Suverenizam u Hrvata

Suverenost nije zastarjelica. Suverenost je bitno obilježje države. Ono državi daje monopol na uporabu sile i isključivu vlast na određenom području: zakonodavnu, izvršnu i sudbenu. Država bez suverenosti samo je po imenu država. Sjajan je primjer za to Socijalistička Republika Hrvatska

Gosti u „kafiću“ De Vito na zagrebačkom Črnomercu često bistre politiku. Za susjednim stolom sjede dvojica. Jedan pita drugoga: – Što misliš, koji su Hrvati suvereniji, herceg-bosanski u Bosni i Hercegovini ili mi hrvatski u Europskoj uniji? – Drugi se užima u ramenima, oprezno otpuhuje duhanski dim te mudro, kroz smijeh, odvraća: – Ma gdje mene nađe, prijatelju! Nitko ti to pod kapom nebeskom ne zna, osim dakako Andreja Plenkovića i njegove ministrice vanjskih i europskih poslova Marije Pejčinović-Burić.

Dalje ne slušam. Ali pitanje me i dalje žulja. Očito je krivo „nasađeno“. Hotice ili nehotice? Ne zna se. Bilo onako ili ovako, radi same stvari treba reći da pridjev „suveren“ znači: „koji ima vrhovnu vlast“. On se, dakle, ne može sadržajno stupnjevati. Vlast naime ne može biti viša od vrhovne (najviše) vlasti. A narod može samo imati ili nemati vrhovnu ili najvišu vlast na određenom području. Odgovor na krivo „nasađeno“ pitanje o hrvatskoj suverenosti puno je jednostavniji. Sadržajno je posve šupalj, pa se bez ikakve dvojbe doima kao puka šeretska aluzija na Plenkovićevu „diplomatsku ofenzivu“ u Bruselju, koja je trebala uroditi potporom Vijeća Europe zahtjevu herceg-bosanskih Hrvata za promjenu izbornoga zakona u Bosni i Hercegovini.