Dok je Slova, bit će i Kroacije
Dvadeset i pet godina u životu jednoga kulturnog časopisa usporedivo je sa stogodišnjim ljudskim životom
Dvadeset i pet godina u životu jednoga kulturnog časopisa usporedivo je sa stogodišnjim ljudskim životom. Kulturni je trudbenik vazda spreman za odstrel. Tijekom gladnih godina njemu se prvomu oduzimaju sredstva, a kad dođu zlatne godine, već pomalo postaju gladnima dok se ne udijeli pokoji soldin za časopis koji netko puni štivima i slikovnim prilozima te ga novinarski i grafički uređuje. Kulturni je trudbenik, dakle, za moćnike tijekom zlatnih godina nametnik na zdravome tkivu gospodarstva, a tijekom gladnih nalik siromašnomu Lazaru, toliko sitan da mu se dopušta izjesti tek mrvice s gospodareva stola. Koliko stoji jedna kolumna u kulturnome časopisu? Koliko stoji sat rada onoga koji ju je napisao? Odgovore ste mogli pronaći u prethodnim brojevima Hrvatskoga slova ili spoznati ovih dana na društvenim mrežama dok se besplatno puku nude kulturni sadržaji. (Hoćete li besplatno dobiti osobnu iskaznicu ili promijeniti gumicu na perilici?) S druge strane, člankopiscima se u nekim neznanstvenim časopisima administrativnoga sadržaja plaća honorar od gotovo 200 eura dok znanstvenici (poput medicinara koji su naši istinski junaci jer nam ovih dana spašavaju glave) za objavu svojih članaka u nekim časopisima moraju plaćati, a potpore se za izdavanje književnih i znanstvenih časopisa i knjiga sve više smanjuju. Možda smo zato tu gdje jesmo.
Međutim, nije vrijeme za žalopojke jer Hrvatsko slovo nije prosječan hrvatski kulturni časopis, časopis koji ovisi o trenutačnim odnosima moći, potporama mjerodavnih i koji pokosi prvi ozbiljniji gospodarski krah, elementarna nepogoda ili smjena vlasti. Da su osnivači i urednici Hrvatskoga slova, ponajprije Stjepan Šešelj glavom i bradom (i preneseno i doslovno) razmišljali poput prosječnih kulturnih pregalaca, časopis jamačno ne bi pokretali u travnju 1995. (prvi je broj izišao 28. travnja), u razdoblju prije Bljeska i Oluje, kad je još više od trećine Lijepe Naše bilo zaposjednuto jer za kulturu, stalno nas tako uče, a ja ustrajno odbijam u to povjerovati, uvijek treba pričekati bolja vremena. Do 5. prosinca 2008., kad napisah prvo štivo za Hrvatsko slovo, časopis je preživio dvije smjene vlasti, sudski postupak na haaškome sudu i uredničke smjene, a kad je i to preživio, moralo se prebroditi svjetski i hrvatski gospodarski krah. Negdje koncem 2011. počeh češće pisati za Hrvatsko slovo (svoje kolumnističko mjesto zavrijedih 18. svibnja 2012. štivom simbolična naslova Nije sve tako sivo), kojemu su dodatno smanjena novčana sredstva nakon dolaska Kukuriku-koalicije na vlast. Umjesto da se uredništvo i suradnici u općoj besparici po dobrome hrvatskom običaju odaju malodušju i žive u kondicionalu, koji je u međuvremenu postao najomiljeniji hrvatski glagolski način (Trebalo bi… Moglo bi se…), svaki je broj bio iznimno bogat, političke su raščlambe čitali i strani veleposlanici (i objavljivali reagiranja), tekstove su preuzimali mnogobrojni hrvatski portali, vaš je kolumnist dobio Državnu nagradu za popularizaciju i promicanje znanosti, glavni urednik Nagradu za životno djelo Dubrovačko-neretvanske županije, 20. lipnja 2014. proslavili smo 1000. broj, a u broju od 1. svibnja 2015. proslavili 20. rođendan časopisa. Dakako, kao i u životu, ni rad u časopisu nije uvijek tekao glatko, pa je vaš kolumnist između 24. srpnja 2015. i 23. veljače 2018. uzeo predah od svakotjednoga pisanja (iako je i u tome razdoblju objavio dvadesetak štiva) da bi se zatim vratio u ulogu stalnoga suradnika za koji upravo piše 344. štivo. U međuvremenu su, od meni najbliskijih suradnika, predah odlučili uzeti Mate Kovačević i Damir Pešorda. Napustili su nas, nažalost, zauvijek Igor Mrduljaš i Zvonimir Magdić. Svim tim privremenim, stalnim ili zanavječnim odlascima i kroničnoj novčanoj nemoći unatoč časopis i dalje živi. Štoviše, počela su ga napokon prepoznavati i javna glasila, pa se izvješća s tribina Hrvatskoga slova ili s izložaba u Galeriji Az počesto nađu u Vijestima iz kulture, što je više od dvadeset godina bilo nezamislivo. Časopis ne prestaje ni mene kao njegova, što stalnoga, što povremenoga, desetogodišnjega suradnika iznenađivati. Poznavajući „ljubav“ našega Stjepkota prema mrežnim glasilima i mreži općenito, doživio sam mali (ali pozitivni) šok kad mi je priopćio: „Jesi vidija naš portal? A? Ako si nešto napisa, pošalji, pa ćemo tamo objavit dok ne počmemo opet izlazit.“ Taj me trenutak podsjetio na razdjelnicu stare i nove ere u mojemu malom mistu kraj mora koji se zbio kad je jedna od nonica, koja je za stare ere s tiramola zalijevala vodom za cvijeće inače samo za pitare ljubovnike sramežljive koji bi se čedno ljubili isključivo u obraz bez bliskoga doticaja ostalim dijelovima tijela znatno prije korone (štono nam je vratila čedni razmak), primila u svoj dom mladića (čak ne ni zaručnika) svoje unučice. Pomislih: prijeđe li Šćepo Šćepuljica isključivo na mrežu, eto nam i nove nove ere. Ipak, zvonjelica nakon nekoliko tjedana još jednom zazvoni: „Šta kažeš? Oće li dalje izlazit? Oće, naravno da oće, ma mi smo neuništivi, pa dok dur-dur!“ Najmilozvučniji je to odgovor što su ga suradnici (od kojih su se neki već glasno pitali gdje će objavljivati ako časopis prestane izlaziti) i čitatelji Hrvatskoga slova htjeli čuti, čime ćemo obradovati i Damira Pešordu, koji se u posljednjemu broju Hrvatskoga tjednika pobojao za sudbinu časopisa koji je vijekom nadživio sve druge suvremene hrvatske kulturne časopise – i to jedini kao tjednik.
Na koncu, kad se upitam koja je najveća odlika ovoga časopisa, ponovit ću ono što sam već tisuću puta rekao – okupljanje oko svega hrvatskog. Hrvatsko slovo okuplja ljude koji počesto vrlo različito misle o istoj temi i to se ne ustručavaju javno izreći, a Stjepan poput kormilara mjerka kako da održi visok moral na palubi i zadovolji admirale našega brodovlja. Naš je paron dobar odabrao pravac, za njega i Hrvatsko slovo ispijmo svi po jedan zlatan plavac, a kad jedan kablić prođe kroz stroj, neka prođe i drugi, nalog je moj!
Domagoj VIDOVIĆ