Otok je moje sveto mjesto
Gospodine Bacalja, upravo je objavljena Vaša pjesnička zbirka, četvrta po redu, Iz Wiener Neustadta i drugih gradova. Pojite Marulu, lamentirate na našo… Krakow, Pariz, Oslo… Kako je zbirka nastala, kako pak ponijela ime grada sa živim asocijacijama na hrvatsku povijest?
Prva pjesma iz te zbirke nastala je na kolodvoru u Bečkom Novom Mjestu ili u vlaku na putu prema Zagrebu, ali negdje do Semmeringa gdje je vlak kratko stao zbog velikih snježnih nanosa tog 19. studenoga 2005. U rano jutro došao je po mene u Haus de Begegnung (nekada veliki franjevački samostan na Brigu u Eisenstadtu) moj prijatelj Johann Pehofer i vozio me na kolodvor u Wiener Neustadt. Na tom sam mu putu rekao nešto o sudbini Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana, o čemu on ništa nije znao. Tako je počelo moje stvaranje i tekstovi o gradovima, a kako je ta pjesma prva nastala odlučio sam zbirku tako nasloviti, ali i zbog naše sudbinske vezanosti za taj prostor.
Književnošću se bavite od osamdesetih godina prošlog stoljeća, a poeziju na govoru svojega rodnog Preka pišete od 1992. Kako se dogodio taj povratak koji je urodio dvjema zbirkama? Jesu li ti govori ugroženi? Koliko u njihovu oživljavanju i promicanju znače pjesnički susreti na kojima sudjelujete?
-Započeo sam pisati u studentskim danima, ti tekstovi još stoje neobjavljeni, a jedino sam od tog svog stvaralaštva 1986. u Zadarskoj reviji objavio dvije pjesme. Na govoru Preka počeo sam pisati nakon što smo, upravo u Preku, 2. kolovoza 1991. pokrenuli pjesničku večer Večer na Brižićevin dvuoru koja nas je sve motivirala za stvaralaštvo. Tu prvu večer nastupili su: Joja Ricov, Slavko Govorčin i Ante Tonći Valčić čije je pjesništvo i viđenje našeg zavičaja bilo toliko poticajno da smo nastavili raditi na toj zavičajnoj večeri do danas. Naime, u međuvremenu je prerasla u značajnu pjesničku manifestaciju jer su u ovih dvadeset osam godina nastupili: Ante Stamać, Nikola Kraljić, Ernest Fišer, Drago Štambuk, Milorad Stojević, Daniel Načinović, Tomislav Marijan Bilosnić, Melkior Mašina, Tonko Maroević, Zvonimir Balog, Pajo Kanižaj, Luko Paljetak, Ivan Kutnjak, Valentina Šinjori, Roberta Razzi, Marina Valković, Petar Tyran, Jurica Čenar, Stjepan Blažetin, Tomislav Žigmanov, Goran Rem, Miroslav Mićanović, Jakša Fiamengo, Ante Sikirić, Šandor Horvat i dr. U tim početcima moja je želja bila iskušati mogućnosti našega govora, koji je korišten u svakodnevnoj komunikaciji, u umjetničkom izrazu. I jednostavno sam se vratio, jednostavno su riječi neobjašnjivo izlazile i ostvarile moj prvijenac 1995. I sve pasivo. Možda je poticaj bio u ljepoti i ljubavi svijeta djetinjstva (koji nedostaje danas u našim životima u ovom užurbanom vremenu koje nas katkada gazi), gdje su posve vladali ljubav, pravednost, odgovornost i mirnoća. Imali smo sreću da smo bili možda zadnji naraštaj koji je osjetio taj dah tradicije i osobitog pogleda na svijet u životima svojih roditelja, djedova i baka i njihove generacije. Govori su davno ugroženi, jedan se naš mladi sumještanin vratio u Ameriku pa je tamo rekao da mu ni nana više ne zna govoriti po priješki. Svakako da je i utemeljenje ove pjesničke večeri u Preku imalo nakanu poticati zavičajni govor i njegovo očuvanje. Na tome je osobito radio pokojni Senko Sorić kojemu smo posvetili prošlu manifestaciju, a djeca iz Preka snimila su i svoj film po jednom njegovu tekstu. Prošle sam godine također bio i na pjesničkoj večeri u Rabu Ča vrh Arbe, na desetom susretu pjesnika čakavaca, svakako mi je koristilo to iskustvo, kao i mladima koji su se tamo pojavili kao primjerice učenica Karla Matušan rođena 2000.