Čuvaj se, Daliću, „martovskih (madžar)ida!“

U hrvatskoj nogometnoj javnosti i među navijačima vlada zabrinutost nakon tri boda u dvije utakmice, teške maksimirske pobjede protiv Azerbajdžana i poraza od Madžarske

Još vruć pišem ove retke odmah nakon poraza svjetskih doprvaka protiv Madžarske 2:1 u Budimpešti. Izgubila je Hrvatska u predvečerje nedjelje 24. ožujka „kontroliranu“ utakmicu, ali uzalud posjed i „jalova inicijativa“, kako je primijetio i izbornik Zlatko Dalić, kada nije oplođena. Nedostajao je drugi pogodak, ne samo to, nedostajao je zadnji pas, lopta prema Kramariću i(li) Rebiću, nedostajalo je konkretnosti, svjesni su izbornik i igrači. Vlada zabrinutost nakon tri boda u dvije utakmice, teške maksimirske pobjede protiv Azerbajdžana i budimpeštanskog poraza.
Ono što se ne može poreći reprezentaciji jest želja, motiv da se svjetsko srebro dokaže na početku kvalifikacija, bez primisli „lako ćemo“. Bilo bi bezobrazno reći da su podcijenjeni Azeri, osobito zbog izbornika Nikole Jurčevića na gostujućoj klupi. Nije ni domaćinski četvrtak bio idealan hrvatski dan, ali riješio je purger Krama majstorskim češanjem lopte s lijeve strane šesnaesterca, „bubamaru“ novog doba poslao je u suprotni kut gostujućeg golmana Agajeva. Prethodno je vladala neizvjesnost, jerje opaki Šejdajev prevario stopera Ćaletu Cara i vratara Kalinića. Srećom, na izdisaju poluvremena izjednačio je Čepinac Borna Barišić, na privremenom radu u glasgowskim rendžerima. Drugo poluvrijeme čekao se finalni Kramarićev tuš.
Nedjelja u Madžarskoj donijela je isti rezultat – u korist protivnika. Nakon spretnog pogotka Rebića činilo se da Hrvatska više nalikuje onoj madžarskoj „lakoj konjici“ (finalom SP-a dostignula ih je i rezultatski) i da je čobanac papreniji od gulaša. Ali Kramarićev hoffenheimski suigrač Szalai u prvom, a onda i premijernim pogotkom snalažljivi Patkai u drugom dijelu preokrenuli su rezultat. Između madžarskih golova vladala je već spomenuta hrvatska inicijativa, uz prinudnost uvođenja Leovca umjesto ozlijeđenog Barišića, i kasnije ubrzanje igre s Brekalom na desnom krilu. Uvjerio je mladi Josip, igrajući dvije desne pozicije u dvije utakmice, da talent hrvatske budućnosti nije upitan.
Nakon prvoga kvalifikacijskoga poraza, lako je pretpostaviti, uslijedit će salva kritika prema reprezentaciji, od strane „hrvatskih“ medija koji im nikada ne će oprostiti drugo mjesto na svijetu i doček s Markom Perkovićem Thompsonom na zagrebačkom aerodromu. Na izborniku i igračima je prepoznati dobronamjernost, iako je ona jasna iz same uređivačke politike lista. Teško je breme srebrnih i domoljubnih.
Četiri reprezentacije nakon dva kola imaju po tri boda, do Walesa u osječkom Gradskom vrtu 8. lipnja ima vremena, ali i obveza većine reprezentativaca u elitnim hrvatskim ligama. Kristalizirat će se status Lovre Kalinića u Aston Villi, koji će vjerojatno istrpjeti najžešće kritike zbog loših reakcija prigodom sva tri pogotka.
Nikada Dalić ne će tražiti isprike u onima koji nedostaju, uostalom, upravo zbog samopouzdanja i nepodcjenjivanja suparnika, unatoč brojnim ozljedama, nije pozvao nekadašnjega kapetana Darija Srnu.
Stoji činjenica nemirnog mora nakon ruskoga ljeta, jer ispalo se iz skupine Lige nacija, a kvalifikacije, takve kakve jesu, samo dvaput su u mladoj povijesti otvorene s dvije pobjede.
Nije utjeha, ali je istina.
Na igračima je zadržati voljni moment, draž i dojam da unatoč višemilijunskim ugovorima igraju iz ljubavi za domovinu. Taj dojam nije pokvarila madžarska nedjelja. Puno je teže bilo gledati neborbenu Hrvatsku, koja nije imala sudačku naklonost, ili nije znala kapitalizirati svoju nedvojbenu prednost u kvaliteti.
I ne, nema uzdizanja u pobjedama, ili bahatoga poimanja uzdignutoga nosa zbog spoznaje za vječnost o finalistu Svjetskoga prvenstva. Uostalom, sve se zaboravlja, i Dalić to zna. Malo tko pamti finaliste ranijih svjetskih prvenstava, oni su čak i u hrvatskim očima ipak – samo gubitnici u finalu. Svi osim hrvatske vrste 2018. jer je iznenadila svijet. Na tragu brzoga zaborava hrvatski stručni stožer može graditi i motivaciju.
Svakim posrtajem na svoje dolaze svi koji ne navijaju za momčad u crnim dresovima, oni koji smatraju da su hrvatski reprezentativci ljubitelji „fašističkoga pjevača“, sa suborcima krivog što četnici nisu ušli u Čavoglave. Izokreću se činjenice o Domovinskom ratu, napadači postaju mirne i pitome bubice, a žrtve radikalni klerofašisti. Zlatko Dalić i njegovi reprezentativci pobijedili su onu ustrašenu socijalističku Hrvatsku pognute glave, koja šuti o Bleiburgu, montiranom procesu kardinalu Alojziju Stepincu i ne smije reći ništa drugačije od službenih “istina” o Jasenovcu (zar se nešto promijenilo?), pobijedili su i onu policijsku Hrvatsku koja ne zna organizirati „normalan doček“ ruskim „srebrnjacima“, ali servilno zna dočekati političare „zavarenih šahtova“, kada iz Zračne luke Franjo Tuđman za dvadeset minuta stižu na Trg sv. Marka ili Pantovčak.
Takva je Hrvatska 2019., i već dugo, zaboravna i podložna manipulacijama, na izvorima kmetskoga mentaliteta koji joj ne dopušta glasno reći „dosta je bilo“.
Nevezano za aktualne funkcije i madžarski poraz, hrvatska nogometna reprezentacija bit će uvijek trn u oku moćnika, medijskih i političkih mogula. I to je Hrvatska.
Valjda vjerovati da krizna situacija ne će nastupiti u brzim kvalifikacijama, gdje dvije reprezentacije od pet idu direktno na neobičan EURO 2020. s dvanaest gradova-država domaćina. Utakmica protiv najjačeg suparnika Walesa 8. lipnja u odredit će hrvatsku putanju.
Može li izabrana vrsta izdržati? Može, ako igrački pristup ostane samopouzdan, bez oholosti. Madžari su pravovremena opomena, naš čobanac bez svinjskih nogica i janjetine – ćoravi je čobanac. Stigne se kuhinja popraviti za boljevideći osječki paprikaš u lipnju. „Vatreni kuhari“ ne smiju poletjeti, slava je prolazna, svaki dan nosi novo, drugačije jelo.