Novi barski ljetopis

Poštovani gospodine Marvučiću, što Vam kažu Vaši sunarodnjaci u Hrvatskoj kad im kažete da ste Hrvat iz Bara, predstavnik najjugoistočnijega dijela hrvatskoga neprekinutoga prostora. Koliko uopće Hrvata zna da Hrvata ima i istočnije od Boke kotorske? S kojim bi se dijelom hrvatskoga narodnog korpusa Barani mogli usporediti?

Prije svega, lijep pozdrav Vama, uredništvu Hrvatskoga slova te nadasve cijenjenim čitateljima ovoga uglednog tjednika. Nažalost, nadmoćna većina Hrvata u Lijepoj Našoj nikad nije čula da južno od Boke kotorske (koja u povijesnim granicama ne obuhvaća samo zaljev, nego i dio „otvorenoga mora“, tj. Budvu sa širom okolicom) ima autohtonih Hrvata, pa grad Bar, općina Bar i Barska nadbiskupija gotovo po pravilu ostaju izvan zanimanja zaljubljenika u hrvatsku prošlost, od povjesničara i jezikoslovaca do umjetnika i teologa. Razloge treba tražiti u iznimno nesklonim povijesnim okolnostima koje su učinile da ovdašnji Hrvati i njihov grad Bar, nekoć u svemu ravnopravni takmac Zadru, Šibeniku, Splitu, Dubrovniku ili Kotoru, posvemašnjim memoricidom s jedne i galopirajućom asimilacijom s druge strane, budu surovo izbrisani iz svehrvatske kulturne, jezične i vjerske povjesnice. Premda je riječ o svojevrsnomu mikrokozmosu, Barani su, odnosno barski Hrvati, ovisno o mjestu življenja, raznoliki te samim tim usporedivi s nekim drugim hrvatskim zajednicama. Primjerice, pripadnici gradskih obitelji imaju mentalitetskih dodirnih točaka sa stanovnicima drugih dalmatinskih gradova, no zbog naglašenije suzdržanosti, samozatajnosti i prihvaćanja različitosti primjetna je sličnost i s istarskim, kvarnerskim, ali i bosanskohercegovačkim urbanitetima. U prigradskim naseljima te u mjestima i selima bliže samomu Baru (mikroregija Spič s mjestima kao što su Sutomore, Brca, Šušanj/Sušanj te veća prigradska mjesta i sela Zupci, Sustaš, Marovići, Bartula, Mirovica i Zaljevo) prevladava mentalitet sličan manjim dalmatinskim mjestima, ne toliko primorskim koliko onima koja se nalaze u brdu iznad gradova uz primjetni utjecaj i onoga što u Dalmaciji zovu „vlaškim“ ili u Primorju „uskočkim“. Konačno, zaleđe Bara s onu stranu planine Rumije i prema Skadarskome jezeru (Gornji i Donji Šestani te Livari s okolnim selima) svojim naglašenim temperamentom pokazuje iznimnu mentalitetsku bliskost s Hrvatima iz zapadne Hercegovine, Dalmatinske zagore i Janjevcima. Kao što možete primijetiti, premda malena, hrvatska je nacionalna zajednica i u Baru s okolicom iznenađujuće slojevita, što potvrđuje i naglašena raznolikost očuvanih narodnih nošnja, leksika i toponimije tih mikrolokaliteta.

Krenimo od prošlosti prema sadašnjosti. Jedan je od najvažnijih barskih spomenika Ljetopis popa Dukljanina. Kakva je njegova recepcija u Crnoj Gori, a kakva među Hrvatima? Kako je uopće najuputnije nazivati tu vrijednu kroniku?

jetopis popa Dukljanina, premda je povijesno mnogo točniji i ispravniji naziv Kraljevstvo Slavena (Sclavorum Regnum), a u uporabi su i nazivi Barski rodoslov, Barski ljetopis i Hrvatska kronika, spis je ili, bolje rečeno, kronika, nastala upravo u Baru u XII. stoljeću. Pretežiti je dio znanstvene i publicističke javnosti prihvatio stajalište da je pisac toga djela barski nadbiskup Grgur Grisogono, rodom Zadranin. Međutim, postoji i manji, ali respektabilan dio znanstvene javnosti koji taj zaključak smatra prijepornim držeći da je taj spis ili kroniku mogao napisati i anonimni svećenik ili redovnik iz barskoga kaptola ili kojega od brojnih samostana u gradu ili okolici, ponajprije benediktinac imajući u vidu nemjerljiv doprinos kristijanizaciji i opismenjavanju pripadnika toga reda na jadranskoj obali. Vrijedi naglasiti da je Barski ljetopis jedan od samo nekoliko povijesno-književno-kronoloških spisa nastalih u tadašnjoj Europi, što dodatno govori o njegovoj važnosti, ali i uljudbenoj razini grada u kojem je nastao.
Recepcija je toga povijesno-književnoga vrela u Hrvatskoj i Crnoj Gori posve različita. Primjetno je da znatan dio hrvatske znanstvene i intelektualne javnosti obraća veliku pozornost na taj vrijedan spis, no uz rijetke iznimke gotovo uvijek kao na tuđi, strani povijesni izvor. Na drugoj strani, u Crnoj Gori je, osobito u razdoblju nakon neovisnosti, došlo do potpune identifikacije Barskoga ljetopisa s državnom i nacionalnom poviješću Crne Gore i Crnogoraca premda se ime Crna Gora (Montenegro) u mletačkih kartografa pojavljuje tek u XV. stoljeću tijekom vladavine Crnojevića. Međutim, potpunim „fuzioniranjem“ Duklje, Zete i Crne Gore u „jedinstvenu državno-nacionalnu tvorevinu“, što je iznimno znanstveno prijeporno, neki su suvremeni crnogorski povjesničari uspjeli sve što je nastalo na tome području i u tome razdoblju proglasiti crnogorskim, pa tako nerijetko možemo čuti nevjerojatne izričaje da je „Ljetopis popa Dukljanina najstariji crnogorski pisani spomenik“, da je „Barska nadbiskupija najstarija crnogorska duhovna institucija“ te da je „Grgur Barski najstariji crnogorski pisac“ unatoč nedvojbeno utvrđenoj istini da je ovaj barski nadbiskup bio rodom Zadranin. Imajući sve to u vidu, ne smiju iznenaditi suvremene inačice tih gibanja čijom žrtvom nakon Barskoga ljetopisa može postati i Bokeljska mornarica. Na drugoj strani, i u Hrvatskoj imamo rijetke, ali sramotne primjere difamacije i kulturnoga unižavanja Barskoga ljetopisa u kojima se, ne ulazeći u bit, iznose netočne i zlonamjerne tvrdnje o „bezvrijednosti“ i „povijesnoj neutemeljenosti“ tog spisa.