Psi laju, karavane prolaze

Dok je Vukovar bio pod srpskom čizmom, Tuđman je upozoravao svijet i okupatore, da ga možemo osloboditi svojom vojskom, ali je težio da se to dogodi na miran način, bez suvišnih žrtava, ali ako to ne će biti moguće tada će, rekao je, opet biti ne samo novih oluja, nego i novih gromova

Mogu se razni, prije svih, ekstremno lijevi, pjeniti, škrabati po novinama i biltenima Novosti, o prvom hrvatskom predsjedniku, vojskovođi i pobjedniku u hrvatskom obrambenom Domovinskom ratu dr. Franji Tuđmanu (Veliko Trgovišće, 10. 5. 1922.- Zagreb, 10.12. 1999.), koliko hoće, ali taj će čovjek u hrvatskoj povijesti ostati zabilježen zlatnim slovima, kao jedan od najvećih sinova hrvatskog naroda.

Nu, i ovoga puta na još jednu obljetnicu njegove smrti, moramo se zapitati: Što bi se početkom devedesetih dogodilo s Hrvatima i Hrvatskom da nije bilo Tuđmana i hrvatskih branitelja? Ako se sjećate, a ako ne, prisjetit ćete se, da je tada Račanova svita čak napustila saborske klupe u nadi da Hrvatska nikada ne će biti to što je danas – slobodna, samostalna i nezavisna hrvatska država. Da smo poslušali lijeve ekstremiste, ili ona notorna piskarala Pupovčeva biltena, srpska čizma bi nas pregazila, od Vukovara, Osijeka, Zagreba, Gospića, Knina, Škabrnje pa do Dubrovnika. Tijekom Domovinskoga rata svi ti koji se sada s toliko mržnje osvrću na lik i djelo, dr. Franje Tuđmana, uglavnom su bili na strani Jugoslavije, prikrili su se u neka skloništa, pravili su se mirotvorcima ili su pobjegli na “studiranje” ili svojim tetkama negdje u inozemstvo. Bilo je i takvih koji su neprestano držali “fugu u džepu” i za koje je bilo samo pitanje vremena kad će pokazati svoje pravo lice – domaćih izdajica.