O darovitosti i odgovornosti
„da naprosto kaže što se može naučiti u doba zala, da u čovjeku ima više stvari koje zaslužuju divljenje, nego onih koje zaslužuju prezir.“
( A. Camus, Kuga)
Najbolji slikar (jedan od), ili najdarovitiji slikar (jedan od), mlađe generacije (taj i taj), česte su sintagme nekih napisa u dnevnim novinama koje dotiču pojave naše kulturne scene. To medijsko laudiranje samo po sebi po učestalosti pojavljivanja stanoviti je obrazac koja nadrasta kolokvijalni govor izrastajući u vrijednosni sud (koji ne obvezuje) o predstavnicima mlade generacije. Doista, ima darovitih mladih slikara koji aktualiziraju recentni tematsko likovni kompleks impregniran slikarskom osobnošću, pa je njihova javna prisutnost opravdana i potrebna.
No, u isto vrijeme popis darovitosti je krnji, budući selekcija ovisi o kondicioniranom sustanarskom odnosu s promotorom i teoretičarem likovne umjetnosti koji eksternom prodornošću uokviruju konceptualnu i koncepcijsku vidljivost djela, time zadobivajući vladalačke insignije određujući respektabilni galerijski punkt, prezentaciju djela, određujući rang listu i analogno tome favorita ili favorite.
Kako nismo razriješili kvantitativne značajke darovitosti, neukusno bi bilo ulaziti u opravdanost ove diskurzivne kombinatorike igre pragmatskih mogućnosti. Ali, tek uzgred zamjećujemo događaj zrcaljenja, sinkronizaciju postupaka, taktiku osobne i javne uspješnosti po logici „ovi jesu, ovi nisu“, što se konzumira korespondentnim interesima sličnih nakana u zajedničkoj formulaciji (proizvodnji) javne umjetničke scene.
Ova dinamika često ispušta iz vida kritičku distancu, jer nije razvidna do kraja samo autentična svježina infantilne poetike, realizam s simboličkim i alegorijskim poticajima; egzistencijalnim, ekološkim, sociološkim pa i globalizacijskim dispozicijama, već i ona o prešućenom grijehu koji više ne tišti loš crtež i depiktualizaciju boje.
Govoriti i zato pisati o slikarstvu na razini ambicioznog menija, s preporučenim glavnim jelom kuće (često puta institucionalno zaštićenim) tako da naši mladi slikari postaju poslužitelji mandarinske kuhinje, zapravo znači pripadati arbitrarnom hermatizmu koji konvergira perspektivnom nedogledu, prividu uspjeha, često atrofiji osobne i samostalne izgradnje nadarenosti. Izvjesno, darovitost je potencirana odgovornost, transmutacija senzibiliteta ulančanog sposobnošću izvedbe, što je stupanj dosljedne vjernosti sebi, autentičnih doživljajnih uputa i poenti.
Naravno, ovdje se ne radi o moralnim kanonima, već o vitalnoj, stvaralačkoj arhitekturi mašte, njezinom prijevodu stvarnosti u novu prirodu slikarskog sadržaja svijeta. Prisutni su virusi i potresi u kulturi koji mijenjaju našu optiku, usmjeravajući nas novim mogućnostima duhovne terapije.
Iako pojam „duhovnost“ sadrži nekoliko inteligibilnih sastavnica, pa ga oprezna osoba s radošću zaobilazi, ipak on pripada dijagnostičkom stupnju odredivih pojava, koji određuje likovno djelo kao osjetilni i umjetnički entitet. Iščitavaju se tako gradacije umjetničke svijesti materijalizirane u slici u smislu odnosa prema konačnom i beskonačnom, imanenciji i transcendenciji, dakle, prema prirodi, životu i tajni postojanja.
Već dugo smo lišeni duhovnog vezivnog principa pa darovitost koja se u našem stoljeću razbuđuje intuitivnom vidovitošću pod snažnim pritiskom enormnih otuđenja pomamno rahli humus unutarnjom nužnošću za izražavanjem, samorazvojem, radi osobnog i zajedničkog opstanka. Darovitost i odgovornost postaju organski vid stvaralačke dinamike.
Danas kada je život čovjeka i ljudske zajednice ugrožen koronavirusom i razornim potresom, a mi u izolaciji osobne fortezze slijedimo naputke organizirane obrane, kada je jasno određena i standardizirana demarkaciona linija od razarajućeg zla, oživljavaju pojmovi egzistencijalne psihologije: strah, strepnja, drhtanje…
Iracionalno rasipništvo straha i ugroženosti mogu se disciplinirati i nadvladati samo Arijadninom niti odgovornosti i solidarnosti. Tada se oglašava intimno intonirana darovitost osobe koja sonorizira rezidencijalni „lokos“ paradigmom: „osobni primjer“.
To je jedini mogući način da proživimo ljudsku nadarenost kao kulturu zajedništva. Ujedno, to su trenutci da puno toga neznalačkog i krivog u komunikaciji ne krijumčarimo zamjenskim pojmom: nadarenost.
Vjerski blagdan Uskrs uprizoren je virusom i potresom upotpunjujući dramatsku sliku ljudske muke uz opetovanu dikciju kršćanske perspektive otkupljenja. Tu se zapravo čestitarstvo papagajskog jezika i dresirana ljubaznost urušavaju rosnim mirisom neba u jutarnjem pridizanju zemaljskog. Kada u intimnoj izolaciji slutimo ozarenu ljepotu sveobuhvatnog, kada najmanje i najveće pulsira ljubavlju Uskrslog Isusa, svo ljudsko zlo, nasilje, ambicije, vape za razrješenjem. Ali tek u rosnoj suzi Raspetoga raspoznajemo poruku: nadahnite se novim životom. Čeznemo li tada za glazbom orgulja? Da, darovitošću i ljudskom odgovornošću.
U protoku napisanog prirodno se vezuje ovaj kratki citat iz romana „Kuga“ A. Camusa:
„da naprosto kaže što se može naučiti u doba zala, da u čovjeku ima više stvari koje zaslužuju divljenje, nego onih koje zaslužuju prezir.“
Danijel Žabčić