Pogubna antologičarska praksa autora akademika Tonka Maroevića
Ernest FIŠER
Ako su tzv. dijalektalni pisci ujedno i hrvatski književnici/pjesnici, koji se u autorskim pjesničkim ostvarajima služe svojim materinskim ili zavičajnim jezikom/dijalektom/idiomom, a samo zajednički sva tri temeljna hrvatska narječja/dijalekta (po zlatnoj formuli: ča-kaj-što) čine trojstvenu narav, nacionalni identitet i cjelinu hrvatskog jezika, onda ni jedna relevantna antologija hrvatskog pjesništva ne smije iz svog pregleda/izbora izostaviti niti (suvremeno) kajkavsko i čakavsko pjesništvo
1.
Svjesno i namjerno neuvrštavanje antologijskih kajkavskih i čakavskih pjesama (dakle, i njihovih autorā) u svaku cjelovitu i relevantnu antologiju hrvatskoga pjesništva (bilo kojeg razdoblja) može značiti samo dvoje: ili neupućenost i nekompetenciju tog antologičara (jerbo te dvije vitalne i integralne grane/sastavnice hrvatske poezije naprosto ne poznaje u dovoljnoj mjeri); ili svojevrsnu, stručno neobjašnjivu, ignoranciju i višestoljetnoga korpusa (sve do danas!) hrvatskoga pjesništva pisanoga i tiskanoga na hrvatskim narječjima/dijalektima ‒ čakavskom, kajkavskom i štokavskom; a znači to ujedno i nasilno osiromašivanje samog hrvatskog jezika, njegova povijesnoga tronarječnoga (ča-kaj-što) ustroja, ali i samostalnosti, jedinstvenosti i nacionalne prepoznatljivosti ‒ njegovim svođenjem isključivo na izbor suvremenih književnih djelā/pjesama pisanih na hrvatskom (službenom) novoštokavskom jezičnom standardu.
Na primjeru nedavno objavljene Antologije hrvatskog pjesništva trećeg poraća (1996.-2019.) pod naslovom Svjetlaci, čiji je autor akademik Tonko Maroević, a nakladnik Hrvatsko društvo pisaca (Zagreb, 2019.), svakako ne treba pomišljati na antologičarevu neupućenost ili nekompetenciju, kao razlog za kompletnu amputaciju suvremene kajkavske i čakavske poezije iz njegova antologijskog izbora, u koji je inače uvrstio čak 50 autorā. Riječ je, dakle, o onome drugom razlogu, primarno metodološke naravi, na osnovi kojeg se postavlja i logično pitanje ‒ a zašto je antologičar/selektor takvu radikalnu amputaciju uopće izvršio?! Odgovori na to krucijalno pitanje posebno su zanimljivi, zato što je isti antologičar/selektor tako pogubnu antologičarsku praksu započeo još 1996., u svojoj (sličnoj) prethodnoj antologiji pod naslovom Uskličnici, koja je obuhvaćala hrvatsko pjesništvo od 1971. do 1995.
Kao ključni književnoteorijski i književnokritički “argument” za izbacivanje čakavskih i kajkavskih pjesama iz svoje antologije Uskličnici naveo je Maroević da “na razini ‘fizičke ekspresivnosti’ čakavski i kajkavski tekstovi predstavljaju ‘nelojalnu konkurenciju’ (sic!) književnom jeziku” pa bi “unošenje stihova obilježenih tako jakim (izvanjskim) distinktivnim crtama… sasvim poremetilo proporcije pojedinačnih prinosa, otežalo usporedivost čitanja, čak poništilo temeljni kriterij individualne razlikovnosti”?! U svojim Svjetlacima pak Maroević ide i korak dalje, pa utvrđuje kako pjesme na dijalektu smatra “da pripadaju vlastitim jezičnim sustavima, unutar kojih se mogu odmjeravati i kategorizirati, a da ih je neprimjereno i nasilno antologizirati unutar cjeline složene na standardnom hrvatskom jeziku…”
Ukratko, svi “argumenti” kojima Tonko Maroević i danas ‒ u drugom desetljeću 20. stoljeća povijesnog razvoja hrvatskog jezika ‒ nasilno isključuje kajkavsku i čakavsku granu hrvatske poezije iz njena prirodnog i povijesnog “stabla” tj. hrvatskoga jezika i književnosti koja se u tom jeziku ostvaruje ‒ u najmanju su ruku diskutabilni, a u krajnjoj instanci posve neopravdani. U onim olovnim vremenima, kada se hrvatski jezik rvao čak i za svoj naziv, samosvojnost i nacionalnu pripadnost , takav se metodološki postupak još činio normalnim. Međutim, danas je takav postupak teorijski anakronizam i književnokritičko nasilništvo prema hrvatskom jeziku i njegovom pjesništvu.
2.
Ako su tzv. dijalektalni pisci ujedno i hrvatski književnici/pjesnici, koji se u autorskim pjesničkim ostvarajima služe svojim materinskim ili zavičajnim jezikom/dijalektom/idiomom, a samo zajednički sva tri temeljna hrvatska narječja/dijalekta (po zlatnoj formuli: ča-kaj-što) čine trojstvenu narav, nacionalni identitet i cjelinu hrvatskog jezika, onda ni jedna relevantna antologija hrvatskog pjesništva ne smije iz svog pregleda/izbora izostaviti niti (suvremeno) kajkavsko i čakavsko pjesništvo. Doduše, može, ali isključivo pod uvjetom da antologičar u (pod)naslovu takve knjige/pregleda vrlo precizno naznači: a) da je to parcijalna antologija s izborom pjesama nastalih samo na hrvatskom standardnom jeziku novoštokavske osnove; b) da je to antologija pjesama nastalih na (integralnom, cjelovitom) hrvatskom jeziku, a to onda znači da su nastale i na bilo kojem od hrvatskih nestandardnih jezikā/dijalekatā: čakavskom. kajkavskom ili štokavskom (pa čak i na inačici hrvatskogradišćanskog dijalekta).
Na žalost, Tonko Maroević je u obje svoje spominjane antologije to zlatno pravilo za hrvatsko pjesništvo ne samo ignorirao, nego i vlastitu neprihvatljivu antologičarsku praksu pokušao opravdati “argumentom” da bi antologijske kajkavske i čakavske pjesme suvremenih autorā bile “nelojalna konkurencija” onima “na standardnom hrvatskom jeziku”! Po njemu se, dakle, čakavske i kajkavske pjesme ne bi smjele (književnoumjetnički, estetski, poetički itd.) odmjeravati/vrednovati u istoj ravni s pjesmama pisanih štokavskim standardom?! Pa čemu onda uopće služe hrvatske pjesničke antologije (dakle, s nacionalnom, hrvatskom oznakom) ako su samo fragmentarne, a ne cjelovite zbirke ponajboljih i umjetnički navrjednijih pjesama (jednog razdoblja, jedne ili više pjesničkih generacija, itd.)?
Grubo zvuči, ali istinito: takve su antologije svojevrsna prijevara čitatelja i struke, a podcjenjivačke u odnosu na najkvalitetnije i najzanimljivije suvremene hrvatske kajkavske i čakavske pjesme i pjesnike. Pjesnike čiji najvrsniji tekstovi “svojom izravnošću i posebnošću, začudnošću i primarnošću” bitno obogaćuju i oplemenjuju (a ne distorniraju/izobličuju, kako misli Maroević) cjelovitu i točnu književnokritičku i književnopovijesnu sliku suvremenoga hrvatskog pjesništva.
3.
Po općevažećoj definiciji upravo su antologije (grč. = ánthos – cvijet + lόgos – riječ, govor) zbirke izabranih (dakle, u književnoumjetničkom smislu ponajboljih i najznačajnijih) književnih djelā (u stihu ili prozi) iz analiziranoga tekstualnoga korpusa. Ako je tome tako, a tako jest, onda je iz korpusa pjesničkih tekstova koji imaju ambiciju obuhvatiti nacionalnu i jezičnu cjelovitost hrvatske književnosti jednostavno nedopustivo nasilno izbacivati dvije vitalne sastavnice iste književnosti i istog jezika. U ime čega? U ime navodne nelojalne konkurencije između (suvremenih) pjesama pisanih hrvatskom kajkavštinom ili čakavštinom i onih pisanih “na standardnom hrvatskom jeziku”!? Ma, kakva nelojalnost, kakvi bakrači! Baš su antologije takva književnokritička djelā u kojima je svaka umjetnička/kreativna konkurencija i više negoli poželjna, a ne nepoželjna (u smislu: izravnosti, posebnosti, originalnosti, začudnosti, primarnosti i drugih estetskih vrednota) nekog pjesničkog teksta.
U opisanom kontekstu, nameće se i logično pitanje: Kakav je danas status/pozicija tzv. dijalektalne književnosti u hrvatskoj kulturi?
Odgovor na to važno pitanje još nije jednoznačan. Naime, od uspostave samostalne i neovisne hrvatske države i ustavnim proglašenjem hrvatskoga jezika službenim jezikom u Republici Hrvatskoj, ponadali smo se da će i dijalektalni pisci napokon biti u ravnopravnom položaju s piscima koji se služe samo štokavskim standardom, i to pogotovo u antologijskim izborima suvremene hrvatske poezije. Posebice se to realno očekivalo nakon međunarodnog priznanja hrvatskog jezika od 2008. godine, kada je Međunarodno tijelo za norme ISO-6392 u Washingtonu donijelo odluku kojom se (u svjetskoj bibliografiji) odbacuje daljnja uporaba naziva srpskohrvatski jezik, te se određuju dvije nove oznake: hrv za hrvatski i srp za srpski jezik. A jedinstveni ustroj i nacionalni identitet hrvatskoga jezika dobili su još jednu snažnu međunarodnu podršku od 2010. godine, kada je samostalni hrvatski jezik postao 24. službeni jezik Europske unije (umjesto dotadašnjeg srpskohrvatskog, ili još nakaradnije BHS jezične inačice, tzv. bosansko-hrvatsko-srpskog jezika, kojim su se služili prevoditelji u sjedištu EU).
Napokon, u istom se kontekstu zbio još jedan iznimno važan događaj i za hrvatski jezik i za hrvatsku kulturu, jer je 29. studenoga 2019. godine Ministarstvo kulture RH donijelo Rješenje kojim su hrvatska narječja proglašena nematerijalnim hrvatskim zaštićenim kulturnim dobrom! To je značajno kulturološko i jezično postignuće ostvareno zahvaljujući ponajviše upornosti i vizionarstvu uglednoga hrvatskoga književnika i diplomata dr. Drage Štambuka, i njegovoj Zlatnoj formuli hrvatskoga jezika: ča-kaj-što. A u spomenutom se Rješenju (kao podzakonskom aktu, koji se temelji na odredbama Zakona o zaštiti i očuvanju hrvatskih kulturnih dobara), između ostalog, utvrđuje sljedeća obveza: “(…) nastaviti s istraživanjem dobra, primjerenim dokumentiranjem u svim oblicima i načinima suvremenog bilježenja, te stručnim i znanstvenim vrednovanjem…”
Iz netom citirane odredbe, eo ipso, prizlazi i konačni zaključak: ako je antologiziranje (suvremenoga) hrvatskoga pjesništva ujedno i vrhunsko stručno i znanstveno vrednovanje, onda je nasilno izostavljanje hrvatskoga kajkavskog i čakavskog pjesništva iz toga postupka odsada i svojevrsna protuzakonska rabota… Dakako, takva se namjera i svrha dosadašnjim istovrsnim antologičarima hrvatske poezije ne može pripisivati, ali bi je svakako trebali imati na umu svi oni budući. U protivnom, svjedočit ćemo i u 21. stoljeću paradoksnoj situaciji ‒ da će status dijalektalne književnosti (a napose pjesništva!) biti znatno primjereniji i povoljniji u hrvatskoj kulturi (sudeći prema sve većem broju objavljenih knjiga i afirmiranih pisaca) nego u hrvatskoj književnosti; onoj književnosti u kojoj su upravo antologičari pjesničkih tekstova ‒ iz posve iracionalnih i neznanstvenih razloga ‒ postali mrtvozornici najpotentnije hrvatske kajkavske i čakavske poezije.*
__________________
* Izvorno je ovaj polemički tekst napisan za koprivnički književni časopis “Artikulacije”, u sklopu ankete koju je njegov glavni urednik dr. sc. Mario Kolar sproveo među dvadesetak istaknutih suvremenih hrvatskih pisaca (ujedno i književnih urednikā i antologičara). (a.nap.)