Stepinčev je duh među nama

Ponedjeljak, 4. veljače

Svjetski je dan borbe protiv raka. Strašna je to bolest od koje umire sve više ljudi. Teško je naći među nama osobu koja se nije susrela u široj ili užoj obitelji, ili među prijateljima, s osobama koje boluju, ili su umrle od te bolesti. Nije problem što se od te bolesti uglavnom umire, nego što se umire sporo i u mukama. U mukama je i bolesnik i njegovi najbliži. A lijeka nigdje na vidiku. Svako toliko, pa i ovih dana, pojavi se vijest da je lijek pronađen. Samo još testiranje na ljudima, a onda nas brzo stručnjaci uvjere da je to sam reklama radi prikupljanja novčanih sredstava. I onda ono ključno pitanje: Kako to da nema dovoljno novca za istraživanje lijeka protiv raka? Zanimljivo je da od te bolesti svakodnevno umiru i milijarderi koji ne znaju što bi s novcima, a onda kad se razbole plaćaju najskuplje bolnice i stručnjake kako bi se spasili. Ali tada je već kasno. Jedina je pravda u toj nevolji što ta bolest ne pita tko je bogat, a tko siromašan. No, pitam se, zašto se ti brojni bogataši ne udruže, izdvoje svoje silne milijarde i angažiraju najveće stručnjake svijeta, kako bi pronašli lijek protiv raka. Ali ne, važnije su jahte, privatni zrakoplovi, skupe zabave i sl., a onda kada se razbole, krive Boga i zlu sreću. No, Bog je dao mogućnost čovjeku da svojim razumom pronađe u prirodi lijek za sve, kao što se to do sada mnogo puta pokazalo. Ljudi koji imaju za to dara sigurno će to jednog dana uspjeti, a svijet im to mora omogućiti. Nadajmo se da ne ćemo dugo čekati.

Utorak, 5. veljače

Jutros nastavljam rad na knjizi o kardinalu Franji Kuhariću. Ove se godine obilježava 100. obljetnica njegova rođenja. Iz dana u dan sve više spoznajem njegovu veličinu i ostavštinu njegova svećeničkog i biskupskog djelovanja. Njega i ostale mlade svećenike na prve svećeničke službe ispratio je početkom lipnja 1945. nadbiskup, danas blaženik, Alojzije Stepinac, riječima: “Šaljem vas u krvavu kupelj.” I doista tih su dana u “krvavoj kupelji” živote izgubili brojni svećenici, redovnici, bogoslovi i časne sestre. Komunistička pošast nemilosrdno se obračunavala s vjerom i Crkvom u istočnoj Europi. S tom se pošasti tada mladi svećenik, a kasnije biskup i kardinal, Franjo Kuharić dostojanstveno nosio, čvrsto stajući u svakoj prigodi u obranu Crkve i vjere. I sam je kao mladi župnik jedva izbjegao pokušaj ubojstva. Nakon što je 1964. imenovan pomoćnim biskupom morao se uz kardinala Šepera navikavati i na činjenicu da će sve više morati kontaktirati i s državnim vlastima. Iako se trudio ostati miran i diplomatičan, nije se ustručavao uvjeravati predstavnike državne vlasti u nevinost kardinala Stepinca, tražeći njegovu rehabilitaciju. I u drugim pitanjima vjerskih, pa i nacionalnih sloboda nije se susprezao iznijeti svoj čvrstioo stajalište. Zbog takvih stajališta državne su vlasti nastojale raznim pritiscima uvjeriti Sv. Stolicu da Kuharić nije pogodna osoba za nadbiskupa. No, kao i ranijim slučajevima, Sv. Stolica nije popuštala pritiscima te ga je imenovala nadbiskupom, a poslije i kardinalom. Pod Kuharićevim vodstvom Crkva u Hrvata odigrala je značajnu ulogu u procesu osamostaljenja Hrvatske. No trenuci sreće kratko su trajali, jer je velikosrpski agresor udario na Hrvatsku, a Crkva i Kuharić, zajedno s hrvatskim narodom, opet proživljavaju “krvavu kupelj”. No i u tim teškim trenucima kardinal Kuharić pokazuje svoju veličinu, o čemu svjedoče i njegove riječi 10. kolovoza. 1991. na ruševinama crkve sv. Lovre u Petrinji: “Ako je moj protivnik spalio moju kuću, ja neću zapaliti njegovu! Ako je razorio moju crkvu, ja neću ni dirnuti njegovu, dapače, čuvat ću je. Ako je napustio svoj dom, ja ne ću ni igle uzeti iz njegova. Ako je ubio moga oca, brata, sestru, ja ne ću vratiti istom mjerom, nego ću poštivati život njegova oca, brata, sina, sestre! To je Evanđelje, možda teško razumljivo pogaženom i poniženom čovjeku, ali to je Evanđelje zalog pobjede! To moraju biti naša načela! To moraju biti naši postupci, jer u protivnom i mi bismo bili žrtve Zmaja!”.