Damir Pešorda rođen je 1961. u Grudama. Radi kao srednjoškolski profesor u Zagrebu. Piše pjesme, kratke priče, kritičke prikaze i kolumne. Objavio je pet knjiga: Žohari, identitet i Milevine formule (2006.), Tetka u torbi (2007.), Različite pjesme (2008.), Brod budala (2009.) i Nametnička kultura (2014.). Objavljuje također prijevode s ukrajinskog, znanstvene članke, književne priloge, recenzije i osvrte u hrvatskim i ukrajinskim zbornicima i časopisima (Forum, Kolo, Quorum, Jezik, Hrvatska revija, Književna smotra, Književna republika, Moloda nacija, Slavica Tarnopolensia i dr.). U koautorstvu s prof. dr. sc. Ljudmilom Vasiljevom objavio je priručnik za studente kroatistike u Ukrajini Hrvatski jezik/ Horvatska mova u Lavovu 2000., drugo dopunjeno izdanje 2007.

POLITIKA

Jedne sam se zime i ja, nezainteresiran kakav jesam, bavio politikom. Našao sam najmanju stranku u inače nevelikoj državi sa stotinjak političkih stranaka. Učlanio se i uredno dolazio na sastanke. Doduše, točnije bi bilo reći da su oni našli mene, to jest Predsjedniku se svidio moj članak o pomoru pčela objavljen u jednom regionalnom tjedniku pa me pozvao u stranku. Imali smo puno problema, nije lako graditi političku stranku ispočetka, ali držali smo se hrabro i čestito. Nažalost, u stranci nije bilo žena. Istina, imali smo u početku tajnicu, ali je nismo mogli plaćati pa nas je napustila. Prišla nam je i jedna plavokosa žena koja se nekoć često pojavljivala u novinama i na televiziji kao borac protiv korupcije i nepotizma. No, nismo joj mogli obećati mjesto u Saboru pa nas je i ona napustila. Nije nas podnosila ni vlast ni oporba, ali mi za to nismo marili. Na žalost, izostali su i ozbiljniji napadi na nas, što bi nam dalo kakav-takav publicitet. Očito nas nitko nije shvaćao previše ozbiljno. Međutim, mi smo, nošeni snagom čistih ideala, svejedno ustrajavali i nadali se uspjehu. Željeli smo spasiti našu domovinu, za koju smo držali da je izdana, i njezin osiromašeni puk, koji su bezočno varali vladajući političari.
Puku očito nije bilo stalo do naše pomoći. Na izborima smo dobili tako malo glasova da smo se međusobno počeli sumnjičavo pogledavati. Izgleda da ni svi članovi nisu dali svoj glas stranci! Onda se stranka počela osipati. Prvo su nestali oni najgrlatiji. Zatim su posustajali i ostali. Na koncu je ostalo nas nekoliko. Držali smo, valjda, nečasnim samo tako otići. Najčudnije je bilo to što nijedan od nas četvorice (toliko nas je na kraju preostalo) nije u stranci, dok je bila uistinu aktivna, igrao pretjerano važnu ulogu. Unatoč zvučnim funkcijama kojima su nas okitili. Čak ni Predsjednik, koji je rado prepričavao jednu anegdotu Zlatnog teleta Iljfa i Petrova o tome kako se osnivačima tvrtke Rogovi i kopita nudi neki neugledni starac za šefa. Kada ga oni začuđeno upitaju što će im on, on im mudro odgovori: Je, a tko će vam ići u zatvor ako bude trebalo!? On se, doduše, nije sam nudio, ali su ga kao predsjednika u prvi plan iz taktičkih razloga gurnuli jači igrači. Kad smo ostali bez prostorija, sastajali smo se u obližnjem kafiću, pijuckali i pušili. Predsjedniku je od svih ovlasti ostalo tek prvenstvu u plaćanju računa.
Sastajali smo se, kažem, više iz nekog osjećaja časti, negoli zbog iluzije o bilo kakvoj učinkovitosti našeg političkog djelovanja, a kako je vrijeme prolazilo, napustiti sve to i nije više bilo baš jednostavno. Bila bi to svojevrsna izdaja, a nijedan od nas, nažalost, nije bio izdajica. Osim toga, kome ostaviti pečat, program, dokumente, namjere, planove …? Ostalo nas je premalo, i više nije bilo nikakve šanse da okupimo izvršni odbor, koji je u boljim vremenima okupljao tridesetak ljudi, a kamoli sabor stranke. Bez tih tijela, po stranačkom statutu, bilo je nemoguće raspustiti stranku. Tako smo nastavljali postojati. Bilo nam je suđeno.
Ponekad bi se činilo da se vrtimo u začaranom krugu, bez izlaza. Politika koju smo pomalo otkrivali bila je sudbonosna i nadilazila je skučene okvire našeg vremena. Nasrtala je čelom na neprozirnu tajnu iskona i posustajala nadomak konačne svrhe. Predsjednik je tvrdio da je srž svake politike gola ljudska narav. Grabežljiva, sebična, nalik naravi ostalih životinja. Rado je i često citirao engleske filozofe iz osamnaestog stoljeća, a svoje teze potkrjepljivao bi primjerima iz ponašanja svoga psa. Božjih stvorenja, uporno sam ga ispravljao ja. Eugen, najučeniji među nama, ironično se smješkao. Nije se decidirano izjašnjavao, nego bi podupirao onu stranu kojoj bi na trenutak ponestalo argumenata. Stjepan, četvrti član stranke, skloniji je bio aktivizmu negoli ispraznim raspravama. Čuo sam negdje da ga se moglo vidjeti ispred srednjih škola i fakulteta kako dijeli promidžbene letke naše stranke. Postojano, postojanoj nezainteresiranosti mlađarije unatoč. Pisao je i dugačka priopćenja raznim medijima, s onom istom upornošću kojom su ih mediji ignorirali.
Vrijeme je prolazilo i naša je stranka potpuno nestala iz javnog života. Nigdje se nije moglo ništa o njoj čuti ili pročitati. Mi smo se, svejedno, nastavili redovito sastajati u našem kafiću, ali ni konobar nas nije doživljavao kao predstavnike neke stranke, nego kao četiri gosta koji sjede uvijek za istim stolom i piju uglavnom isto piće. Dva postarija i dva sredovječna gospodina. Iskreno, ni sam više nisam bio siguran. Oprezno bih propitkivao znance, kada bih ih sreo u gradu, jesu li možda čuli za takvu i takvu stranku. Redom bi odmahivali glavom, poneki bi doduše rekao kako mu se čini da je takva stranka nekoć nakratko postojala, ali da sada više sigurno ne postoji. S vremenom sam i sam počeo sumnjati da je moj politički angažman zapravo izmišljotina. Pusta himera kojoj robujem kako bih vlastiti društveni život učinio smislenijim.
Tomu se strahu pridružio još jedan. Iako više nisam mlad, u našoj sam stranci ipak najmlađi. Pribojavao sam se da ću – ako stvari budu išle prirodnim tijekom – jednoga dana ostati sasvim sam. Posljednji član. Tada će teret svih stranačkih ideala pasti na moja pleća! A nikada se, zapravo, nisam želio baviti politikom, kamoli sam snositi odgovornost za jedan tako zamašan program. Bio sam u početku tek znatiželjni promatrač. A našao sam se, i ne znajući kako, uvučen u nešto što me nadilazi, nešto čemu nisam dorastao.
Predsjednik, međutim, tvrdi da smo prolazni, ali da je naš program vječan. Jednom kada nas više ne bude, preuzet će ga neki novi ljudi i nastaviti se boriti za naše ideale s istim žarom kao i mi. I, ako Bog da, s većim uspjehom. Možda, ne znam, sve me to malo smućuje. Po naravi sam samotnjak i članstvo me kao takvo čini nespokojnim, budi u meni poriv da se udaljim, pobjegnem od obaveza pripadanja. Iskreno, ne znam veseli li me uopće to hipotetsko buduće članstvo, svi ti ljudi zažarenih obraza i puni entuzijazma, ljudi koje nikada nisam upoznao i koje nikada ne ću upoznati. Što mi imamo zajedničko? Ideale? Pripadnost?
Eugen tvrdi da je razgovor u načelu nemoguć. Ono što ja kažem – veli mi – i što ti čuješ, dvije su slične, no nipošto iste stvari. Najviše što čovjek može postići je da govorom ili tekstom kod primatelja inducira određeno srodno raspoloženje, osjećaj, misao. Slušanje je stalno prevođenje s jezika govornika na jezik slušatelja. Često vrlo dvojbeno prevođenje!
Tko zna, možda su i moji strahovi samo lukave dosjetke osamljenog uma koji, krivo prevodeći viđeno i čuveno, traži kakvo-takvo uporište u kaosu svijeta. Bilo kako bilo, politika se uvukla i u moj život a da ni sam ne znam točno kako. Rekoh na početku, bavio sam se politikom jedne zime, no iako je otada prošlo dosta proljeća, ta zima na neki način još traje. Ostanem li posljednji čuvar pečata, morat ću i sam nekoga vrbovati. Srećom u posljednje vrijeme nešto pobolijevam, pa će me možda mimoići ta čaša.