Antun Gustav Matoš (Travnik, 13. lipnja 1873. – Zagreb 17. ožujka 1914.)

Bjelosvjetski dotepenci i golotrbi uljezi

Mi Hrvati rado se izgovaramo i okrivljujemo drugoga sa vlastite nesreće. Za sve nedaće ne okrivljuje nikad Hrvat sam sebe. Uvijek mu je drugi kriv. U politici uvijek okrivljujemo Mađare, zaboravljajući da su Hrvati, da su mađarolci dovukli Mađare ovamo. Tako je i u našoj ekonomskoj politici. Kod nas trguje i pravi cijene Židov, jer se Hrvat uopće ne da u trgovanje. Dok se kod nas uveliko već stvara filozofski, profesorski i nastavnički proletarijat, slobodne profesije poplavljuju tuđinci. Drugim riječima, moderni Hrvat nema apsolutno nikakve inicijative i samostalnosti, pa kao mlad penzionirac ne vidi osiguranje eksistencije osim u državnoj službi. Protunarodne vlade su naravno išle na ruke toj trutovskoj, pandurskoj i gotovanskoj našoj dispoziciji, pa su svojim odgojnim sistemima tu oskudicu inicijative još poojačavale. Sav uzgojni naš sistem išao je i ide za tim da stvori činovnike, službenike, dakle da fabrikuje duše, podobne samo slušati, da fabrikuje ljudski materijal to bolji što je gori, to jest: što ima manje samopouzdanja i energije. Zato mi uz tolike školovane ljude danas gotovo i nemamo inteligenata za samostalan život. Naš narod je, osim u Primorju, kao sve primitivne rase prirodno lijen, boji se ljute životne borbe kao svi lijenčine, pa voli biti »osiguran« pisarčić ili stražmeštar nego da se odvaži na široku pučinu života, pa da traži sve ili ništa, rizikujući sve kao rimski i engleski kolonista, srednjevjekovni vitez ili germannski avanturista. Mene još nijedan Židov nije prevario, to Židovi o meni ne mogu reći, mada ne trgujem ni u malo. Naša rasa pokazala je u Dubrovniku, pokazuje na Rijeci hrvatskih milijunaša i u Americi raznih Bradanovića, da ima solidnog i ustalačkog trgovačkog i privrednog duha, da ima energije za moderne oblike života, pa treba tu energiju besjedom, poukom i primjerom buditi u narodu, dižući sve forme privatne inicijative, budeći energije pravog individualizma i poštujući one naše ljude nadasve koji su uspjeli vlastitim silama stajati na vlastitim nogama. Energični, za sve vrste eksistencije sposobni pojedinac najveći je kapital i jedini temelj našeg narodnog kapitala, koji pada samo zato jer rapidno pada kult moralni, fizički i intelektualni naših energija u pravcu što veće osobne i privatne inicijative. Sto će nam nagodba i drugi ugovori i prava ne znamo li ih braniti? Sto će nam inteligencija bez slobode? Sta će nam znanje bez snage za upotrebu? Sta će nam zemlja bez racionalnog rada? Sta će nam ideje bez energije? Jer tko je energičan, radije umire no da tek vegetira za svoju ideju. Uzmite prve zemlje svijeta: samo savršenim razvitkom i disciplinom pojedinačnih energija savladava sve zapreke japanski vojnik, amerikanski farmer, engleski mornar i francuski građanin. Tuđinac može samo tako kod nas napredovati, jer je od nas jači, energičniji, za život sposobniji. Dođimo do zaključka da smo u domovini i mi danas na žalost tuđinci i da ju pod svaku cijenu moramo osvojiti, da moramo biti složni i da moramo dizati vlastitu energiju do najviše potencije, pa nas neće na vlastitom ognjištu pregaziti bjelosvjetski dotepenci i golotrbi uljezi.
(Oko Križevaca, Sabrana djela, PUTOPISI, 183 – 184).
Ne mislite, molim Vas, da je moja želja, da ovake misli širite li u Vašem novom listu. Ovaki omladinski organi nisu zato, da se ideje uniformiraju, monotonišu, nego da se plode, dolazeći u doticaj, da se nijansiraju, da se varijiraju. Uman poganin je bliži umnom kršćaninu nego glupom socijalisti. /Gosp. dr. Skerlić neka ne misli, da na njega »ciljam«./ Budite dakle tolerantni spram svega osim spram zlobe i licemjerja, jer tu tolerancija prestaje. Kritizirajući počnite najprije od sebe. Sebi budite stroži nego drugima. Pošto će Vam kritika naših prilika biti negativna, ne ostanite kod negacije, već radite – radite vi, kad nema drugih. Opetujem da Vas trebaju voditi snosljivost, iskrenost i kritični skepticizam. Ne podajte se dogmama slijepo, ne prevršite mjeru, negirajući autoritete koje sami ne upoznaste kao lažne, svojim studijama li svojim trudom. Cilj vašeg rada ne može biti drugi nego ideja patriotizma. Ko nije dobar Hrvat, nije human, jer prezire interese jedne velike ljudske mase, uništavane materijalno i moralno. Ko ne ljubi Hrvatske, ne ljubi sebe /ja opetujem – sebe!/, svoju čast, svoj jezik, svoju prošlost, svoj Jučer. Patriotizam dakle zadovoljava vaše egoistdčne i vaše altruistične sklonosti, zadovoljava potpuno svaki moral. Da sam individualistički anarhista, Marksista ili Muhamedovac, bio bi isto tako Hrvat, kao da sam Jevrejin katolik, sirotinja ili magnat. Naše djeloovanje može biti razliko, cilj mu mora biti isti: Hrvatska. Ta će misao ipak složiti jednog dana sve naše čestite ljude. Ona će biti karika, kojom ćete spojiti Vaš rad sa trudom Otaca. Neko, jedan Modernista, zapitao me /bajagi ironijsi/, što je to čisto hrvatstvo, kao da se duša, ideal, fizionomija jedne mlade, većinom besvjestne rase može definisati. Ko još opisa genlij čiste Franceske, koj praeceptor Germaniae definisa duh Njemačke? Hrvatska je zemlja, koja vas hljebom hrani, grije svojim suncem i bije svojim vjetrom, Hrvatska je naša knjiga napisana i nepisaana – ona, koja trune u gluhim grobovima Predaka. Čista, etnografski je čista Hrvatska na selu, na najmanje tudjinskom selu naše otadžbine; idealna, najčišća je Hrvatska tu, u našem mozgu, u našem srcu, a ako je iz mog oka sada pala suza, ne bijaše to moja suza – već suza nečega u meni, nekakog dobrog demona, nekake milostive žene – lacryma meae carae matris Croatiae. Svaka zemlja pa i naša, ima mjesta kao što je ovo pod našom ljevom sisom – gdje duša narodna življe diše. Tražite, nadjite, stvorite srce hrvatsko. Slušajte pjesmu majčinog mlijeka u Vašim žilama, slušajte pjesmu vjetra kroz zagorski opustjeli park ili velebirtske hridine, slušajte kuknjavu puka kada cvili:

Roso roso gosine livade,
Da se roblje rosice napije

Pravo, pravo narodno na život je oblik njegove repulsivne snage, forma njegove energije. Kultiviranje dakle narodnih pravica bez kulture narodne energije, narodne otporne snage, je mlaćenje gloginja. Vaš list dakle treba na prvom mjestu proučavati volju, snagu Vašu i snagu hrvatsku, treba kultivirati karakter i energiju hrvatsku. Naši Oci imadjahu više mišica, manje knjiga od nas, pa ipak spasiše u onoj oluji Ostatke Ostataka. Inteligencija je dar nebeski samo onda, kada je obliik sile, obliik životne snage, a vrlo je opasna /i beskoristna/, kada u formi hamletstva podgriza energiju. Krajnji skepticizam isključuje vjeru, osvjedočenje, sasvim je sterilan i zato ga se čuvajte, ako želite biti ljudi djelotvorni. Njegujte poeziju, jer ona daje poleta, a entuzijazam daje energiji ono što vjera pruža neslomljivom islamskom fanatiku. Harmonija je istina, istina je ljepota, a kult energije je kult ljepote. Energija je sloboda, apsolutna sloboda je apsolutna energija. Oslobodite, to jest ojačajte najprije sebe intelektualno i ekonomski i nastojte, da ne pomažete, stvaranju našeg inteligenntnog proletarijata, goreg od drevnih robova, jer robuje svojevoljno, u svojoj domovini, jer je rob koji glumi gospodara, jer postaje vrstom slobodnjaka jedino uz uslov kakog herostratskog posla. Budite mesari, knjižari, ekonomi, budite što slobodniji ljudi, najslobodniji onda, kada svršiste više nauke. Osim misli ne primajte gospodara i budite veseli, jer svaka briga ima osamdeset ljeta. Ostavite drugima deklamaije i patriotizam, koji ostavlja prazninu u mozgu i u buretu, mamurluk u duši i stelju u crijevima. Čuvajmo se pretjeranih teorija, osobito tuđjih, jer su teorije kao i drveće: najbujnije uspijeva na zemlji gdje poniče. Nijemac je – malim dijelom – internacionalac, jer je ujedinjen, a i prije Bismarcka se ne napadaše na njegov jezik. U Franceskoj opet vidimo jednog socialistu članom ministarstva, koji se klanja ruskom autokratu, bedemu europskih reakcionara. Od svih je aristokracija najnesnosljivija ova najnovija, koju upoznah: aristokracija socializma i anarhizma. Komunizam je najgori oblik konkurencije, a u natjecanju je poezija života, tu se oštri razum i bujaju mišice. Treba samo dati svakome prilike trčati, odstraniti uzrok nejednake konkurencije /preprjeku historije, nasljedstva i t.d./, dati svakome jednako pravo na širok zemaljski stadij, za kojim će Pindari budućnosti proslaviti nove pobjeditelje.
Ovake, ovdje brzo nabacane misli će me voditi, ako dospijem poslati što za Vaš list. Ne čudite se dakle, ako Vam se, na razočaranje galerije, požudne novosti i senzacija, odam kao obično djače A. Starčevića. Mene kod tog nesumljivo velikog čovjeka oduševljava u prvom redu on sam, energija, karakter njegov. Mi smo od onih srećnih u nesreći naroda, te imadjasmo sreću imati na kraju XIX. vijeka, te sumnjalice o svim vrijednostima pa i o vrijednosti jake volje, muža, koj oprovrgava one, koji buncaju, da bi uspavali druge i opravdali sebe, o nekoj jagnjećoj ćudi slovjenskoj i o sentimentalnoj, slabunjavoj volji Jugoslovjena. Da, kod nas ima Oblomova, ali ima, u najnovije doba, i nečuvenih znakova energije, zlo upotrebljene zbog narodne nesvijesti. Vis, bosanska okupacija, boj na Medunu, moj naših ljudi na Oceanu i na amerikanskim rabotištima… Starčević ne bijaše toliko lav, bujan i plahovit kao gorski hajduk ili E. Kvaternik. On bijaše pasivan, silan kao stojici i mučenici, Naša pasivna snaga, snaga vjekovitog paćenika Hrvata, pokazala se tu u narodnoj službi kao u doba, kada goraše na Markovom trgu / ne u Veneciji/ u seljačkim prnjama i gvozdenoj kruni, bez suze i bez uzdaha. »Niti pisnu niti zubi škrinu«.

(Stjepku Siročiću, Sabrana djela, PISMA II. 112 – 114.) Ur.