VEĆ SE RAĐA SMRTNO OZBILJAN NARAŠTAJ

---

Dijete Europe

1

Mi, kojima slast dana prodire u pluća

I vidimo rascvjetale grane u svibnju

Bolji smo od onih koji su nestali.

Mi, koji uživamo dugo žvačući jelo

I procjenjujemo puninu ljubavne igre

Bolji smo od njih, pokopanih.

Iz ognjenih peći, iza žica kroz koje fijuče vjetar

[beskonačnih jeseni,

Iz bitaka kada u grču riče ranjeni zrak

Spasili smo se lukavošću i znanjem.

Šaljući druge na opasnija mjesta,

Potičući ih vikom na bitku,

Povlačeći se predviđajući izgubljenu stvar.

Imajući na izbor vlastitu smrt i smrt prijatelja

Birali smo njegovu smrt, misleći hladno: samo neka mine.

Brtvili smo vrata plinskih komora, krali kruh,

Znajući kako će sljedeći dan biti teži od prethodnoga.

Kako i priliči ljudima upoznali smo dobro i zlo.

Naša pakosna mudrost nema ravne na zemlji.

Valja priznati, dokazano je, kako smo bolji od tih

Lakovjernih, gorljivih a slabih, koji su malo cijenili svoj

[život.

2

Poštuj stečene vještine, o čedo Europe.

Baštiniče gotičkih katedrala, baroknih crkava

I sinagoga u kojima se razlijegao plač progonjenog naroda,

Nasljedniče Cartesiusa¹1 i Spinoze, baštiniče riječi

[‘’honor’’,

Posmrče Leònīdasā²2,

Poštuj vještine stečene u doba užasa.

Imaš izvježban um koji smjesta raspoznaje

Zle i dobre strane svake stvari.

Imaš skeptičan ali profinjen um, koji pruža zadovoljstva

O kakvim ništa ne znaju primitivni narodi.

Vođen tim umom smjesta ćeš prepoznati

Ispravnost savjeta koje dajemo.

Neka slast dana prodre u pluća.

Za to postoje mudra i precizna pravila.

3

Ne može biti govora o trijumfu sile

Jer ovo je razdoblje u kojem pobjeđuje pravednost.

Ne spominji silu, da te ne osumnjiče

Kako potajno priznaješ propale doktrine.

Tko ima vlast, zahvaljuje povijesnim zbivanjima.

Povijesnim zbivanjima odaj čast koja im pripada.

Neka ne znaju usta koja izgovaraju hipotezu

O rukama koje upravo krivotvore eksperiment.

Neka ne znaju tvoje ruke koje krivotvore eksperiment

O ustima koje upravo izgovaraju hipotezu.

Nauči nepogrešivom točnošću predvidjeti požar.

Potom ćeš potpaliti kuću i ispunit će se što je trebalo biti.

4

Iz sitnoga sjemena istine uzgajaj biljku laži,

Ne oponašaj one koji lažu podcjenjujući stvarnost.

Neka laž bude logičnija od događaja,

Kako bi malaksali od lutanja u njoj našli olakšanje.

Dan poslije laži okupimo se u odabranom krugu

Pucajući od smijeha kada netko spomene naše čini.

Dijeleći pohvale na račun mudrosti razmišljanja

Ili pohvale na račun velike darovitosti.

Mi smo posljednji koji iz cinizma znamo crpiti radost.

Posljednji čije lukavstvo nije daleko od očaja.

Već se rađa smrtno ozbiljan naraštaj

Koji će doslovno uzimati ono što smo mi držali smiješnim.

5

Neka tvoje riječi ne znače to što same sobom znače

Značenje im daj prema očekivanju onoga kome su upućene.

Od dvoznačnih riječi načini svoje oružje,

Jasne riječi umači u tamu enciklopedije.

Nikakve riječi ne osuđuj prije nego činovnici

U kartoteci provjere tko te riječi govora.

Glas strasti bolji je nego glas razuma,

Ako oni bez strasti nisu u stanju mijenjati zbivanja.

6

Ne voli nijednu zemlju: zemlje lako nestaju.

Ne voli nijedan grad: lako se raspadaju u prah.

Ne čuvaj suvenire jer će se iz tvoje ladice

Vinuti dim otrovan ta tvoje disanje.

Nemaj osjećaja prema ljudima: ljudi lako nestaju

Ili su ugroženi i zvat će te u pomoć.

Ne gledaj u jezera prošlosti: njihova je površina hrđom presvučena

Pokazat će drukčije lice nego si se nadao.

7

Tko govori o povijesti, uvijek je siguran,

Mrtvi ne će ustati svjedočiti protiv njega.

Možeš im pripisati djela kakva god želiš,

Njihov će odgovor uvijek biti šutnja.

Iz dubine noći izranjaju njihova pusta lica.

Dat ćeš im onakve crte kakve su tebi potrebne.

Ponosan vlašću nad davno nestalim narodima

Mijenjaj prošlost prema vlastitoj, boljoj sličnosti.

8

Smijeh koji izaziva poštivanje istine

Smijeh je kojim se smiju neprijatelji naroda.

Svršen je vijek satire. Od sada ne ćemo

Lukavim govorom ismijavati nesposobne monarhe.

Strogi kako i priliči graditeljima djela

Dopustimo sebi jedino ulizičku šaljivost.

Stisnutih usta, poslušni razboritosti

Oprezno stupajmo u doba oslobođenoga ognja.

New York, 1946

S poljskoga preveo Pero Mioč.

Czesław Miłosz (Šeteniai, Litva, 30. lipnja 1911. – Krakov, 14. kolovoza 2004.) poljski pjesnik i pisac, nobelovac. Kao politički emigrant živio i stvarao u Francuskoj i SAD-u. U književnosti se javio zbirkom poezije Poema o okamenjenom vremenu (1933.), te objavio više stihozbirka, među posljednjima su Na brzegu rzeki (Na riječnoj obali; 1994.), To (To; 2000.), Traktat poeticki z moim komentarzem (Poetski traktat s mojim komentarom; 2001.), Druga przestrzeń (Drugi prostor; 2002.), Orfeusz i Eurydyka (Orfej i Euridika; 2003.), Wiersze ostatnie (Posljednje pjesme; 2006. – posmrtno). Autor je brojnih eseja, romana Dolina Issy (Issina dolina; Pariz, 1955.), Zdobycie władzy (Osvajanje vlasti; Pariz, 1955.); memoara: Zaczynając od moich ulic (Započinjući od mojih ulica; Pariz, 1985.), Abecadło Miłosza (Milošev abecedarij; 1997.), Inne abecadło (Drugi abecedarij; 1998.), dnevnika Rok myśliwego (Lovčeva godina; Pariz, 1990.); feljtona i malih forma Kontynenty (Kontinenti; Pariz, 1958.), Piesek przydrożny (Usputni psić; 1997; na hrvatski jezik preveo Pero Mioč, 2000.) te više publicističkih naslova – zadnja je Przygody młodego umysłu. Publicystyka i proza 1931-1939. (Pustolovine mladoga uma. Publicistika i proza 1931-1939. u obradi A. Stawiarske; 2003.)