Neizbrisivo slovo
mr. sc. Ivan BEKAVAC
Pokušat ćemo kroz nekoliko natuknica osvijetliti vrijeme u kome se pojavio tjednik za kulturu Hrvatsko slovo, vrijeme koje je u znatnoj mjeri određivalo njegovu narav i fizionomiju. Slovo je na svjetlo dana izašlo u travnju 1995. kao jedan od oblika otpora nasljeđu komunističkoga totalitarizma, ponajprije u kulturi. Glavni cilj hrvatskih ljudi tada nije bila glorifikacija nacionalne kulture, nego obrana nacionalnoga bića, potraga i suočavanje s povijesnim činjenicama koje je od očiju javnosti sklanjalo ‘jugoslavensko’ velikosrpstvo. Prema agresivnim planovima velikosrpskog imperijalizma, koje je pripremala srpska intelektualna elita, trebali smo “konačno i zauvijek nestati s lica zemlje kao narod koji ima svoje ime, svoju povijest i svoje vrijednosti već gotovo trinaest punih stoljeća”. I dok Slovo obilježava svoju 25. obljetnicu, život je pred svijet iznio sasvim novu stvarnost. Ona će u znatnoj mjeri obilježiti vrijeme koje je pred nama. I globalni neoliberalizam i patriotski tradicionalizam dobit će nova lica i nova značenja. Prema najnovijim iskustvima, u borbi s pandemijom, kako se sada dade vidjeti, naša se zemlja dobro nosi, a to može značiti da će solidno pripremljena ući u novu eru. I u vrijeme izlaska prvoga broja Hrvatskoga slova oko nas su bile posebne okolnosti; Hrvati se nisu suočavali samo s naoružanim osvajačima nego i s posljedicama njhovih politika iz prijašnjih razdoblja.
U kamenu i u duši. Hrvatsko se slovo pojavilo nekoliko godina nakon uspostave demokratske hrvatske države, dok još zemlja nije bila potpuno oslobođena. Hrvatska se za konačno oslobođenje borila prožeta duhom Tuđmanove politike zajedništva svih koji su oslobađanju mogli pridonijeti. Moralo se računati i na djelovanje onih koji to nisu prihvaćali, a posebno pete kolone. Za nju ni jugoslavenstvo ni komunizam nisu bili mrtvi. Posljedice dugotrajnoga potkopavanja hrvatskoga nacionalnog bića i duhovne fizionomije hrvatskoga naroda, nisu mogle nestati same od sebe. Sažeto, može se reći da je puno toga izbrisano, skriveno, krivotvoreno i spaljeno, oteto i uništeno, ali hrvatska se slova nisu ispisivala samo na papiru i uklesavala u kamen, nego su se čuvala i tamo gdje ni jedan osvajač ne može doprijeti.
Trebalo je, dakle, osvijestiti i razumjeti posljedice tragičnih politika koje su pustošile Hrvatsku od 1918. do 1990. jer je prva zadaća srpsko-komunističke agitacije bila diskreditacija hrvatstva, kako bi se uništio svaki trag otpora i ‘svaki proplamsaj hrvatske državne misli’. Nije velikosrpska agitacija bila usmjerena samo prema domaćoj javnosti, nego je, klevećući Hrvate, i pred svjetskom javnošću, nastojala oblikovati ‘razloge’ za njihovo podčinjavanje. I nisu te klevete bile usmjerene samo protiv ove ili one hrvatske vlasti, nego protiv bilo kakve hrvatske državne samostalnosti. Uzalud je bilo govoriti da nije isto, primjerice, biti Francuzom, kome nitko ne spori da je Francuz, niti tko govori da je Francuska, njemačka ili talijanska zemlja, ili biti Hrvatom, kome se osporava i sam narodni identitet (tvrdnjama da su to ‘Srbi katoličke vere’ koji nemaju ni vlastitoga jezika), a oružjem mu je osporavano i pravo na vlastitu zemlju (bar do crte Virovitica-Karlovac-Karlobag).
Duh tolerancije i dijaloga. Hrvatsko se slovo, uglavnom držalo umjerena pristupa, njegujući duh tolerancije i dijaloga, ali uvijek s pogledom na svrhu svoga izlaženja: iznositi na svjetlo i baštinu, stvaralaštvo i prikaze aktualnih proznih, poetskih, glazbenih, likovnih i drugih vidova umjetničkoga izražavanja, ne samo s hrvatske umjetničke scene. Problemi nastupaju kad ‘progresisti’ svaki zagovor hrvatstva pokušavaju prikazati kao glas ‘fašizma’, a samo vlastitu propagandu glasom istine koji mora obvezivati sve, a posebno ljude drukčijih uvjerenja. Ne može se reći da hrvatske vlasti nisu bile svjesne da bi puno toga uništavanoga i zatiranoga trebalo istraživati, otkrivati i sačuvati, ali se zbog tereta realnoga života, na toj crti nije dovoljno učinilo. Oba jugoslavenska režima, i karađorđevski i titovski nastojali su na svaki način potkupiti i pridobiti viđenije hrvatske intelektualce, kad već nisu mogli pridobiti većinu naroda. Manji broj je tu ponudu i prihvatio. Vlastiti probitci i ambicije bili su im dovoljan razlog za izdaju vlastite zemlje. Hrvate orjunaške orijentacije nije ni trebalo nagovarati na djelovanje protiv hrvatskih interesa.
Hrvatsko slovo je bio glas drukčije Hrvatske, Hrvatske koja je znala da ne će biti dovoljno izaći na svoje državne granice, da nije dovoljno samo držati vatrene govore pune nacionalnoga entuzijazma. Trebalo je zahvatiti dublje i osvijetliti sve te taloge koji su zamućivali život u slobodi. Peta se kolona pritajila i čekala pogodan trenutak za nove napadaje. Pomirbom je Tuđman htio izbjeći iskustva iz 1945., kad su pobjednici, nakon svršenoga rata, presuđivali, bez suda i suđenja, o životu i smrti. Svijest o nužnosti raskidanja veza s preživljenim totalitarizmima, posebno u ‘duhovnim sferama’ života, u kulturi, obazovanju, znanosti i u medijima, nije time bila dokinuta. Tu je svijest držala budnom i ušutkavana nejugoslavenska i nekomunistička hrvatska inteligencija koja u ne-sobodnoj zemlji nije smjela imati dodira s javnošću, niti je smjela objavljivati svoje tekstove. Bilo je razdoblja u životu samostalne hrvatske države kad su se slične prilike ponavljale. Hrvatsko im je slovo svoja vrata uvijek držalo otvorenim.
Pod novim galgama. Kad je uspostavljena hrvatska država, neki su pouzdanici propaloga režima, otišli među pobunjenike i okupatore, a neki su se prilagodili novoj stvarnosti i pritajili. Nakon nekoliko godina započeo je proces koji su zvali detuđmanizacijom. Na hrvatskoj je političkoj sceni godine 2000. došlo do vrlo važnih promjena. Počele su se opet podizati galge za hrvatske branitelje, one koji su domovinu branili s oružjem u ruci i za one koji su je branili na druge načine. Glavne su poluge vlasti i glavni mediji bili u rukama ‘detuđmanizatora’, a hrvatski generali pred sudom u Haagu. Ljudi iz kulture, koji nazivaju demokratsku Hrvatsku ustaškom, čak fašističkom državom, postaju mjere ispravnosti pa dobivaju i državne nagrade, državni novac im je dostupan za sve što požele napraviti. Objavljuju se knjige koje prikazuju Tuđmana nasljednikom ustaške politike, koji je planirao istjerati Srbe iz Hrvatske a BiH ‘podijeliti’. Oslobađajuće presude hrvatskim generalima u Haagu, utjecale su i na političko raspoloženje u zemlji.
Još dok su se hrvatski ratnici spremali za olujne pothvate 1995., zamisao da se stvori hrvatski tjednik za kulturu konačno se približila ostvarenju. I krenulo se. Hrvatsko slovo je okupljalo autore koji su htjeli sudjelovati u javnom dijalogu o hrvatskoj prošlosti i budućnosti. Politika zajedništva i pluralizma davala je, dakle, mogućnosti i potkupljenim i uvjerenim Jugo-Hrvatima da se okrenu i rade u korist hrvatskih narodnih interesa. Neki su to prihvatili a neki su ponovno nastupali kao eksponenti protuhrvatskoga imperijalizma. Život je pokazivao i slabo znanje Hrvata o sebi samima. Na njihovu su samosvijest vidljiv upliv ostavile tuđe laži o njima, njihovoj povijesti i povijesnim pravima.
Grijesi crnih odora. Pojavljivali su se i glasovi isključivosti na hrvatskoj strani. Malobrojne skupine su nastupale s onim što nije bilo dobro za Hrvatsku. Proturali su se kocepti nove netolerancije, nespojivi s Tuđmanovom politikom, pa su pojedinci javno prikazivali da je ustaška politika bila bez mane, bezgrešna i čista, a sve drugo samo mrak i zločin. Za njih je i Tuđman samo partizanski general. Zagovornici bilo koje dogmatičnosti, pa i te, koju propagiraju ljudi koji bi rado nosili crne odore, zagovornici su totalitarizma i neslobode. Politika otvorenosti i prihvaćanja potencijala svih dobronamjernih i poštenih ljudi za dobrobit zajednice, bolji je izbor i ispravniji put. Pod zajednicom mislimo na Hrvatsku, kao slobodan i prosperitetan dom svih njezinih državljana.
Piscu se ovih redaka čini da se Hrvatsko slovo uglavnom uspješno opiralo svakom radikalizmu. Ako je i bilo manjih incidenata, uglavnom su bili posljedicom upada ‘profesionalnih’ izazivača i provokatora. Iskustvo je pokazalo da tim izazivačima incidenata i provokatorima upravljaju agenture neprijateljskih interesa, s nakanom da se Hrvatsku i dalje može optuživati i potkopavati. Ima naravno i onih koji ne uspijevaju razumjeti što bi za demokratsku Hrvatsku moglo značiti javno klicanje Anti Paveliću.
Tu su bili i soroševski mediji u Hrvatskoj koji su imali i kapital i jasne političke ciljeve. Hrvatski otpor u nekim je trenutcima postajao slabiji, a već iskušana hrvatska šutnja sve glasnija. Hrvatska je uzmicala, a uzmiče i danas, pred nužnošću razgraničenja između politika preddemokratskih, jednostranačkih režima i njihova upliva na novu stvarnost, i demokratske države uspostavljene voljom naroda. Mnoge su postkomunističke države već uspješno uspostavile ta razgraničenja i završile s tim procesima. Hrvatska, nažalost, nije. To neki važni mediji još uvijek uporno pokazuju. Na medijsku scenu u Hrvatskoj znatnog je utjecaja imala i ima i profitna logika. Jedna od posljedica te stvarnosti je i to da se u glavnim medijima stalno smanjivao prostor za kulturu, ali ni to nije nikoga potaknulo da se Hrvatsko slovo, jedini hrvatski tjednik za kulturu postavi u sigurniji okvir finacijske potpore mjerodavnih institucija za kulturu. Opet smo na raskršću, ovaj put još uvjereniji da se hrvatsko slovo ne će izbrisati. Da Hrvatsko slovo nije pokrenuto 1995., trebalo bi to učiniti danas.
VERBUM CROATICUM –
ČETVRT STOLJEĆA IZ TJEDNA U TJEDAN
dr. sc. Šimun Šito ĆORIĆ
Još od vremena dok se dizao dim i osjećao miris baruta Domovinskog rata pa sve do današnjih dana planetarne borbe protiv jedne pošasti (bez primjera iz prošlosti s kojom bismo je usporedili), svaki tjedan među nas se, evo, kroz 25 godina probija Hrvatsko slovo, tjednik za kulturu. U usporedbi, to je značilo ustrajati u izdavanju svakog tjedna jedne zanimljive knjige, s nekoliko desetaka autora i najraznolikijih kulturno-društvenih nezaobilaznih tema. A kultura je u isto vrijeme i svagdanji kruh nacije i njeno ogledalo u kojemu se zrcali „njena svijest, vjerovanje i tradicija“. Kroz nju progovara narod i njegove institucije. Poglavito mi koji pletemo svoje živote tamo negdje izvan domovine često osjetimo da nas proplamsaji nacionalne kulture, koliki joj god dometi bili, vrlo uspješno uvode u općeljudsko zajedništvo na ovom planetu.
I dok se u ovakvim vremenima u našem narodu još uvijek znade u ime kulture dosta toga upitnog zastupati, institucijski potpomagati i promicati, Hrvatsko slovo na svoj način i u svom zacrtanom, ali i otvorenom idejnom ozračju stalno nastoji bez značajne državne potpore ostati vjerno onom osnovnom zahtjevu svake kulture – povezanosti ljepote i istine kroz nacionalne i općeljudske vrednote. Stoga se hrvatska pisana riječ o kulturnim zbivanjima u našem narodu i šire u ovih zadnjih četvrt stoljeća ne će moći sabirati i predočavati, a da se ne uzme u obzir desetke i desetke istaknutih hrvatskih i stranih ličnosti koji su raznolikim temama ostavljali na ovaj ili onaj način svoje značajne tragove upravo u Hrvatskom slovu.
Ovom prigodom ne može se zaobići upornost, marljivost i ideje glavnog urednika Hrvatskog slova književnika Stjepana Šešelja. Sve ovo vrijeme on je iz sebe izvlačio najbolje što je imao. Naravno uz tim suradnika i podupiratelja na cijelom hrvatskom etničkom prostoru i izvan njega po svijetu, koji predstavljaju onu snagu koja nas je kroz cijelo rečeno vrijeme obogaćivala novim sadržajima. Stjepan Šešelj je ipak povukao najviše tereta cijelog sustava funkcioniranja ovoga tjednika kao i izdavačke i druge djelatnosti Hrvatske kulturne zaklade – Hrvatsko slovo. Kad se sve sabere, moglo bi se reći, da se bez Stjepana Šešelja ne bismo ovaj mjesec spominjali ove 25. obljetnice!
Posebno treba istaknuti okrenutost Hrvatskog slova Hrvatima i njihovim potomcima izvan domovine, to jest izvan obje naše države, kao RH tako i BiH. Upravo ovaj tjednik, uz mjesečnik Maticu, posvećuje posebnu pozornost Hrvatima izvan domovine i njihovoj pisanoj riječi. Kad se 1989. počeo otvarati put Hrvatima i hrvatskoj pisanoj riječi izvan domovine simpozijem u Zagrebu „Književnost između dvije domovine“, mislili smo da idemo brzo kraju tog stoljetnog zatomljivanja i diskriminacije hrvatskog izvandomovinstva. Kroz to vrijeme kulture nacionalnih manjima u Hrvatskoj nikada nisu bile zapostavljene (ratove ovdje ne uzimam u obzir), a jesu Hrvati i njihovi potomci izvan domovine, poglavito u naizmjeničnim diktaturama od 1918. do 1990.
Ne ulazeći sad u analizu raspodjele krivnje za to, nužno je reći da ipak još i danas vapimo za boljim odnosom domovinskih kulturnih institucija prema Hrvatima i hrvatskoj pisanoj riječi izvan domovine, uključujući i onu koju stvaraju hrvatski potomci na stranim jezicima. To se pokazao i prigodom lanjskog Svjetskog festivala hrvatske književnosti u Zagrebu, kroz maćehinski odnos hrvatskih državnih kulturnih institucija i medija kao prema njemu, tako i općenito prema nama izvan domovine. O tome i o cjelokupnom odnosu službene domovine prema nama izvan nje već je toliko rečeno, skrenuta je pozornost na to i najvažnijim državnim institucijama, pa je suvišno sad to ovdje ponavljati.
Međutim, potrebno je još jednom naglasiti: krajnje je vrijeme da se taj odnos bez odugovlačenja promijeni na bolje! Barem da bude odnos hrvatskih državnih institucija prema Hrvatima izvan domovine, kao što je prema nacionalnim manjinama u Hrvatskoj! I još i ovo u tom duhu: to što je dosad bilo i što jest Hrvatsko slovo, potrebno je da se nastavi s još bogatijim sadržajima i sa sustavnom i značajnom društvenom potporom.
ČETVRT STOLJEĆA
SLOVA KOJE SLOVI
akademik Vinko Grubišić,
Waterloo, Kanada
Evo baš sada, prigodom ovog značajnog jubileja valja nam se podsjetiti početaka – ali i dostignućȃ! – Hrvatskog slova, koje nastade nekako početkom slobodnog hrvatskog tiska. Sjećam se, mogli ste tih godina, kad se Hrvatska još borila za neovisnost i slobodu, objaviti prikaze nekih djela koja bijahu objavljena na nekom stranom jeziku, mogli ste iznijeti svoje mišljenje, recimo, u danas pokojnom „Vjesniku“, u „Slobodnoj Dalmaciji“ u „Večernjaku“… Sve se to zapravo prenaglo okrenu prema sve to profitabilnijoj “detuđmanizaciji“. A „Hrvatsko slovo“ uza sve i usprkos svemu ostade i slovo koje slovi. I hrvatsko! Stade odlučno uz Tuđmana i Šuška kad su oni na poziv iz Haaga da moraju tamo doći „sub poena“ državnički odgovorili da je Hrvatska suverena država. Krvlju stečena! Njihov neziravan odgovor je bio da Hrvatska nikako nije „slučajna“ država. Hrvatsko slovo ostade na braniku svojega naroda i države i onda kad se hrvatska vlada, nakon Tuđmana, onako podmuklo dade u potragu nekakvih vojnih dnevnika, zapisa za koje se znalo da ne postoje. Ta dobro se sjećamo kad je samoumišljena Carla del Ponte vršljala Zagrebom… Kad je i sam glavni urednik “Hrvatskoga slova”, Stjepan Šešelj bio optužen u Haagu… Zašto? Zar za skrivanje Gotovine ili „Karlinih dnevnika“? I kad je jedan kanadski tadašnji parlamentarac nekima iz „Račanove vlade“ predlagao da Carlu del Ponte, tu umišljenu veličinu, koja je dolazila u Hrvatsku dijeliti lekcije, da je proglase „persona non grata“, što bi učinila svaka država koja imalo drži do sebe, odgovoreno mu je da ih on eto nagovara „na političke skandale“. “Hrvatsko slovo” i njegov urednik i tada su stajali uspravno i dostojanstveno. Sve te sramote oko nepostojećih dnevnika, oko Mesićeve predaje dokumenata novinarima da se onako izruguju Hrvatskoj, sav taj talog čeka da bude dokumentirano opisan i objavljen, a to će se morati učiniti prije ili kasnije. Svakako, čim prije tim bolje. U to valja uključiti i bivšu ministricu vanjskih poslova koja je prijetila Hrvatima da ukoliko budu glasovali protiv ulaska u Europu da će ostati bez mirovina. Čudno to čak i za hrvatsku vrstu demokrature, koja se sve više učvršćivala nakon smrti prvog hrvatskog predsjednika… A kad se pojavila jedna luda krava, a nije se odmah znalo točno je li u Nizozemskoj ili u Belgiji, onda je oštroumni Antun Šoljan pisao, ne sjećam se više u kojem glasilu, kako je ta luda krava odmah ukazala na granice među tim dvjema državama, koje su bile u samu začetku europske unije. Hrvatsko slovo nije šutjelo o galami onih koji su vrištali kako Ujedinjena Europa – nema alternative! Ni kad je zapravo darovan ribarski hrvatski pojas od kojega dobar dio Hrvata, uz turizam, živi. Da i ne spominjemo one sramotne prodaje, bolje rečeno davanje na dar, „Ine“ pa „Plive“. O svemu je tomu pisalo Hrvatsko slovo.
I kad je hrvatski narod bio uguran u europski tor, s nekom veoma sumnjivo postignutom većinom Hrvatsko slovo nije ni o tomu šutjelo. Sjetimo se tekstova Benjamina Tolića ili Stjepana Šuleka.
Koliko je potreban tjednik Hrvatsko slovo pokazalo se i onda kad se Ante Gotovina vratio iz Haaga. A zna se da su neke novine očekivale uvrštavanje već napisanih članaka o Gotovini u Haagu kako je osuđen i samim tim i hrvatska država za koju se borio, koja je eto trebala biti proglašena kao „zločinački projekt…“ Uglavnom, uza sve, pored svega i usprkos svemu, Hrvatsko slovo bijaše tu. Uz svoj narod i uz svoju državu Hrvatsku.
Kroz sve to vrijeme Hrvatsko slovo je zaista držalo i danas drži hrvatsku liniju. I okupljalo je neka od ponajboljih pera hrvatskog novinstva. Benjamin Tolić nas i nasmije i razveseli svojim duhovitim tekstovima. Poznati književnik i novinar Hrvoje Hitrec zna uvijek temeljito – reklo bi se „baš ono novinarski“ – obraditi po nekoliko najnovijih tema i teško bi bilo preskočiti i jedan njegov tekst. O gospodarstvu nas znalački izvještava Mijo Jukić, a čim dobijemo Hrvatsko slovo u ruke odmah rado pogledamo, a onda ne možemo odoljeti a da i ne pročitamo „kolumnu“ Silvane Oruč Ivoš. Zanimljiva lingvistička razglabanja iznosi jedan, uz Marija Grčevića, od najzanimljivijih hrvatskih lingvista, Domagoj Vidović.
Hrvatska danas zapravo ima jednog jedinog objektivnog izvjestitelja sa stalnim boravkom u jednoj europskoj zemlji koji izvještava o Europskoj zajednici, uvijek iz prve ruke, uvijek zanimljivo. Mislim tu na vrijednogi neumornogStjepana Šuleka. Branka Hlevnjak nas redovito izvještava o različitim stilovima slikarstva i slikarima koji žive u Hrvatskoj i izvan Hrvatske; Mladen Pavković, i sam branitelj, nikada ne zaboravlja svoje suborce branitelje i braniteljske probleme o kojima ćete rijetko u drugim glasilima naći kakvo objektivno izviješće. Satire ima u tim novinama podosta, a zadnjih godina posebno će nam zapeti za oko „Pomet u glavu“ Valentina Ćorića. Na zadnjoj stranici pod rubrikom „Karte na stol“ nalazimo izravno upućena pitanja pojedinim ministarstvima koja usmjeruju sudbinu hrvatskoga naroda.
No tu je duša i pokretač Hrvatskog slova, Stjepan Šešelj, koji već od početka čvrsto stoji uz taj tjednik, a njegov stav možda najbolje iskazuje sam naslov njegove knjige: Hrvatska jest!
Hrvatsko slovo je tijekom posljednjih dvadeset i pet godina objavilo čitavu omanju knjižnicu knjiga i kroz posljednjih dvadesetak godina svake je godine urednik Hrvatskog slova organizirao godišnji skup o nekom piscu ili jezikoslovcu iz južne Hrvatske. Od prošle godine tu je dužnost preuzeo dr. sc. Domagoj Vidović.
Čestitajući Hrvatskom slovu zaista uspješnu dvadeset i petu godišnjicu želimo da nas i dalje svakog tjedna drži u napetosti i očekivanju kad će nam stići…