Plaidoyer za očuvanje i nastavak izlaženja

Riječ je o jedinom tjedniku za kulturu u Republici Hrvatskoj, o jedinim novinama koje pojavom svakoga petka na kioscima diljem hrvatske države kao i u inozemstvu, te na adresama brojnih pretplatnika, zainteresiranim čitateljima pružaju uvid u vrlo široki spektar dnevno aktualnih, povijesnih, umjetničkih i drugih tema.

Suradnica Hrvatskog slova postala sam u studenome 1995. godine. Bilo je to razdoblje mojeg života na privremenom radu u inozemstvu budući da sam tada bila na poziciji osobne referentice glavnog muzičkog direktora Deutsche Oper Berlin (DOB – Njemačka opera Berlin) i živjela u tek nekoliko godina ponovno ujedinjenoj Njemačkoj i njezinom ponovno proglašenom glavnom gradu. Moj prvi tekst objavljen u novoutemeljenom Tjedniku za kulturu imao je naslov „Oproštaj Tomislava Neralića“. Naime, u jednoj od najvećih njemačkih opernih kuća u kojoj sam imala zadovoljstvo raditi kao referentica španjolskog maestra Rafaela Frühbecka de Burgosa (1933.-2014.) bio je u 40-godišnjem angažmanu hrvatski bas Tomislav Neralić (1917.-2018.), a budući da je 1995. godine odlazio u mirovinu uprava DOB odlučila je pripremiti mu svečani oproštaj. Kako sam uz uglednog opernog umjetnika bila jedina Hrvatica u kući, pripala mi je čast sudjelovanja u tim pripremama, a budući da sam iz domovine otišla kao već afirmirana glazbena publicistkinja, bilo je logično da sam Tjedniku za kulturu Hrvatsko slovo ponudila tekst u kojimu sam mogla opisati oproštaj našeg proslavljenog pjevača i dati iscrpnije izvješće o opernom i glazbenom životu u Berlinu. Nakon tog prvog osvrta nastavila sam slati osvrte iz Berlina o nastupima hrvatskih glazbenika na opernim pozornicama i koncertnim podijima kao i druge tekstove o glazbenom životu u njemačkoj metropoli sve do kraja boravka u Njemačkoj početkom 2001. godine. Pri tome želim navesti podatak da sam od kolovoza 1997. godine radila u službi hrvatske diplomacije kao tada jedina osoba u Berlinu koja je dotašanji status tzv. gastarbajterice zamijenila vrlo časnim radnim mjestom konzulice za kulturu u tadašnjem Generalnom konzulatu Republike Hrvatske u Republici Njemačkoj, od 1999. godine Veleposlanstvu, nakon preseljenja veleposlanstva iz Bonna u Berlin. Ali, to je dakako druga tema.

U Hrvatskom slovu sam u proteklih 25 godina objavila gotovo 400 tekstova a njih 376, do uključno 20. travnja 2018. godine, objavljeno je u mojoj knjizi pod naslovom Glazbe prije svega, čiji je nakladnik Hrvatska kulturna zaklada HKZ – Hrvatsko slovo, glavni urednik Stjepan Šešelj, a urednica izdanja mag. art. Eva Kirchmayer Bilić. Gospodin Šešelj glavni je urednik tjednika a gospođa Kirchmayer Bilić već je unatrag više godina članica uredništva koja dogovara priloge suradnika koji prate glazbenu scenu u Zagrebu, Hrvatskoj i svijetu.

Namjera ovih uvodnih napomena određivanje je mojeg osobnog sudjelovanja u osiguravanju priloga koje svakotjedno objavljuje Hrvatsko slovo. Riječ je o jedinom tjedniku za kulturu u Republici Hrvatskoj, o jedinim novinama koje pojavom svakoga petka na kioscima diljem hrvatske države kao i u inozemstvu, te na adresama brojnih pretplatnika, zainteresiranim čitateljima pružaju uvid u vrlo široki spektar dnevno aktualnih, povijesnih, umjetničkih i drugih tema. Naglašavam da sam radeći u inozemstvu, a nakon Berlina bila sam na mandatu u Veleposlanstvu RH u Beču, imala priliku kupovati Hrvatsko slovo na određenim prodajnim mjestima, što je potvrda najšire rasprostranjenosti tjednika kao i postojanja čitatelja koji s velikim zanimanje prate kulturna i umjetnička događanja u Hrvatskoj.

Živimo u vremenu elektroničkih medija ali i u vremenu koje će, osobito nakon ovog zastrašujućeg razdoblja pandemije COVID-19 i svih mnogostrukih aktualnih ugroza i nedvojbeno brojnih problema prvenstveno ekonomske naravi kada pandemija završi, uvjetovati mnoga ograničenja u odnosu na financiranje kulture pa onda i tiskanih medija koji kulturu kritički prate. Uostalom, niti u predpandemijskom razdoblju Hrvatsko slovo nije uživalo osobitu financijsku potporu od strane gradskih i državnih institucija koje bi trebale osigravati egzistenciju novina za kulturu. O teškoćama financijske naravi s kojima se već dulje vrijeme, štoviše već više godina, susreću glavni urednik i nekolicina zaposlenih koji logistički osiguravaju izlaženje Hrvatskog slova, barem sporadično informirani su svi autori priloga. Naime, već se godinama odričemo autorskih honorara za svoje tekstove svjesni nemogućnosti pokrivanja tih troškova budući da su dotacije i prihodi očito dostatni tek za pokriće temeljnih potreba, dakle za troškove tiskare, malobrojnih zaposlenih i plaćanja najma za prostor uredništva.

Sve do sada navedeno činjenice su koje svatko tko se imalo razumije u poslovanje i izdavanje novina može pratiti bez ikakvih problema. I razumjeti dakako, jednako u onom dijelu opisa suradnje novinara koji osigurava tekstove kao i u opisu neophodne logističke strane ovisne o financijskim mogućnostima za redovito izdavanje novina. A po mojem najdubljem uvjerenju tiskana izdanja, pa tako i novine, bez obzira na sve blagodati suvremenog tehnološkog razvitka i novosti koje pružaju internet i elekroničke mogućnosti informiranja, civilizacijsko su dostignuće koje nije dopustivo prepustiti izumiranju! Tvrdim to s punim uvjerenjem u trajnu vrijednost tiskanih dokumenata i u ovoj bih prigodi to uvjerenje poduprla vlastitim iskustvima stečenima u znanstvenim istraživanjima, osobito kada sam radeći na doktoratu glavninu podataka i informacija nalazila upravo u NOVINAMA kao temeljnom izvoru i riznici čuvanja iskustava, misli i opisa događaja koji čine kulturu društva i naroda u cjelini budući da su novine kao fizički predmeti čuvani u knjižnicama trajna i vjerodostojna povijesna memorija.

Odustati od objavljivanja Hrvatskog slova, a u prigodi 25. obljetnice postojanja tog jedinog tjednika za kulturu u Hrvatskoj koji je upravo ovih tjedana prekinuo s izlaženjem zbog očitih financijskih problema, bio bi svojevrsni neoprostivi crimen u odnosu na hrvatsku kulturu, njezine umjetničke domete i njezinu povezanost s cijelim svijetom. Doista, nemam nikakvo pravo ulaziti u ocjenjivanje sadržajne vrijednosti bilo kojeg od tekstova, niti imam namjeru na bilo koji način polemizirati s bilo kojim od suradnika. Osobno nisam nikada radila u nekoj novinskoj ili u nekoj redakciji drugog informativnog medija i zbog toga sam tek samopridružena članica Hrvatskog novinarskog društva, ali glazbenom se publicistikom bavim već gotovo pola stoljeća i pouzdano znam što tekst, objavljeni osvrt i stručno promišljanje znače svakom umjetniku, kao i što svakom umalo obrazovanom i zainteresiranom čitatelju znače tiskana novinska izdanja.

Sasvim iskreno zaključujem da se bojim za budućnost Hrvatskog slova. Uostalom, u zadnjem neobjavljenom izdanju Vjesnika bio je i moj tekst. Ali kao za odluke koje donose političke gradske i državne institucije potpuno nemoćna umirovljenica želim samo pledirati da se pokuša naći rješenje da jedini hrvatski tjednik za kulturu ne umre. Nestajanjem s javne kulturne scene tog novinskog izdanja bit će sasvim pouzdano učinjen grijeh prema hrvatskoj kulturi i umjetnostima, bit će uništena mogućnost javnih rasprava i iznošenja mišljenja, rječju bit će zatrt još jedan od važnih izvora informacija o svima nama danas i ovdje za sutra i sve one koji dolaze iza nas. A to svakako valja izbjeći!

Dr. sc. Zdenka WEBER,

promovirana muzikologinja i opunomoćena ministrica u mirovini