Hrvatskim medijima i povjesničarima
Eto, kad uspješnice napišu i predstave autori poput Martine Dalić i sada Ante Nobila, dobije se puno pozornosti i nazočnost političkih i inih uglednika, kako to novinari sada popularno nazivaju „duboke države“. Odvjetnik Nobilo knjigu je naslovio: “Obrana hrvatskog kontraobavještajca Josipa Perkovića na njemačkom sudu“. Što je u tom naslovu nedorečeno ili nejasno? Da ga Nobilo tamo nije branio kao hrvatskog kontraobavještajca, nego u ono vrijeme i vezano uz ubojstvo Stjepana Đurekovića, kao jugoslavenskog obavještajca i to zbog ubojstva koje je počinjeno u Saveznoj Republici Njemačkoj i izručenje su tražili Nijemci. Jesmo li hrvatskog kontraobavještajca morali ili nismo izručiti, nije pitanje, jer ga u tom svojstvu nisu niti pozvali niti osudili, te je vjerojatno bespredmetno lamentirati o tome je li ga Republika Hrvatska mogla zaštititi. Sada su i povjesničari, poput Hrvoja Klasića, koji se inače boje i zaziru od bilo kakve tzv. revizije prošlosti, davali izjave poput: „Knjiga zorno ukazuje kako se hrvatsko društvo ne suočava s vlastitom prošlošću, ali i kako se i neke druge države kojima po mnogo čemu težimo, također, ne suočavaju s prošlim razdobljima.“ Ako je mislio na SR Njemačku, oni se već odavno suočavaju; npr. s razdobljem Drugoga svjetskog rata, a sada se možda suočavaju s nekim drugim problemima. No, zašto se Republika Hrvatska ne suočava? Upravo zbog takvih suprotstavljenih mišljenja u hrvatskom društvu: s nekim dijelovima bi se netko suočavao, ali s većinom ne bi, a važno je i o kome se radi, itd. Nema ni objektivnosti ni stručnosti u tim pristupima. Ali, ima politike? Uvijek iste?