ODRŽAVANJE SVJETSKOGA FESTIVALA HRVATSKE KNJIŽEVNOSTI,
15. DO 17. STUDENOGA 2020.,
NE SMIJE DOĆI U PITANJE
Sa žaljenjem sam primio obavijest o mogućem neodržavanju „Svjetskog festivala hrvatske književnosti“. Razlog je uskrata potrebne novčane potpore. Kako je riječ o susretu hrvatskih književnika koji žive izvan Republike Hrvatske, ovakva je uskrata teško razumljiva. To više što je prošlogodišnji Festival, na kojem su nastupili svi vodeći hrvatski književnici pripadnici autohtonih hrvatskih narodnih manjina u susjednim državama, te nekoliko autora iz Bosne i Hercegovine, doživio veliki uspjeh i pokazao se jedinstvenom književnom manifestacijom u RH. Kao predsjednik Društva hrvatskih književnika i član uređivačkog povjerenstva Svjetskog festivala hrvatske književnosti osjećao sam veliku nelagodu zbog toga što je ovaj susret ostao izvan pozornosti hrvatskih državnih dužnosnika od kojih se, po prirodi posla koji im je povjeren, očekivala nazočnost među ovim važnim ljudima. Iznimku, ali nedostatnu, predstavljali su Državni tajnik u Ministarstvu kulture Republike Hrvatske dr. sc. Ivica Poljičak i Maja Petrić, stručna savjetnica u Gradskom uredu za kulturu Grada Zagreba. Kao da nitko od njih nije bio svjestan obveza koje RH ima prema vlastitom Ustavu glede potpore svojem etničkom rasuću, između ostaloga i na području kulture i čuvanja materinskog jezika. A u ovom trenutku unutar etničke, kulturne, političke i književne stvarnosti hrvatskih autohtonih manjina, djeluje nekoliko književnika koji spadaju u vrh hrvatske nacionalne književnosti, da spomenem samo nekoliko njih: Nikola Benčić i Jurica Čenar iz Austrije, Stjepan Blažetin iz Madžarske, Tomislav Žigmanov, Milovan Miković i Jasna Melvinger iz Srbije, Antonio Sanmartino iz Italije i Ljerka Tot-Naumova iz Makedonije. Podsjećam kako je ovakav susret organiziran na 30. obljetnicu sličnog susreta u Društvu hrvatskih književnika, uoči demokratskih promjena u Hrvatskoj.
Hrvatski kulturni prostor je mnogo širi od hrvatskog državnog teritorija. Potvrđuju ga, između ostalih, upravo kulturni djelatnici, a poglavito ljudi od pera. S tom idejom krenuli su prošle godine akademici Ivan Aralica, Luko Paljetak, Željka Lovrenčić, Stjepan Šešelj i Đuro Vidmarović upoznati predsjednicu Kolindu Grabar-Kitarović s idejom Svjetskog festivala hrvatske književnosti i zamoliti ju za pokroviteljstvo. Razgovor je bio koristan i Predsjednica je ideju pozdravila i podržala.
Ove godine trebao bi se održati 2. Svjetski festival hrvatske književnosti u koji bi bili uključeni i hrvatski književnici u dijaspori, kako europskoj, tako i u prekomorskim državama. To je odgovoran, važan i složen zadatak. Stoga se očekivalo kako će Država novčano poduprijeti projekt. Umjesto toga novčana potpora izgleda ovako:
– iz Ministarstva kulture Republike Hrvatske – 20.000,00 (dvadeset tisuća) kuna
– iz Ureda za kulturu Grada Zagreba – 20.000,00 (dvadeset tisuća) kuna.
Za usporedbu:
Ministarstvo kulture Republike Hrvatske daje za:
– Festival svjetske književnosti iznos od – 100.000,00 kuna (sto tisuća kuna)
– Festival europske kratke priče iznos od – 100.000,00 kuna (sto tisuća kuna)
– Književna kritika/Lit link – međunarodni književni festival iznos od – 100.000,00 kuna (sto tisuća kuna)
– Zagreb Book festival iznos od – 100.000,00 kuna (sto tisuća kuna)
– Međunarodni književni festival Vrisak iznos od – 100.000,00 kuna. (sto tisuća kuna)
Bez ikakvog predbacivanja potrebno je javnost upoznati s činjenicom kako je npr. Festival svjetske književnosti manifestacija koju organizira privatna izdavačka kuća. Društvo hrvatskih književnika nije profitna udruga i ne raspolaže sredstvima kojima bi financirala Svjetski festival hrvatske književnosti. Stoga valja očekivati kako će Ministarstvo kulture i Ured za kulturu Grada Zagreba promijeniti odluku (koja je ne samo diskriminirajuća, već ponižavajuća i politički neizbalansirana) i reagirati sukladno važnosti i nacionalnom značenju hrvatske književnosti u cjelini i poglavito one koja čini hrvatski kulturni prostor. S radošću sam primio vijest kako su Hrvatska matica iseljenika i Središnji državni ured za Hrvate izvan Republike Hrvatske voljni pomoći i spriječiti sramotu do koje bi došlo neodržavanjem navedenih književnih susreta.
Đuro VIDMAROVIĆ
predsjednik Društva hrvatskih književnika
Mali prilog za Svjetski festival hrvatske književnosti
Dar stvaranja u književnom životu i žar za objavljivanjem postojano traju. Svako malo pojave se razni skretničari, nemalo i činovnički, i oni se očituju naspram književnih potreba, priklanjajući se uskratama i zaustavljanju.
Nimalo slučajno i danas nas Ivan Ivanišević (1608.-1665.) podsjeća spjevom Kita cvitja razlikova da baštinsku književnost treba „sliditi“, ustrajno traži krjeposti da se uspinje na „parnaž“ stvaralačke riječi. Njezin život valja ploditi da bi svoju okrjepu krunila i prinosima bila vidljiva, postajala „vridna od krune svega svita“. Stoga takvu brigu i potporu za pojaseve spašavanja književnosti na pučini minoriziranja „triba“ i na Ivaniševićev način podržavati:
U kriposti svim tribuje,
Nju štovati, nju dvoriti.
Oni koji zanemaruju, olako previđaju ili odlažu prihvaćanje odvojaka i ukupnosti hrvatske književnosti nanose joj pukotine, umanjuju njezinu važnost (gdje god ona pokazivala svoje lice), čime svode prodahnutu dinamičnost na ravnu crtu, upućuju na otklon od njezina bića.
Riječi hrvatske su zajedništvo kuća i kolajna vrlih vidikovaca. Valja se držati svoje kuće i pripadna naselja – u punoći i do posljednjega hrvatskoga slovca biti od našijeh kuća, pri vidicima na budućnost materinske književnosti.
sc. Antun LUČIĆ, Mostar, Herceg-Bosna
