Od Dubrovnika do Zagreba i natrag

Ponedjeljak, 14. siječnja

Vozim prema Zagrebu na sastanak Glavnog odbora Matice hrvatske. Putovanje avionom iz Dubrovnika nije nikad sigurno koliko će potrajati, osobito ako zapuše bura. Zato put do Zagreba koji potraje otprilike pet i pol sati prevaljujem često i priviknuta sam na taj napor. Posljednjih mjeseci redovito bih se zaustavila u Splitu i obišla Jakšu Fiamenga, prijatelja i suradnika Ogranka Matice hrvatske u Dubrovniku koji je u zadnje vrijeme bio štićenik Doma za starije i nemoćne osobe Zenta. Dospio je tamo nakon ozljede kralješka zbog čega je bio gotovo nepokretan. Uvijek je pun kreativnog uzbuđenja dolazio u Grad. “Htio bih da sam nasamo s Gradom”, zapisao je u istoimenoj pjesmi ciklusa “Ptičja sreća” koju smo mu objavili u Dubrovniku 2015. Jakšine pjesme donosile su atmosferu malih jadranskih sredina, sjećanja i uspomena na djetinjstvo, na roditelje i mladost, na zvona i revanje tovara, miris rogača i šum vesala, razgovore na kantunima, miris kontonjate, zavajuna i ribe s gradela, na raštimane ure osobne i obiteljske povijesti, sve ono što je Jakša nazivao “pitarom snova”. U međuvremenu nam je slao razglednice iz svakog mjesta u kojem bi se zatekao sam ili s društvom. One su sažeto svjedočile o ugodi koja ga je tamo snašla i onima s kime ju je dijelio. “S Fora gledam na svoj Vis i lijepo mi je!” napisao je jednog Božića poslavši razglednicu Hvara. Odmah nakon te, slijedila je razglednica iz Motovuna: ”U Motovunu, o moj Bože, nigdje Velog Jože!” Iz Vele Luke je doputovala razglednica s ovim tekstom: “Skočih u tišinu i utekoh buci pa se eto sklonih i u Veloj Luci!” Na razglednici sa šibenskom katedralom poslao je poruku mojoj obitelji: “Sa Palagruže sam vam poslao galeba jer nema razglednica i ne znam jeste li ga dobili; iz Šibenika šaljem kartolinu i nadam se da ćete je dobiti.” Uoči njegova 72. rođendana koncem studenoga navratila sam u Zentu. Bio je u kolicima, okružen s nekoliko puno starijih štićenika Doma, ali boljeg zdravlja i raspoloženja nego što je bilo njegovo. Žalio se što više uopće ne može pisati jer u skromnom prostoru u koji je bio privremeno smješten nije bilo nikakvih uvjeta za to. Po laptopu mu se prolio čaj i na njemu se nije više moglo raditi ni internetom komunicirati. Prijatelji su mu rijetko navraćali. Obišla sam ga ponovno nekoliko dana prije Božića, ali ga nisam zatekla u Domu nego na odjelu kardiologije. Ugledao me prije nego što sam ga uspjela prepoznati u gornjem dijelu pidžame. Disao je otežano, vidjela sam da je pun vode i da mu je bilo teško ispružiti se na postelji stiješnjenoj u maloj sobi koju je dijelio s još dva pacijenta.“Jesam li Ti dao Božji hlad (antologiju njegove poezije koju je priredio i pogovor napisao Božidar Petrač)?” pitao me, a ja odgovorih potvrdno. Mrak se već spuštao nad Splitom i puhao je hladan vjetar; opraštala sam se poljubivši ga u čelo i upale obraze: ”Ti gledaj more iz postelje“, rekla sam, „a tamo negdje u daljini Tvoja je Komiža.” Znala sam da ga ja više ne ću vidjeti i da On više ne će vidjeti Komižu. Odgovorio mi je samo: “Povest ću ja tebe jednom u Komižu.” Božić se bližio, s njegova mobitela javljao se još samo automat. Slutila sam da se vječni eremit u čežnji za dobrotom već doživljavao hodočasnikom na putu prema Svetoj noći (Nebo podneblje, 2005.) i sjetih se kako je, duhovan kakav je cijeloga života bio, u pobožnosti molio: “Bože, učini me dobrim i za one koji mi dobro čine” (Svjetleća tijela, 2009.). U jutarnjim urama drugog dana po Božiću dobila sam poruku od zajedničkog nam prijatelja da je prešao u drugu realnost u kojoj su ga sigurno dočekali otac i majka i koju je doživljavao kao zagonetnu zamjenu za zemaljsku sreću obilježenu i korizmenim križem i božićnim drvom (Anima gemelli, 2009.).

Utorak, 15. siječnja

Zagreb u suncu. Toplo je toliko da ne mogu vjerovati da sam u Zagrebu usred siječnja. Ulazim u taksi a mladić za volanom u majici kratkih rukava. „Vruće je„ kaže dok sjedam na suvozačevo mjesto u teškom zimskom kaputu. Na Zrinjevcu nema više tragova nedavno zaključenog festivala žaruljica i kobasica s mirisom klinčića u kuhanom vinu. Ulazim u gotovo praznu kavanu hotela Palace i naručujem čaj. Kroz prozor vidim tek pokojeg prolaznika Praškom ulicom. Znači li to da je većina ipak na poslu ili je u sječanskoj oskudici bolje ujutro ostati kod kuće. Presjecam put prema zgradi Matice hrvatske kroz park mimo moju matičnu instituciju Hrvatsku akademiju znanosti i umjetnosti u kojoj je upravo bila smjena čelnih ljudi. Veselim se što ću nakon dva mjeseca protekla od prošlog sastanka Glavnog odbora Matice hrvatske opet susresti dragu Lidiju Miletić, predsjednicu OMH u Vukovaru, s kojom dogovaram predstavljanje dubrovačkog Ogranka u vukovarskoj sredini, Ivicu Završkog kojem dolazimo u posjet u Osijek. Trebalo bi poći i u Čakovec, i u Grude, u Križevce i Čitluk… U Kotoru smo se već predstavili, ali na proljeće mi valja opet poći. Novoosnovani Ogranak tek je stao na noge a suradnja sa susjedstvom uvijek dobro dođe, pogotovo što nas, osim blizine, vežu i mnogi bliski povijesni i suvremeni sadržaji. Ljerki Ostojić, predsjednici OMH Mostar, s radošću želim čestitati ulazak u Akademiju nauka BiH, svakako dogovoriti predavanja u Dubrovniku sa Stipom Kutlešom i Anđelkom Akrapom. Vjerujem da će njihova predavanja biti dobro posjećena kao što je bilo i predstavljanje knjige Odabrane komedije Mire Gavrana u studenom 2018. u punoj Dvorani Ivana Pavla II.