Populističko-demagoški paštroć

Tonuh polako, ali sigurno i ne ćutjeh straha jer i tako ne marih za Sud svita. Odavna su se bili srušili svi moji svjetovi, pa mi se urušavanje i ovoga posljednjeg činjaše posve naravnim, zadnjim činom jednoga života obilježena besmislom. Iščeznuće mi se negdje u tami murave bez grobnoga mjesta, bez svjedoka i posljednjih riječi doimalo najdostojanstvenijim jer bijedan je život u kojemu posljednje dane (a njih brojim još od davnašnjega otvrdnuća) provodiš daleko od bliskoga lica zatočen vlastitim mislima u vlastitu umu. Stoga se pustih i pred očima mi se odigravaše prizori iz tihane luke u danima bezbrižja te pred očima prolaziše draga lica onih koje iznevjerih i od kojih se nikad ne oprostih kako hotjeh i kako bijahu zaslužili. Osjetih kako mi se čelo žari te kako se potim i ovdje duboko. Zajecah kako dugo nisam jer sam se gradio štitom grizodušja ne dopuštajući nijednoj lijepoj misli da mi probije oklop. Okretah se poput kosmeja ranjena ostima i ispuštah zvukove koji domamiše pliskavice sa željom da me utješe, da me napokon odriješe (A kolike li sam odriješio i koliko li se tuđe boli razlilo mojim bićem?) i da mi zaliječe žive rane. Dok tako propadah u dubinu, učinilo mi se da na dnu ugledah ljudsko biće. Zagledah se u krhku ženicu te joj s usana pročitah kako doziva: „Svebore…“ Dok još imah daha, pokušah joj se približiti, no ona kao da bi se izmaknula svaki put kad bih joj se približio. U trenutku kad joj napokon priđoh, uzrijeh sidro te se prihvatih za uže. Netko ga s broda poče povlačiti, ponudih ruku krhkoj ženici, no ona samo nestade. Brzo me izvukoše Grdan i Bratohna. Upitah ih jesu li vidjeli obris na morskome dnu, a oni me usmjeriše da pogledam na površinu morsku na kojoj su mjehurići oblikovali ime Svebor. Neverin se smirio, more bijaše kao ulje. Upitah se li sve to predznak da će barem nečije priče na ovoj lađi, koja se klati bez cilja i smisla, prestati biti tužne.

     Da su jezikoslovne rasprave otpornije na pandemije od ljudi, pokazuje najnoviji prilog Srđana Sandića u Globusu od 25. ožujka u kojemu su se sučelila mišljenja Ranka Matasovića, predsjednika nedavno osnovanoga Odbora za normu hrvatskoga standardnog jezika HAZU-a, te troje autora knjige Jeziku je svejedno. Mate Kapović u svojoj je ustaljenoj maniri prilijepio propisivačima naljepnicu pobornika „nacionalističko-konzervativnih politika“. Budući da barem u bliskome krugu nemam ni jednoga kolegu koji je član neke politički stranke osim Mate osobno, člana Radničke fronte, teško me može uvjeriti da je politički neutralan. Zatim je hrvatske i srpske propisivače označio kao lice i naličje istoga. Dovoljno je prelistati prosječan hrvatski i srpski jezični priručnik, čak i onaj najopisivačkiji, i uvjeriti se, recimo, na primjeru odnosa prema posuđenicama da je čak i najveći opisivač u Hrvata, a takvu sliku o sebi voli Mate Kapović stvarati, znatno veći čistunac od najgorljivijega srpskog propisivača. S druge strane, nisam još naišao ni na jednoga uglednijeg hrvatskog jezikoslovca koji bi srpske ijekavske govore smatrao dijelom hrvatskoga jezika, a misao o tome kako su svi štokavci Srbi u srpskome je jezikoslovlju i danas u dobroj mjeri misao vodilja. Posebno mi je simpatična Kapovićeva tvrdnja kako autori jezičnih savjeta napreduju u zvanju na temelju pisanja jezičnih savjetnika. Bilo bi bolje da malo zagleda u vlastito dvorište jer mu suautor Anđel Starčević napreduje na temelju osvrta na jezične savjetnike. Autori jezičnih savjeta moraju ih, ako ništa, napisati kako bi se on na njih osvrnuo. Postavlja se pitanje bi li Anđel Starčević (kojemu, po podatcima u Hrvatskoj znanstvenoj bibliografiji, čak 30 od 39 znanstvenih radova čine sažetci sa skupova) imao o čemu pisati kad bi se jezični savjeti i jezični savjetnici prestali objavljivati jer dosad drugi poriv za bavljenje znanošću nije iskazao. Sam je Starčević zgrožen navodnim omalovažavanjem svih koji ne govore standardnom čak i unutar obrazovnoga sustava. Osobno sam sudjelovao na desetak priredaba koje su organizirale škole i knjižnice u svrhu njegovanja zavičajnih govora, mnoge je mjesne govore Ministarstvo kulture zaštitilo kao nematerijalno kulturno dobro, a pjesničke večeri dijalektnih pjesnika održavaju se u Hrvatskoj svakih deset metara. Ne znam kako je to Anđelu Starčeviću uspjelo promaknuti kad se već toliko voli baviti tuđim poslom. Ako sam želi doprinijeti jezičnoj demokratizaciji hrvatskoga društva, neka svojim studentima dopusti da mu na ispitima odgovaraju na cockneyju ili predloži kolegi Kapoviću da se Uvod u indoeuropeistiku polaže na mjesnim govorima, primjerice komiškom, pa da vidimo je li ih moguće objektivno ocijeniti. Kolegicu ću iz studentskih dana Daliborku Sarić upitati je li njoj kao višoj lektorici na Odsjeku za romanistiku svaki odgovor njezina studenta na jezičnim vježbama točan kad sama tvrdi da je u jeziku sve pravilno. Studenti će sigurno biti oduševljeni tim vidom jezičnoga populizma. O tome su treba li pisati kako dobri piscu pišu, čak i u kroatistici, koja je omiljena meta ubojitoga trojca (među kojima je i jedan kroatist, ali najslađe je protiv svojega), napisane mnoge studije jer se standardologija ipak ponešto razvila od početnih teorija te je primjenjujući jezične tehnologije itekako proširila korpus tekstova iz kojih izvlači primjere. Da propisivanje nije odlika samo malih i zaostalih zajednica, priznaju ipak i sami autori ističući „rigidnost“ francuskoga preskripitivizma. Prigovarati drugima da napreduju na temelju autorskih knjiga, a sam napredovati na temelju osvrta na njih, zalagati se za jezičnu demokratizaciju, a sam svjedočiti vlastitim pozivom da je bez standardnih jezika teško naučiti strani jezik (jer tko bi našao prevoditelje za svaki hrvatski mjesni govor) ne može se nazvati drukčije nego jezičnim populizmom prožetim jezičnom demagogijom.

    Na jugu se, pak, ljudi pitaju leti li koronavirus zrakom, pa je Mate odlučio ne izlaziti ni na balkon jer se boji da će mu lebdeća čestica u obliku polpete uletjeti u usta dok pjeva Volare, a Jure već gleda kako će iznajmljivati psa u slučaju karantene kako to čine u Italiji jer smiju izvesti kućnoga ljubimca. Julio se ne boji jer zna da će u slučaju njegova bliskoga doticaja s nevidljivim neprijateljem koronavirus u karantenu na 14 dana. Javit ću vam kojih.

Domagoj Vidović