RAZGOVOR – Pere ERANOVIĆ – glumac, autor monodrame “Priče iz Vukovara” prema ratnim izvješćima Siniše Glavaševića

Patnja i snaga Vukovaramoje su istodobno nadahnuće

Uvijek ste, a osobito ovih dana u godini posvećeni Vukovaru! Što Vam Vukovar znači osobno, kako Vas je dotaknuo, što u umjetničkom smislu njegova drama koju ste pretočili u autorski projekt “Priče iz Vukovara”?

Vukovar je za mene prije svega podsjetnik na ono što mi kao narod zaista možemo i što jesmo. I nije tu riječ tek o nekakvom zajedništvu jer to imamo i kada igra nogometna reprezentacija. Govorim o vjeri i nadi koju hrvatski čovjek ima onda kada svi punktovi padnu i kada se sve spone s optimizmom raskinu. To je za mene Vukovar. I vjerujte mi, to je snažnije od svih patnji i stradanja koje su ga pogodile. A opet, Vukovar je s druge strane nepresušna inspiracija za mene kao umjetnika. Iza slike Ovčare, izrešetane vukovarske bolnice i hladnih poljoprivrednih hangara, leži na tisuće ljudskih sudbina, napora, romantičnih priča i junaštava koje zaslužuju svoje mjesto na svakoj pozornici hrvatskog kazališta. I to je ono što me kao glumca intrigira. Publika mora znati na kakvom je duhu iznjedrena hrvatska sloboda. I baš kroz tu i takvu vizuru progovaram u monodrami “Priče iz Vukovara”. Čini mi nevjerojatno moćnim ljudima pričati tako životne priče koje su nastajale u tako smrtnim trenutcima.

To je i Vaš diplomski rad za koji ste i nagrada “Ivo Fici” za najboljeg mladoga glumca na Festivalu glumca (2016.). Monodramu “Priče iz Vukovara” ispričali ste hrvatskom iseljništvu? Priča je svih ovih godina otkada ste ju uprizorili pa i danas zanimljiva i kritici i kulturnoj javnosti?

“Priče iz Vukovara” su pitko štivo, a ja sam se potrudio stvar još više pojednostavniti jer tu nema potrebe za nekakvim dramatiziranjem. Ljudi ne traže psihologizaciju, već čist i jasan pristup ovoj temi. Priče koje su nastajale u Sinišinoj glavi dok je istodobno bio svjestan da razularene horde dolaze po njega s vrlo malo pitanja, a vrlo mnogo gnjeva, imaju težinu. One imaju pravo i legitimitet točno tako živjeti na pozornici. Zato ih je publika s oduševljenjem prihvatila u Županji, Vukovaru, Trogiru, Busovači, Mostaru, Dubrovniku, na Pelješcu, i mnogim drugim mjestima. Mislim da je kritici i kulturnoj javnosti privlačna činjenica da se ovako složenom temom bavi mladi glumac koji je u vrijeme vukovarske tragedije imao svega godinu i pol dana. I k tome, u njoj nema ni trunke relativizacije. Stvari su vrlo jasne i nedvosmislene.