Neponovljivi velikan hrvatskog nadrealizma
Vasilije Josip Jordan (Zagreb, 1. ožujka 1934. – Zagreb, 12. ožujka 2019.)

Nakon što je bruxelleski galerist (Gallerie Isy Brachot) otkrio originalnost Jordanova slikarstva i uvrstio ga u svoj izbor nadrealista, Jordan je stekao, da tako kažem, europski pečat, potvrdu svoje autentičnosti koju je hrvatska javnost također bila svjesna od početaka. Vasiliju Josipu Jordanu trebalo je kratko razdoblje da se nakon završene Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu 1958. odhrva od uobičajenog nadrealizma „plutajućih“ motiva i kadrova unutar slikarske plohe, i pronađe svoju „kazališnu scenografiju“ na slici. Iz tame zabljesnu na imaginarnoj Jordanovoj predstavi kostimirane figure žena, muškaraca, pokojeg djeteta, vidi se uvijek dio balustrada, zid, stubišta koja nikuda ne vode, već stoje ovdje tek kao naznaka urbanog prostora. Kao na stvarnoj sceni gdje je gledatelju ostavljeno da sam dočara cjelinu. Jordanovo slikarstvo je slikarstvo tišine, mistike i sjena. Sve izgleda kao izmiješane dimenzije prošlih i pretprošlih događaja i života. Slikani tek usputno bijelom bojom na tamno smeđoj podlozi ljudi na Jordanovim platnima izazivaju nostalgiju i neku neodređenu čežnju za nedokučivim. Jordanovi prizori, međutim, nisu neka daleka sreća ili rajski vrtovi. Kada slika Evu i Adama njihov vrt iz kojeg su prognani ili u koji će ući je pustoš, njihov život biti će muka, kao što je navješteno. U Jordanovom „vremeplovu“ osjeća se drama i napetost, sudbine odlazaka i ispraćaja. On slika aristokratska držanja građanske klase 19. stoljeća. Tu su barke i gondole, crvenilo zalaza ali i mogućeg pakla, rasute perle i ljubavnici pod staklenim zvonima (zarobljeni).
U brojnim maštovitim varijacijama gledamo slike veličanstvenog Jordanova kazališta života u finim potezima grube naznake figura, gotovo minimalističke stilizacije prostora i rekvizita s čudesno raskošnim učinkom cjeline. Ta se transformacija događa zbog bjeline crteža uz odnosu na tamnu pozadinu, zbog osobite iluzije (umjetne ili noćne) rasvjete. U tišini Jordanovih platna „čuje se“ poneki zvuk koturajućih perla (bisera), najava bubnjara, glazba pogrebnika, zveket razbijenog stakla, brzoprolazni dječji smijeh i zvuk koluta navođenim štapićem na koturanje. Ništa od suvremenih motiva (i bicikl je onaj povijesni), a opet Jordan zadire u vječno aktualno pitanje trajanja i nestajanja. Sada je sam postao dio svojih slika. Ušao je u jedan od svojih sarkofaga i izašao kao bijela sjena u neki međuprostor iz kojeg je crpio svoje slikarske motive. Neponovljivi velikan hrvatskog nadrealizma.