Europa zanemaruje kršćanske korijene

Najviše prijepora i nesporazuma mogu izazvati pojmovi koji nisu jasno i nedvosmisleno određeni, jer u tom slučaju nitko ne može u raspravama izložiti svoje osobno stajalište i biti siguran da je u pravu, jer nema suda na kojemu bi se moglo presuditi što je zapravo istina. Primjerice o pojmu sekularnosti

Kad su u pitanju odnosi Crkve i države, u posljednje vrijeme mnogo se govori i u raspravama se iznose potpuno suprotna stajališta. Smatramo potrebnim stoga upozoriti na određene nesporazume koji se u sporenjima o sekularnosti mogu pojaviti te razloge zbog kojih se nesporazumi nažalost pojavljuju. Tvrdnja da sekularnost brani pravo svakog čovjeka da bude slobodan od svih religijskih pravila i njihova nametanja drugima definira sekularnost u duhu temeljnih ljudskih prava i ta definicija ne bi trebala izazivati nesporazume. Naime, svaki je čovjek slobodan odlučiti hoće libiti religiozan ili će biti ateist, te kojih će se religijskih pravila držati i poštivati ih i tu mu slobodu nitko nema pravo osporavati a kamoli ugrožavati. Također kad je u pitanju nametanje drugima bilo kojih stajališta i uvjerenja, pa tako i religijskih, ne bi smjelo biti ni dvojbe ni nesporazuma, jer nametanje predpostavlja nasilno ponašanje, a svako nasilje je neprihvatljivo s obzirom da ugrožava slobodu drugih. Prijepori i nesporazumi, međutim, mogu nastati u tumačenju i shvaćanju slobode, budući da netko može, a to se u stvarnosti nažalost i događa, slobodu shvaćati na način koji odgovara njegovom svjetonazorskom uvjerenju ili osobnom poimanju slobode, što nije prihvatljivo jer sloboda kao i istina nisu relativne vrjednote.
Do prijepora i nesporazuma između zagovaratelja sekularnosti i Crkve, odnosno vjernika, ne bi uopće dolazilo da su oni koji sudjeluju u prijeporima tolerantni, odnosno de se međusobno ne smatraju protivnicima, što bi zapravo bilo normalno i prirodno. Do nesporazuma, međutim, dolazi upravo stoga što pripadnici jedne strane, najčešće pojedini promicatelji sekularizma, smatraju da je vjera nešto nazadno i u negativnom smislu konzervativno i da zbog toga vjeri i vjernicima nije mjesto u javnom prostoru, te ih treba smjestiti na marginu, u tzv. „zatvorene“ prostore, ili kako često čujemo u „sakristije i crkve“. Za njih su vjernici na protivničkoj strani i oni s njima niti mogu niti žele tolerantno raspravljati. S tim u vezi potrebno je reći da ako među vjernicima-kršćanima ima onih koji su protivnički raspoloženi prema sekularistima ili pak ateistima, oni su u manjini i zapravo nisu istinski kršćani, jer se netolerantno ponašanje prema bilo kome protivi kršćanskom nauku prema kojemu su kršćani dužni uvažavati i poštivati svakog čovjeka bez obzira na rasu, spol, političko uvjerenje i vjeroispovijest, a prema Kristovu nauku treba ljubiti ne samo različite nego i svoje neprijatelje i činiti dobro onima koji nas mrze (Mt.5:43-45). Problem se često javlja i zbog činjenice što pojedinci koji o vjeri nastupaju negativno ustvari ne shvaćaju što je zapravo vjera. Ne znaju da kršćanska vjera omogućuje najviši stupanj ljudskosti, te ako čovjek vjeru istinski živi i to ne riječima nego djelima držeći se kršćanskih načela može se doista ostvariti kao ljudsko biće i što je najvažnije pritom nikoga ne ugrožavati. Vjera potiče čovjeka da bude u pozitivnoj vezi s drugim ljudima, svima bez razlike a ne samo kršćanima, i to na najplemenitijem temelju, odnosno na ljubavi. Naime, vrhovni zakon koji je Krist kao utemeljitelj kršćanstva proglasio zahtijeva da čovjek treba ljubiti bližnjega kao sebe, a naš bližnji je svaki čovjek bez razlike.
Sve do sada rečeno izloženo je s namjerom da upozorimo na tendenciju da se u Europi kršćanske vrjednote koje su ujedno i općeljudske, prema zagovarateljima sekularizma više ne bi smjelo javno isticati kako se ne bi „povrijedila“ svjetonazorska uvjerenja nekršćana. U prilog istini o opećeljudskim vrjednotama kršćanskog nauka koje bi sekularisti trebali imati na umu kad zagovaraju svoja stajališta, navest ćemo misli pisca J. Petersona koji tvrdi: „Kršćanstvo je postiglo gotovo nemoguće: kršćanski nauk uzdigao je dušu pojedinaca stavljajući roba, gospodara, običnog čovjeka i plemića na istu metafizičku razinu, učinivši ih ravnopravnima pred Bogom i zakonom.“ Budući da su pojedine kršćanske vrjednote gotovo nerazdvojno vezane uz neke kršćanske simbole, sekularisti razmišljaju i o tome da se u javnom prostoru ne bi smjeli izalagati ni pojedini kršćanski simboli, primjerice križ, te skulpture i slike s kršćanskom tematikom. Spomenuta tendencija se nažalost već i ostvaruje u nekim europskim državama. U Nizozemskoj su primjerice dvojica članova turskog podrijetla jedne brojčano doista male stranke u gradskom vijeću (Utrecht) spriječila postavljanje u javnom prostoru umjetničkih djela s kršćanskim sadržajem, čije postavljanje nije imalo vjersku namjenu, već muzejsku promidžbu. Na taj način su remek-djela „Sv. Jeronim u meditaciji“ i „ Polaganje Krista u grob“ vrhunskog talijanskog slikara Caravaggia postala nepoželjna u javnom prostoru zbog „odvojenosti Crkve od države“, i to zbog religijskih uvjerenja manjine u društvu. Ako ovaj „nizozemski slučaj“ postane praksa i u drugim europskim državama, postoji opasnost da se uruše temelji europske kulture i civilizacije, koji su nesumnjivo kršćanski. U istoj opasnosti je i umjetnost Europe ne samo likovna nego glazbena i literarna, koja je u obilnoj mjeri stvarana s kršćanskom tematikom. Udaljavanje Caravaggia iz javnog prostora svojevrsno je „zvono na uzbunu“ za sve javne i kulturne djelatnike, umjetničke i kulturne ustanove, ali i odgovorne političare koji bi se jasno i nedvosmisleno trebali odrediti prema istinskim europskim vrjednotama, od kojih su mnoge istodobno univerzalne i kršćanske. Naime, čuvajući i njegujući te vrjednote zapravo čuvamo i europski identitet, u kojemu dostojno mjesto trebaju imati i identiteti svakog europskog naroda. Galerije, crkve, knjižnice, mnoge ustanove i muzeji puni su umjetničkih djela s kršćanskom tematikom. Stoga nije ni logično ni zdravorazumski, a nije ni tolerantno razmišljanje prema kojemu bi umjetničke i kulturne vrjednote s kršćanskom tematikom bile nepoželjne u javnim prostorima, jer one su civilizacijska baština ne samo Europe nego i čitavog čovječanstva. Ako europski narodi, kao u spomenutom nizozemskom slučaju, zanemare svoju kulturnu i civilizacijsku baštinu, koja je neraskidivo vezana uz kršćanstvo, moglo bi se dogoditi da bi nekome moglo zasmetati i izvođenje Verdijeva Requiema u javnom prostoru na nekom od glazbenh festivala, što bi bilo izvan okvira zdravog razuma, ali i tolerancije. U tom smislu zaključno možemo ustvrditi da oni koji u ime tolerancije i poštivanja različitosti ne mogu prihvatiti drukčije i različite, u spomenutom slučaju kršćanske vrjednote zbog „odvojenosti Crkve od države“, zapravo iskazuju svoju netoleranciju.

Tin KOLUMBIĆ