Putovanje u prošlost i obilje sadašnjosti

Uredništvo s ponosom može slaviti 25. obljetnicu izlaženja tjednika za kulturu. S Hrvatskim slovom upoznao sam se odmah nakom početka izlaženja. Tada sam se nalazio u hrvatskom veleposlanstvu u Bonnu i bila mi je čast da sam mogao pomoći promociji Slova u slavističkim institutima njemačkih sveučilišta

Tema koronavirusa u Hrvatskoj je opširno protumačena, pa ćemo se na to strašilo osvrnuti na kraju članka. Ovaj put osvrnut ćemo se na Hrvatsko slovo, koje je počelo izlaziti 28. travnja 1995. Uredništvo s ponosom može slaviti 25. obljetnicu izlaženja našeg tjednika za kulturu. S Hrvatskim slovom upoznao sam se odmah nakom početka izlaženja. Tada sam se nalazio u hrvatskom veleposlanstvu u Bonnu i bila mi je čast da sam mogao pomoći promociji Slova u slavističkim institutima njemačkih sveučilišta. Sve je počelo ovako. Uredništvo Hrvatskog slova obratilo se veleposlanstvu molbom da mu pomogne u predstavljanju. Javio se urednik Dubravko Horvatić i s njim smo uspostavili dobru vezu. Poznavao sam ga. Bio je 1987. u Kölnu, gdje je posjetio Hrvatsku katoličku misiju. Dvorana je bila puna hrvatskih vjernika i ja sam bio među njima. Tom prilikom Dubravko Horvatić darovao mi je prijateljski svoju znamenitu knjigu eseja pod naslovom “Hrvatska i druge zemlje”. Knjiga me razveselila, jer je u njoj opisao i polozaj gradišćanskih Hrvata u Austriji. Uredništvo Hrvatskoga slova nam je odmah nakon uspostave dobrih veza počelo redovito slati gomilu brojeva. Nije bilo teško Slovo slati na najvažnije slavističke institute. Mi smo još otprije raspolagali svim adresama slavističkih instituta u Njemačkoj, pa je marljiva tajnica veleposlanstva Dragica Župarić brzo načinila omot za poštu. S obzirom na to da sam s nekim institutima bio dobro povezan – kao primjerice s institutima u Bonnu, Kölnu, Göttingenu, Mannheimu i dr. – dobio sam lijepe pohvale. U Bonnu mi je tako autor brojnih radova o hrvatskoj književnosti, profesor dr. Wilfried Potthoff govorio da je hrvatska diplomacija potpisivanjem ugovora o kulturnoj suradnji između Hrvatske i Njemačke i takvom promocijom Hrvatskoga slova na dobrom putu u budućnost. Prigodom jednog susreta u njegovu uredu, kazao mi je da će na njemačkim slavističkim institutitma uskoro nestati nastava književnog jezika na osnovama Vuka Stefanovića Karadžića. Pokojni profesor Potthoff bio je veliki optimist. Mnoge stvari s jezikom na sveučilistima nisu, na žalost, potpuno ispravljene. Nakon dolaska na vlast novih ljudi krajem dvadesetog stoljeća, ja sam 2000. napustio veleposlanstvo s idejom da se vratim u Domovinu. Jedan dobar prijatelj u Ministarstvu vanjskih poslova predložio je da idem za kulturnog atešea u Rim. To mi se mjesto činilo jako pristupačnim, ali sam se radije odlučio smiriti u Hrvatskoj. No kod mene nema smirenja. Čim sam stigao u Zagreb, potegao me za ruku Stjepan Šešelj prigodom jedne priredbe na Gornjem gradu i zamolio da dam intervju za Hrvatsko slovo. To sam učinio i tako je počeo moj novi život. Nakon intervjua počeo sam povremeno pisati i članke, čime sam ušao u uredništvo. Pišući uvodnike, stekao sam mnogo prijatelja. Država je nakon smrti predsjednika Franje Tuđmana bila u teškoj situaciji. Novi bogataši počeli su graditi neukusne palače, rastao je kriminal, zemljom se širio terorizam, zavladali su novi moćni ljudi, pa su brojni komentatori isticali da novi premijer ne će uskoro Hrvatsku izvući iz ponora. U tom smislu bili su obojeni i neki moji uvodnici. Kad je bilo jasno da sam već duboko ukorijenjen u Hrvatskom slovu, javio se moj stari prijatelj uz emigracije – Boris Maruna. Sastali smo se u Gradskoj kavani, gdje sam ja s nekim kolegama svaki dan sjedio. Odmah je napao Hrvatsku demokratsku zajednicu, da je kriva za svo zlo koje je ponovno snašlo Hrvatsku. Predložio mi je da napustim Hrvatsko slovo i da se ponovno vratim u diplomaciju. On je bio određen za Čile i ja bih mogao s njim. Odgovorio sam mu, da ima mnogo istine u onome što on govori i ako bismo se odrekli Franje Tuđmana, učinili bismo veću izdaju, nego što je učinjeno na drugi način. Borisa sam podsjetio da su u Njemačkoj  neki vodeći publicisti i političari Tuđmana u knjigama i na raznim predavanjima prikazivali kao novog europskog Hitlera. Prema tome, mi moramo braniti prvog hrvatskog predsjednika. Boris me gledao, vjerojatno sažalijevao, no skoro je zaplakao. A i ja sam bio tužan.

Njemački prijatelji

Tada Hrvatska više nije imala puno prijatelja u njemačkoj publicistici. Od svih koji su u prošlosti, u doba jugoslavenskog socijalizma i srpske agresije na Hrvatsku, ostao je vjeran hrvatskom narodu najviše Carl Gustav Ströhm. Volio je Hrvatsku i hrvatskog predsjednika. U svojim je člancima naglašavao da bez nacionalnog jedinstva nema opstanka. Sjećam se njegova zadnjeg članka. Sjedili smo u uredništvu i on je u smrtnoj borbi nama iz Austrije čitao svoj članak. Imao sam čast biti na njegovu pogrebu u Koruškoj u svibnju 2004. i održati pogrebni govor. Bio sam njegov prijatelj još iz dana kada je on bio voditelj programa za Istočnu Europu na radiopostaji Deutsche Welle. Za vrijeme Hrvatskoga proljeća dolazio je privatno u posjet novinaru Franji Katiću i meni. Danas u Njemačkoj nema više novinara i publicista, koji bi tako briljantno pisali o Hrvatskoj kao što su to u vodećim njemačkim novinama činili Carl Gustav Ströhm, Johann Georg Reißmüller, Hans Peter Rullmann i drugi znameniti publicisti. Kad danas čitam dnevnik “Die Welt” i “Frankfurter Allgemeine Zeitung”, hvata me nostalgija za onim vremenima, u kojima je Hrvatska bila dio Jugoslavije, ali u njemačkim medijima i knjigama više prisutna nego što je danas. Zagreb je pogodio strašan potres. Vijesti o potresu bile su kratke. Da jos žive Carl Gustav Ströhm ili Johann Georg Reißmüller, Hrvatska bi u njemačkim medijima drukčije stajala nego što stoji danas. Neki su mi predlagali da napustim Hrvatsko slovo i da budem pokretač časopisa na njemačkom jeziku, možda pod istim naslovom pod kojim je mnogo godina izlazio u Njemačkoj – pod naslovom “Kroatische Berichte”. S velikim sam marom grafički i sadržajno uređivao taj časopis, ali je pitanje bi li to bilo i danas moguće. Kao prvo, tko bi financirao takav časopis? Činjenica je da se Hrvatsko slovo najviše muči s nedostatkom novca. Sramotno je da Ministarstvo kulture nije spremno nešto više dati za Hrvatsko slovo, nego što daje. Ako Hrvatsko slovo nema dovoljno pomoći od države i privatnih osoba, kako bi onda jedna publikacija na njemačkom jeziku imala bolju poziciju? Teško zamisliti. Toliko o toj priči, koja bi trebala biti duža.

Prijetnja COVID-a 19

Sada na kraju još nekoliko riječi o koronavirusu. Taj virus posvađao je cijeli svijet. U Hladnom ratu svijet se svađao zbog komunizma, a danas zbog jedne sitne čestice, koja bi cijelo čovječanstvo mogla uništiti, da nema dobrih liječnika, virologa i psihologa… U toj novoj svađi na prvom su mjestu “velesile”: Sjedinjene Američke Države, Kina, Rusija, Njemačka, Francuska, Italija, Španjolska… Kako će ta svađa završiti, ne znamo. Ima puno optimista, a još više pesimista, koji očekuju jednu od najvećih promjena u povijesti čovječanstva. O tome više u slijedećem broju Hrvatskoga slova.