BARA ARAMBAŠINA
Baka Bara Arambašina* sve je češće ulazila u veliku dnevnu sobu i pogledavala već požutjele fotografije u staklenjaku. Uvijek bi joj pri tom zasuzile oči jer su joj vraćale sjećanje na desetogodišnju kći Anicu i osamnaestogodišnju Maricu koje su venule, venule i na kraju uvenule od tuberkuloze koja je pedesetih godina u selu samo godine Gospodnje 1952. odnijela više mladih: djevojku Evu Živanovu, Iliju Mijatova, oca jedne curice, Stipu Krivića iza kojeg je ostala udovica s četvero djece, a uzela je i još jednu žrtvu i drugu Barinu kći Maricu.
Radosno su joj zasjale oči tek kad bi gledala treću, jedino živu kći Katicu koja je s mužem Lovrom i dvoje djece živjela u Perkovcima Starim, selu iza Debele šume. Pogled joj je zatim odlutao na krevet pun jastuka od platna istkanog na tkalačkom stanu i ručno izvezenim jastučnicama, a iznad njega na veliku povećanu retuširanu vjenčanu sliku s mužem Markom.
Često je i pogledavala požutjelu uokvirenu fotografiju ispod koje je rukom zapisala: “Procesija za Veliku Gospu godine Gospodnje 1932.“. U prvom planu bila je ona kao mlada djevojka u svili i zlatu, s nekoliko dukata ispod vrata. Oko nje vidjelo se mnoštvo vjernika koji su stizali iz okolnih sela vidjeti staru sliku čudotvorne tužne Gospe s mrtvim Isusom u naručju, tražeći njezinu zaštitu u svim nevoljama.
Bara je bila ljepuškasta djevojka crne valovite kose. Momci, majke i strine iz sela i okolnih mjesta, iz posavske ravnice, ali i diljskih brda, odmah su je zapazili kad je kao osamnaestogodišnja djevojka na zamolbu župnika Matije Ferinca kao počimajla, na početku pri hodoćašću, nosila sliku Žalosne Gospe Dragotinske. Taj događaj odjednom će probuditi izvor Barinih sretnih životnih godina, ali će u njenu životnu rijeku donijeti još više teških, tužnih trenutaka.
„Čija je to lipa cura koja nosi sliku Majke Božje Dragotinske?“, zapitala je jedna nepoznata žena.
„Kći je Mate Arambašinog. Jako je poštena i lipa, baš ko slika Velike Gospe koju nosi! Ne samo šta je lipa i poštena cura, jako je vridna. Svu je opremu za udaju sama priredila ručnim radom ili je kupila novcem što je sama zaradila, čak i dukate što nosi ispod vrata. Često je radila u nadnici, okopavala je kukuruz, vinograde, svakog se posla laća di je pozovu!“, rekla je jedna od komšinica koja ju je dobro poznavala.
Druga žena nižeg rasta zavidno je i ljubomorno dodala. “Lipa je, samo što je siromašna iz čordaške kuće, bila je čordašica, a prije još i ovčarica!“
„Važno je da je vridna i poštena, i da ne krade tuđe, sve će ona svojim rukama steći! Sretni će bit svekar i svekrva čija će snaja ova cura bit“, ljutito joj je odvratila starija, sijeda žena.
Zavidna je žena na to zašutjela.
„Majka Marija ju je tješila govoreći: ‘Nije sramota radit, sramota je krast’.”
Bara se nije stidjela. I sama je pričala kako je s četrnaest godina bila čobanica, ovčarica, a sa šesnaest i govedarica. Čuvala je seoske krave od travnja do jeseni. Otac Mato dobivao je godišnje za njezin rad od vlasnika po kravi određenu količinu žita, masti, slanine i nešto novca.
Svakog jutra bi tjerala krave na pašnjak, u podne im nalijevala vodu u valov iz bunara s đermom da se osvježe, malo odmarala dok su krave ležale u hladovini hrastova i gloga, a uvečer ih vraćala punih vimena. Svaka je dobro znala kuću svoga vlasnika. Same su ulazile ako su kapijice bile otvorene ili strpljivo čekale dok im vlasnik ne stigne i pusti ih u avliju.
I druge su je žene hvalile kako je ne samo lijepa, vrijedna i poštena nego i ponosna, ali i energična.
Poslije proštenja za Veliku Gospu 1932. stizale su joj brojne bračne poruke, no, ona je sve odbijala. U snove i misli još prije godinu dvije, na pašnjaku, nenadano joj je ušao crnokosi, stasiti momak Marko Bionda.
Svoju energičnost brzo je pokazala na početku ljubavi s Markom, jedincem koji je živio s majkom i očuhom. Otac mu je poginuo negdje na Galiciji u Prvom svjetskom ratu. Bio je iz bogate obitelji s dvanaest jutara kvalitetne zemlje. Dio su bile sjenokoše, šljivici, šuma i vinograd, a imali su dosta stoke, čopor svinja, ovce, nekoliko goveda i uvijek dobro uhranjene konje. Živio je nekoliko kuća dalje u gornjem kraju sela. Kako je bio momak za ženidbu brojne su ga djevojke pogledavale i znale bi zapjevati u kolu: „Udat ću se samo za jedinca, čim iz sica odma gazdarica.“ Ali se na to nije osvrtao nego je svake tople večeri dolazio pred Arambašinu kuću. Sjedio bi s Barom na klupčici u sjeni bagrema koji su ih i za punog mjeseca i jasne mjesečine zaštitnički skrivali od bapskih pogleda i ogovaranja. Sjedili bi, pričali, smijali se, ali i zagrljaja i poljubaca nije nedostajalo.
Jednom su se Marko i Bara nešto porječkali. Bara mu je u kolu prkosila i pjevala: „Pucaj Marko u pol srca moga, ne bojim se revolvera tvoga.” Znala je da Marko, premda miran i staložen momak, uvijek nosi pištolj za pojasom.
Nije joj to bilo dovoljno, čak je žandarima poslala anonimno pismo odajući da Marko ima oružje, Žandari su došli u selo. Našli ga u kući tražeći pištolj, no on se branio da ga nema. Stavili su ga u lance i tjerali kroz selo.
Barin mlađi brat Jozo sve je to vidio i čudio se. Za večerom je rekao: „Ko je tako zavidan pa je dobrog momka Marka prokazo?“ Bara je šutjela za večerom. Hinila je da je prečula bratovo pitanje, ali otac Mato tajnovito je dodao: „Biondu je tužio neko na koga on nikada ne bi ni pomislio.“
Pištolj je Marko predao, a on i Bara su se vrlo brzo izmirili. U ranu jesen sljedeće godine župnik Ferinac tri puta je za oltarom za nedjeljne mise u staroj crkvi Majke Božje Dragotinske navijestio da će se vjenčati Marko Bionda i Bara Arambašina.
„Ako netko ima nešto protiv tog braka neka to odmah kaže“, glasno je ponavljao.
Markova majka i roditelji mladenke bili su zadovoljni, a većina u selu ih je hvalila govoreći da su “baš dobar par!“ U srijedu su se kasne jeseni, 15. studenog 1933., vjenčali i tamburaši su im svirali svatovski marš.
Barina životna rijeka u početku od izvora nosila je valove sreće, ali se početkom Drugog svjetskog rata, naglo zamutila i uzburkala odlaskom braće Josipa i Tome (Toše) u brodsku brigadu, a muža Marka na poziv u domobrane. Iste godine u travnju 1944. donijela joj je prve suze zbog pogibije brata Josipa (Joška) kod Podravske Slatine, a sredinom studenog i muža Marka u Bosni, u blizini Banje Luke.
Završetkom rata u novim naletima donosila je sve brojnije prijetnje i pritiske zbog muža koji se, kako su isticali, borio na strani agresora. Uzalud ga branila govoreći: „Moj Marko nije otišo dobrovoljno. Otišo je ko redovni vojnik na službeni pisani poziv.“
Njene riječi kao da su bile bačene u vodu. Slijedili bi još uporniji dolasci porezara i utjerivača duga, najjači u vrijeme obveznog otkupa, tzv. obaveze i seljačkih radnih zadruga.
U Barinu životnu rijeku nabujali val tuberkuloze donio je vrlo brzo još veću tugu: dvije smrti, najprije 1948. kćeri desetogodišnje Anice, rođene baš na Veliku Gospu 1938., a četiri godine kasnije sedam dana prije Velike Gospe 8. kolovoza 1952. i osamnaestogodišnje djevojke Marice.
Umjesto miraza za udaju kćerima prodala je nekoliko jutara najplodnije zemlje i na ulazu u seosko groblje, podigla im veliki crni mramorni spomenik. Crnu maramu čak nije skinula ni u svatovima jedino preživjele kćeri Katice. I sada se u selu prepričava kako je Katica u studenom 1962. pri dolasku na vjenčanje u crkvu Majke Božje Dragotinske, skinula bijeli veo s lica, zastala kod spomenika, prstima milovala fotografije umrlih sestara i naricala toliko jako da je odjekivalo cijelim grobljem. Ženama pa i osjećajnijim muškarcima potekle su suze pri njezinom naricanju:
„Seke moje sve dobro na svitu,
ustanite da vidite sretnu seku svoju.
Jaoj meni i do groba ladnog
da ja osta jedina u majke…“
Baka Bara koja je svoju bol odavno isplakala i suze su joj prestale teći, vidno ganuta, prišla je Katici i tiho rekla: “Idemo kćeri, svatovi čekaju u crkvi. Tvoje te seke sada gledaju s neba i raduju se s tobom!“
(Ulomak iz veće proze)
*Bara Arambašina (1914.-2004.) bila je iz jedne od uglednih obitelji, svima u selu i okolnim mjestima zvanim Arambašini. Nadimak su s ponosom nosili i rado prepričavali priču kako su na diljska brda stigla njihova dva pretka Jozo i Stipo zvani Arambaše. Krajem 18. stoljeća su pobjegli iz Bosne, s planine Vučjak iz okolice Plehana preko Save, prije toga ubivši turskog bega koji im je pokušao silovati sestru. (aut.nap.)
Adam Rajzl (Dragotin, 1948.), hrvatski je književnik i novinar. Piše priče, romane i poeziju za djecu i odrasle. Objavljuje od 1974. Navest ćemo neke naslove: Zvonik Eve Šimunove, roman, 2008.; Sjene na mjesečini, 2011.; Vatrenjaci, priče za djecu, 2014.; Mornareva žena, roman, 2016.; Kad bi ljubav u kutiju mogla stati, pjesme za djecu, 2018.; Martin Tišljer, roman, 2018.; Diljske priče , 2019.