Hrvatska vlada, predsjednica i Sabor dužni su zaustaviti val iseljavanja mladih Hrvata

Kada i zbog čega ste otišli u emigraciju, kakav je bio Vaš put nakon napuštanja bivše Jugoslavije?

Domovinu sam napustio iz političkih razloga 1966. i od tada živim izvan nje. Od srpnja 1966. do kolovoza 1967. bio sam u izbjegličkom logoru Traiskirchen u Austriji. Život u logoru nije bio lagan, ni ugodan. U vrijeme istrage, koja je znala trajati i dva mjeseca, ljudi su živjeli u strahu, pitajući se, hoće li austrijska policija i logorska administracija podleći jugoslavenskim informacijama i pritiscima i na zahtjev jugoslavenske vlade biti vraćeni u Jugoslaviju. Tu sam upoznao velik broj hrvatskih političkih emigranata, a među njima Brunu Bušića i Rudolfa Arapovića, koji su kasnije u redovima hrvatske emigracije odigrali važnu i vodeću ulogu za oslobođenje i slobodu domovine. U kolovozu 1967. iz logora sam otputovao u SAD gdje i danas živim. U SAD sam nastavio studij i završio političke znanosti i povijest, a nakon toga i magisterij iz političkih znanosti i bibliotekarstva. U Kongresnoj knjižnici u Washingtonu D.C., radio sam više od 40 godina, a danas sam u mirovini. Politički sam djelovao kroz Hrvatsku republikansku stranku (HRS), koju je u Argentini početkom siječnja 1951. osnovao prof. Ivan Oršanić i kroz Hrvatsko narodno vijeće (HNV), koje je bilo osnovano u Torontu 1974. Bio sam izabran u Glavni odbor HRS-a, a nakon toga kao blagajnik u Izvršni odbor stranke. S pripadnicima grupe republikanaca, koju je predvodio prof. Katalnić, sudjelovao sam u osnutku HNV-a 1974., a godinu dana kasnije na I. Saboru Vijeća u Torontu, kao delegat HRS-a, izabran sam za tajnika Sabora. Na VI. Saboru HNV-a bio sam izabran za dopredsjednika Sabora HNV-a.

Što ste sve radili uz dužnosti koje ste obavljali u tim političkim strankama?

Pisao sam članke za više emigrantskih novina i listova, kao što su Hrvatska borba, Hrvatska budućnost, Rakovica i Hrvatski put, te u časopisu Republika Hrvatska. Kratko vrijeme bio sam urednik lista Hrvatska borba, koju je započeo i dugi niz godina uređivao Rudolf Arapović. Nakon uspostave današnje hrvatske države, pisao sam uvodne članke u listu „Hrvatska kronika“, koji je izlazio u New Yorku. Isto tako, moji su tekstovi povremeno bili publicirani u nekoliko domovinskih listova i na portalima. Inače, moja sudbina kao hrvatskog izbjeglice slična je sudbini većine Hrvata koji su morali napustili domovinu, a to znači da je bila odraz i posljedica sudbine koju je hrvatski narod u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini proživljavao od 1945. do 1990. Da bi se bolje shvatili razlozi poslijeratnih iseljavanja, odnosno bježanja Hrvata iz Jugoslavije, reći ću nekoliko riječi o mom djetinjstvu i okolnostima u kojima sam odrastao. Rođen sam u vrijeme Nezavisne Države Hrvatske u blizini Zadra, u malom selu Visočane. Tu sam kršten, rastao i spoznao što znači biti Hrvat i katolik. Već u ranim godinama shvatio sam da je obitelj temelj odgoja i da su vjernost Bogu i Crkvi, te ljubav prema obitelji, narodu i domovini, bitne oznake pravoga i zdravog odgoja. U mojoj šestoj ili sedmoj godini čuo sam kako su jugokomunisti nazvali moje selo ustaškim selom. U tim godinama nisam shvaćao što to znači. Tek kasnije sam shvatio da je to bio izraz njihova prijezira i znak kazne prema stanovnicima sela, čiji su (gotovo) svi odrasli i sposobni muškarci 1941. otišli u hrvatsku vojsku. Taj „drski i izdajnički“ postupak mojih mještana kao i većine tadašnjih Hrvata da s oduševljenjem dočekaju 10. travnja, brane i sačuvaju državu Hrvatsku, jugokomunisti nikada nisu mogli shvatiti, niti im oprostiti. Za njih je Nezavisna Država Hrvatska bila naci-fašistička tvorevina, a svi oni koji su bili za nju, ili na bilo koji način s njome povezani, proglašeni su neprijateljima naroda. Slijedile su osvete i zločini ne samo nad braniteljima i pristašama NDH-a, već i nad njihovom djecom i rodbinom. No, ubrzo se pokazalo da je problem Jugoslavije bio puno veći od onoga koji su joj predstavljali preživjeli ustaše i njihova djeca. Problem je bio u njoj samoj, a to su vrlo brzo shvatili i neki od onih koji su se borili za nju, a kasnije i njihovi sinovi i unuci. Ljudi su dolazili do zaključka da Jugoslavija nije u stanju riješiti nacionalno pitanje i da u njoj nema ni narodne ni osobne slobode, dok su hrvatski emigranti isticali Oršanićevu ideju da je Jugoslavija diktatura ili je ne može biti i zato je treba rušiti i uspostaviti demokratsku državu Hrvatsku. U tom smislu nije bilo neobično vidjeti u emigraciji kako su bivši ustaše i partizani, njihova djeca i unuci, ne gledajući ni prošlost ni ideologiju, zajedno radili u rušenju Jugoslavije i za uspostavu slobodne države Hrvatske.