Promišljanja o svećeništvu
Α
Služi da bi bio savršen
Budi savršen da bi služio.
Štambuk
Knjiga eseja Ivice Žižića Marginalije, zapisi o svećeništvu napisana je u XI. poglavlja, a to su, zapravo, članci što ih je autor objavljivao u Vjesniku Đakovačko-osječke nadbiskupije i Srijemske biskupije 2018. Knjigu je objavila Kršćanska sadašnjost u siječnju 2020.
Članci se doimaju kao cjelina zbog tematske niti među njima i preciznih rezova u anatomiji svećeništva. I koliko god dijelovi članaka katkad djelovali na čitatelje razarajuće i stuporozno, sol nije obljutavila i zemlja neće neslanom biti niti će nestati svjetlosti pred ljudima.
Ima li knjiga profesora Žižića moć zaustaviti vrijeme, vratiti ga u prošlost, ali i poletjeti u budućnost?
Autor je istraživao Svećenički identitet… u kojem će se istina svećeništva stvarno moći pojaviti u čitavom svojem bogatstvu i u čitavoj svojoj nutarnjoj raznolikosti opredijelivši se za metodu pogleda s ruba (s nutarnjim uvidima) jer S rubova velikih tekstova svijet postaje jasniji, a smisao svjetliji. S periferija se bolje vidi središte. Ali ono što je najvažnije, rasplinjuju se iluzije da smo mi svećenici središte crkvenog života. Profesoru Žižiću u pogledu s ruba ne manjka oštrine spisateljskoga i duhovnoga transfokatora kojim se glatko približava svećeništvu ili odmiče od njega ne gubeći oštrinu i preciznost promatranja, ne libeći se ne samo neke stvari prikazati nego i prokazati. Nepodnošljiva i neprihvatljiva sablazan u prokazivanju? Možda, ali, parafrazirajući M. Kunderu, ne shvatimo li sablazan [ovdje u značenju grijeha svećenikā!], i ne proniknemo u nju do dna, ne ćemo potpuno razumjeti čovjeka-svećenika.
U biblijskome tekstu Preljubnica nakon što su s kamenovališta otišli svi osim Krista i preljubnice u kratku razgovoru između njih (tri replike!) Isus je izrekao riječi Ni ja te ne osuđujem. da joj olakša i utješi je. Ni druga rečenica nije osuda, nego ohrabrenje. I započinje riječju Idi, a tek onda odsad nemoj više griješiti (nije kazao odsad ne griješi više! To je tanana razlika u strogoj i blagoj zabrani.). Nikakve pokore, nikakva prijekora, nikakve osude. Isusova je mistika ponajprije otvorena za patnju drugoga, a tek onda za grijehe.
Svatko tko bi uvidio da autor ne slijedi Isusovu mistiku, možda bi bio na tragu pismoznanaca i farizeja ili se ljutio, upućujem na Lukijanovu sentenciju Iuppiter iratus ergo nefas. [Jupiter je ljut, stoga nije u pravu.] A ako mu to nije dovoljno, onda neka se zadubi u Hesseovu misao: If you hate a person, you hate something in him that is part of yourself. What isn’t part of ourselves dosen’t disturb us. [Ako mrziš osobu, mrziš nešto u njoj što je dio tebe. Što nije dio nas, ne uznemiruje nas. Boldirao R. Ć.]
Kako to snimanje s ruba, sljedeći Isusovu mistiku, primjerice, izgleda u poglavlju Svećeničko prijateljstvo?
Svećenici se među sobom braćom nazivaju, a prije toga očevima bijahu. Navještaj evanđelja – ta bitna svećenička služba – čini svećenike očevima vjere, a braćom među sobom. No u životu se može svime manipulirati (virus manipulacije najrasprostranjeniji je duhovni virus! upravo se računa limes jednoga stvarnog virusa, ali manipulacija njime izlazi iz okvira limesa!), pa i biblijskim i teološkim kategorijama. Iako Isus kaže učenicima svi ste vi braća (Mt 23, 8), u stvarnosti se događa da crkvena očinstva postaju sponzorstva, a bratstva suparništva – maske iza kojih samo stoje neprijatelji, manipulatori i narcisi. Valja znati da i među takvima postoje iskrena braća i autentični prijatelji odabrani i darovani u slobodi ljubavi, koja stalno pruža krepki osjećaj vedrine u našem životu. Taj je osjećaj jako potrebit današnjim svećenicima koji su izloženi pritiscima s različitih strana. Samo se u tim krajolicima bliska prijateljstva može živjeti i to je jedino mjesto gdje se čovjek osjeća kod kuće i gdje čovjek svoje postojanje podiže na višu razinu. Jedno je od naličja takva svećeničkoga prijateljstva tzv. funkcionalno prijateljstvo zasnovano samo na koristi. Tu su prijatelji samo sredstva da se dođe do određenoga cilja. U njima se želi dobro samo za sebe. Drugomu se ne želi istinsko dobro. Tako se u tim prijateljstvima pojavljuju nakazne sintagme kolekcionari funkcija, funkcionalni prijatelji, prikriveni laktaši (maskirani laktoidi!), zavodljivi pozeri… Zaslijepljenost interesima smrtni je neprijatelj istinskoga prijateljstva i zajedništva koje je Krist potvrdio riječima „Vi ste moji prijatelji“ (Iv 15, 12). Posebno su opisani emocionalni bogalji – narcisoidna zrcala. Narcisoidi su teret koji je teško izdržati, jer oni satiru sve oko sebe svojim sebeljubljem. Prijatelji su im tek zrcala na kojim uljepšavaju svoju sliku. Oduševljava ih dobrota drugoga jer će se njome smjesta okoristiti. Autor navodi da su funkcionalna prijateljstva simonija modernog doba ili svetotržje modernoga doba. (Vae!) Simonija stalno opsjeda crkvene ljude željne moći i časti, kolekcionare titula i službi. Slično je i sa zavidnicima. O takvima govori pripovijest o Josipu i njegovu sužanjstvu u Egiptu.
Autor na kraju toga eseja upućuje da se unatoč tim iskušenjima treba neprestano… otkrivati u sigurnosti da je Bog uz nas i mirno nastaviti stvarati svijet dobrotom. Ljubeći prijatelje, živeći s njima i za njih, mi već ovdje živimo u krajolicima vječnosti.
Ovo su ti završetci eseja u kojima se svatko može, u nekoj mjeri, osjetiti katarzično, koji svjedoče o montaigneovskom poznavanju i forme i sadržaja. Ujedno je to i odgovor kakva je moć ove knjige i njezin psihogramsko-teološki hod u vremenu.
Eseji profesora Žižića zrače sakralnom otmjenošću, strukturirani su i vođeni uzorno, prema kanonskim zapisima o eseju. Treba vještine da se zanemari jakost njegovih argumenata. Izbija iz njih snaga zapanjujućih istina (Pisati istine o svećeništvu prevodi se, danas, kao pisati protiv njega! Ali se i nakloniti rečenicama poput ove: Doista, što li je drugo naša svećenička služba doli zacjeljivanje rana smrtnosti vječnošću?!), sentenciozne mudrosti ([Kruh] je plod civilizacije, prelaska u viši stupanj postojanja., Vjerujem da se kruh ne može do kraja razumjeti ako ga nikad nismo zamijesili i ispekli. duh se domišljatosti razlijeva po svim esejima), vlastitog odrastanja (Naučio sam malo-pomalo gledati u nježni pogled ljudi koji odlaze.), mekih zvukova (Treba nekoliko puta pročitati Zlato u noći.), poetskih titraja i zapisa (Dovoljno je samo uroniti u neke naslove XI poglavlja i njihove podnaslove. Kao, primjerice: Ozdraviti vrijeme, Pohvala krhkosti…).
I nije to samo knjiga o svećenicima, to su zapisi o svima nama jer smo svi mi u jednoj službi – Bogu i ljudima.
Kao zaključka o Marginalijama dodajem navod iz knjige koji je autor uputio svećenicima, ali se može uputiti svim ljudima, ne samo onima koji vide Božju sliku na čelu drugoga.
Stoga, ne skrivaj svoja umijeća, makar bila nesavršena. Stavi ih u radosnu službu drugima. Nemoj se previše obazirati na pohvale zbog vještine, već misli na to koliko će utjehe i radosti tvoje plemenite ruke donijeti srcima ljudi željnih slušati tonove evanđeoske istine koja u tvojoj glazbi žubori. Zato sviraj, pjevaj, piši, slikaj, stvaraj. Otkrivaj sebe kao brižni tješitelj, zaštitnik života, onih koji znaju slušati otajstveni glas, onih koji znaju vidjeti Boga u svim stvarima.
Ω
Ljubi da bi bio savršen
Budi savršen da bi ljubio.
Štambuk
Rudolf ĆURKOVIĆ