Napustio nas je Ivan, Ivica Antolčić

(Komarevo, 15. svibnja 1928. – Zagreb, 28. siječnja 2019.)

U mnogo sam navrata pisala o djelu Ivana (Ivice) Antolčića i svaki put činilo mi se da nisam zahvatila niti dovoljno duboko, niti dovoljno široko, pa ni dovoljno afirmativno koliko to njegov opus zaslužuje. Jer je djelo i djelovanje Ivice Antolčića golemo a obuhvaća sitnu plastiku i medaljerstvo, scenske maske, scensko kiparstvo, oblikovanje kazališnog plakata, scenografije, oblikovanje svečanog zastora, oltarnu sliku sv. Katarine za crkvu u Komarevu, slikanje ulja i akrilika na platnu, akvarele, grafike i grafičke mape, kiparstvo i napokon ilustraciju za koju je Antolčić nagrađen najvišim domaćim i međunarodnim nagradama. Posebnost njegova slikopisa je neobičan virtuozni splet poteza kojim je slikao od prvih ciklusa maske za kazališne uloge u HNK, preko pijetlova (tih jakih simbola erotike) i konjanika Apokalipse, do portreta i književnika. U tom suvremenom izričaju dosegao je izvrsnost i autorsku originalnost koju nije lako podrediti nekom drugom slikarskom autoritetu ili prethodniku, nego je stvorio svoj avangardni „stil“. Ima li dovoljno sljedbenika i hoće li ih biti, pitanje je, no Ivica Antolčić je sam sebi izmicao uvijek dalje, i kroz nove cikluse pojednostavljivao i olakšavao svoju grafičku vrlinu. U plaketama i medaljama te napokon u kiparskom portretu nobelovca Vladimira Preloga (2008.) zadržao je mjesta pojednostavljenju uvijek mudro odmjerivši namjenu djela.

Svečani zastor za Zagrebačko kazalište lutaka (2008.) biblijsko drvo znanja i života simbolično je pretvorio u drvo mašte, te je u bujnu krošnju upleo niz likova iz bajka i priča Ivane Brlić-Mažuranić. Slike i grafike svrstavaju Ivana Antolčića u vrh hrvatske animalistike. Uz brojne vinjete, inicijale i druge dijelove iluminacija knjiga za odrasle i djecu, najopsežnijii je umjetnikov rad na ilustraciji za dječje časopise i knjige. Iz tih ilustracija pršti radost kojoj je Antolčić vrlo lukavo znao ugraditi radost vlastitog djetinjstva provedenog na selu. Kako je gradio svoje „zagonetne“, tako je stvorio poseban tip nadrealizma u kojem se sve uplitalo i preplitalo kao stvarnost niknula iz snova ovog velikog zaigranog „dječaka“ – umjetnika koji je cijeli svoj životni vijek gledao svijet „kao pravo čudo“ i velikom zahvalnošću isticao sva ona imena značajnika koji su po ovoj ili onoj osnovi bili upleteni u njegov život, zagovarajući njihove vrline (odbacujući mane).

Toliko se toga moglo i može naučiti od Ivana Ivice Antolčića! Hvala ti, dragi Ivice, za sve u moje ime i ime tvojih bezbrojnih prijatelja.