Svjesna potrebe najodbačenijih i malenih
Sv. Korona rođena je oko 160. na području nekadašnjega Egipta, koji je tada bio pod vlašću moćnoga Rimskoga carstva (neki kažu Sirije). Bila je mlada, simpatična, bistra i stidljiva djevojka, koja se udala za rimskog vojnika Viktora iz Siene, koji se, iako je bio rimski vojnik, nije htio odreći kršćanske vjere, za koju je bio spreman umrijeti. Viktor Sienski je uskoro okrutno ubijen, no i sv. Korona slično je završila svoje kratko zemaljsko putovanje. Za vrijeme progona okrutnoga cara Antonija Pia, završila je svoj nježan mladenački život, koji je bio kratak poput lijepe i ugodne mirisne ruže
Budući da je štovanje mlade svetice i mučenice počelo upravo iz Sirije, možda je vjerojatnije da je njeno podrijetlo ipak s područja Sirije a ne Egipta, te da je najvjerojatnije okrutno ubijena pod vladavinom zaluđenog rimskog cara Antonija Pija a ne, kako neki kažu, kasnijeg rimskog cara Dioklecijana koji je vladao oko 285. -304. i nije bio ništa manje okrutan, nego najkrvaviji car u progonu mladih kršćana.
Neke legende o lijepoj, mladoj i vjernoj kršćanki, brzo su se proširile do vrata Azije i Europe. Jedna grčka legenda kaže da je sv. Korona pogubljena s Viktorom u sirijskom Damasku! Kao mjesto završetka njihova života, spominje se i Antiohija, velika Aleksandrija sa područja Egipta itd. Relikvije sv. Korone i sv. Viktora Sienskog danas se nalaze u blizini Ancone. Zanimljiva činjenica jest da i danas postoje mjesta koja su nazvana upravo po njoj, sv. Koroni, te da se ona slavi u crkvama na području Austrije, gdje su podignute mnoge kapelice njoj u čast, te u nekim područjima Bavarske. Novčići koji su na području carske Austrije, kovani 1892. – 1924. zvali su se “kruna“ što je zapravo izvorno bio jasan spomen, baš na sveticu Koronu, jer je ona osim kao zaštitnica protiv šarolikih epidemija i oluja, bila i zaštitinica blaga i novca. Nisu rijetki ni oni koji su čuli za mjesto St. Corona am Wechsel u današnjoj Austriji. Slavi se i pod imenom „Stephana“ što znači okrunjena! U hrvatskom prijevodu bi to bilo, čini se, nešto kao Stjepana ili Štefica. Kruna je od davnih stoljeća, bila prikazivana kao primjer vjernosti katoličkoj vjeri. Slavni europski car Oton III. donio je relikvije sv. Korone u poznati europski Aachen, koji je bio na području moćne Franačke. U Prag su njezine relikvije dospjele za vrijeme cara Karla IV.
Štuje se kao zaštitnica raznih epidemija, razornih oluja, neki kažu i mesara, te je na neki način simbol postojanosti u vjeri. Na fascinantnim ikonama ponekad je prikazana kao ona koja jednom rukom drži kutiju s tajnovitim misterioznim blagom, dok istovremeno drugom ispruženom rukom daje novčić odbačenom prosjaku. Možda bi se tema te ikone mogla maštovito i slikovito, definirati na način, da se kaže kako je sv. Korona svojom nevinom i čvrstom duhovnom dubinom, bila dinamično svjesna vječnoga nebeskog blaga a istovremeno i duboke potrebe najodbačenijih i malenih, za onim najosnovnijim za život. Treba svakako znati, da ona nije legendarni lik iz neke izmišljene bajke, nego stvarna osoba koja je živjela u jednome djeliću ljudske povijesti, bez obzira na to je li to bila Sirija ili Egipat, te da nas sigurno može harmonično zagovarati iz vječnosti, nas malene zemaljske putnike u svakodnevnim životnim traženjima, dok svi ne prispijemo na obalu vječnosti. Ako je za bezumne rimske careve, kršćanska vjera bila bezumlje, za sv. Koronu nije, te stoga nije ni za nas, koji se zovemo kršćanskim imenom. Umrla je okrutnom smrću pod bezbožničkim rukama (177.). Štuje ju i armenska, etiopska ali i pravoslavna Crkva. Njezin spomendan slavi se najčešće 14. svibnja.
Marko LESKOVAR