Sjećanje na izgubljeni zavičaj

Poznata hrvatska spisateljica za djecu, dugogodišnja srednjoškolska profesorica u Rijeci, Ljubica Kolarić – Dumić objavila je zbirku priča pod naslovom „Moje srijemske priče“, a s podnaslovom „Zašto, Kukujevci?“ Upravo ovaj podnaslov krije ne samo autoričinu već i dramu kukujevačkih Hrvata. Naime, hrvatsko pučanstvo ovoga velikoga i naprednoga srijemskoga sela doživjelo je etničko čišćenje, jer su srpski četnici prisilili ovaj miran svijet na iseljavanje odnosno bijeg u Hrvatsku. U kućama u kojima su živjeli naraštaji Hrvata od stoljeća 7. (jer srijemski Hrvati nisu dijaspora), sada živi srpsko pučanstvo, a srijemska župna crkva, lijepa i velika poput katedrale pretvorena je u pilanu. Čak i grobovi predaka oskvrnavljeni su preorani kako bi se zauvijek zatro svaki trag izvornom pučanstvu koje je ovdje živjelo.
Ljubica Kolarić-Dumić rođena je u Kukujevcima 7. kolovoza 1942.. U rodnom selu završila je osnovnu školu, gimnaziju u Vinkovcima dok je hrvatski jezik studirala u Rijeci i Zagrebu. U Rijeci je provela svoj radni vijek i tamo živi kao umirovljena učiteljica.
Kao pjesnikinja Ljubica Kolarić – Dumić poznata je diljem Hrvatske, jer su njezini stihovi uglazbljeni i često ih izvode dječji zborovi u školama i vrtićima.
Znanstvenica i književnica Vjekoslava Jurdana priložila je knjizi vehementno i nadahnuto napisan esej kao pogovor: „Kvadratura boli: o (po)etici Ljubice Kolarić – Dumić“. Esej počinje tvrdnjom s kojom se pisac ovih redaka slaže: „Ljubica Kolarić – Dumić stvorila je zamjetan i osebujan pjesnički opus čiji su se stručni prikazi, uglavnom pogovori ili predgovori pojedinim pjesničkim zbirkama, kao i zbirni analitički prikazi, uglavnom usredotočivali na pojedine njegove dijelove“. U nastavku eseja autorica uočava kako „Devedesetih godina prošlog stoljeća, kada je pjesnikinja Ljubica Kolarić – Dumić u zrelim godinama života i živi desetljećima u Hrvatskome primorju, drama povijesti ispisuje još jednu osobito tragičnu epizodu. Tada pjesnikinjino rodno mjesto Kukujevci, nakon tragičnih i zvjerskih ratnih zločina počinjenih nad domicilnim stanovništvom, biva gotovo u potpunosti raseljeno. (…) U tom okviru ključna riječ je egzil. Pjesnik kao prognanik sveden na sebe samoga, kako ističe Alain Finkielkraut, više nije on sam. Jer, fizičko istjerivanje prati i osobita konfiguracija svijesti. (…) Prognanik postaje putnik između dvije stvarnosti … Putnik koji se uvijek vraća polazištu, ‘žrtva zemljopisa’, a u ovom slučaju i žrtva povijesti“.