Raisa Talalaj-Hartanova

KAŠTANKA IZ DONBASA

Oleksandra Fedorivna bila je nekada profesorica književnosti. Zbog toga je ime za svoga psa posudila od Čehova. Za razliku od Čehovljeve, njezina je Kaštanka siva i velika poput vuka. One žive zajedno, ukoliko ne uzmemo u obzir desetak sivkastih kokoši i pijetla. Gazdarici je već preko sedamdeset, a Kaštanka prema pasjem dobu, ima devedeset.
Bakica joj već dvije godine, nakon što joj je Kaštanka spasila život, ugađa u svemu. Dopustila joj je živjeti u kući. Kuha joj, riba ciklu i mrkvu za nju, melje na mašini za mljevenje mesa kuhane iznutrice, jer su Kaštanki neki zubi uništeni, a neki su poispadali. Oči su joj se zamaglile. Jedino po glasu i koracima prepoznaje tko je došao. Ili liječnica, ili susjeda, ili Demjan, gazdaričin sin, čovjek uleknutih prsiju. Sako na njemu visi kao na vješalici. Svake subote dolazi u svome zelenom «Zaporošcu», posjetiti majku. U proljeće i krajem jeseni, pomaže joj srediti vrt, a u ostalo vrijeme samo landra dvorištem. Nabere svježih jaja, krumpira i paradajza za čitav tjedan i posjeta je završila. Kada ulazi u dvorište gadljivo pljune kroz slomljeni zub u smjeru Kaštanke. To čini tako, reda radi. Zapravo on se već pomirio s time da Kaštanka završi svoj život pokraj njegove majke, i više ne zanovijeta. Ali pas za svaki slučaj traži skrovište i ne izlazi mu pred oči. Nakon toga, kako ju je taj medvjed bez znanja Oleksandre Fedorivne dvaput vozio u svojoj krntiji bog zna kamo, i ostavljao je, ona ga se boji. A nekada ga je voljela.
Prvi je put glumio da je vodi u lov. No, odvezao ju je u stepu, vrlo daleko. Mogao ju je odvesti i dalje, ali mu je zec skočio pred kotače. Demjan je izletio iz auta, ali kako nije imao pušku, samo je vikao. Kaštanka je, također, potrčala za zecom, no brzo se umorila. Ipak je stara. Vratila se natrag do auta, ali njega više nije bilo. Tjedan je dana putovala kući. Dobro da je bio svibanj, kada je u stepi toplo, a ima dosta miševa i hrčaka, ptičjih jaja i vode u lokvama nakon kiše. I perja slatkog jedi koliko želiš. Jednom je dobila čak i svježi kruh. Već se spuštala noć, a ona je legla izgubivši snagu, kada je iznenada nanjušila dim od vatre. Morala je do tamo ići još pola kilometra. Putnik se u početku prestrašio, misleći zbog tame da je vuk. Kada je bolje pogledao, ugledao je starog psa kako maše repom. Odrezao je šnitu kruha i dao joj. Kaštanka je prenoćila pokraj njega, kraj vatre, očekujući još hrane: osluškivala je kroz bezbrojno cvrkutanje u stepi kako se u loncu kuhaju kukuruzni žganci. Ali bila je toliko umorna da je zaspala kao klada. U snu njezine su umorne noge jurile kući. U osvit zore munja je udarila negdje u blizini, grom je zagrohotao, zemlja se zatresla, a kiša je počela padati kao iz kabla. Bože moj! Kaštanka je trčala do zadnjih snaga. Ali zar se od kiše može pobjeći, ili se od nje sakriti u stepi? Odmorila se i krenula dalje, jadna, zapetljavajući se kao u morskoj travi. Kada je iza oblaka granulo sunce, pokazujući svoje zrake jednu za drugom, u daljini se nazrio rodni gradić. Najprije su iz magle izronila dva brda od šljake, a za njima goleme cijevi. Iz njih se pušio ružičasti, plavi, jarkožuti i sivi gusti dim, a jedna je cijev danonoćno izbacivala plamen poput svjetionika. Negdje pored te baklje bilo je njezino naselje. Petokatne «hruščovke» pomiješane sa starinskim bijelim kućicama ispred kojih je posađeno bijelo i crveno cvijeće. Sabljice, ispod ograda kadifice, a iza ograda veliki psi, njezini sinovi. Tijekom svoga života okotila ih je za pola Donbasa, jer je kao mlada kuja bila iznimna ljepotica. Za njom su trčali u čoporima. U Kaštankinim je grudima nešto zadrhtalo od radosti i ona je veselo zalajala.
Drugi ju je put Demjan namamio u auto ujesen i odveo jako daleko, preko izoranih njiva, sela, vodospremnika, rječica, stepom sve do nekog isto tako zadimljenog i prljavog grada, kao što je njihov. Ondje je u jednoj »hruščovci» živio njegov kum. Kaštanka je čitavu noć, dok su prijatelji uz čašice prisjećali se mladosti, čuvala gazdinog «Zaporošca». Ujutro je Demjan, praveći se pred kumom da je prvi put vidi, šutnuo psa nogom, tjerajući je od vrata automobila. Upalio je krntijin motor i brzinom Mercedesa odjurio kući.
Ipak se Kaštanka, premda do kraja iscrpljena, vratila u svoje dvorište, kada je pao prvi snijeg. Puna čičaka i zapletene dlake. Bila je toliko mršava da su joj se vidjela rebra, a obješeni trbuh bio joj je izdrapan korovom i grmljem. Ujutro je bakica izišla nahraniti koke, a na ganjku stoji Kaštanka i maše repom.
– Prostačo jedna, tužno je zapljeskala rukama, opet si išla u lutanje, prigovorila je žena, dok je u duši bilo teško. Zagrlila ju je onako prljavu i prozeblu.
– Već sam mislila da si negdje uginula.
Kaštanka je s nelagodom mahala repom, kao da se ispričava, cvilila od radosti, lizala bakine grube ruke i naborane mokre obraze, kao da želi kazati: ništa se strašno nije dogodilo. Sve je u redu. A sama je plakala.
Demjan je od iznenađenja podigao obrve ugledavši psa u dvorištu.
– Tako! Durio se, napučivši usne, ali majci nije rekao ni riječi.
Kaštanka nije ni stigla doći k sebi, kada se noću nešto dogodilo.
Došao je neki ološ sa željeznim motkama kako bi ih opljačkao. Premda njihova kuća nije daleko od ostalih, braniti je nije imao tko – baka stara, a pas još stariji.
Kaštanka nije stigla zalajati osjetivši strance, a već ju je jedan od njih udario po kuku. Drugi ju je udario po kralježnici, ali začudo nije pogodio. Pas je jauknuo od boli i izjurio iz dvorišta. Njezino se cviljenje s lajanjem čulo sve dalje i dalje.
– Ostavila si me, strvino, samu s pljačkašima, gorko pomisli baka, osluškujući pljačkaše u dvorištu.
Labava vrata kokošinjca za takve su mrcine isto što i prutić: provali i ulazi. Koke nisu stigle zakokodakati, ni pijetao zakukurikati, a već su im krvnici zavrnuli vratove i pobacali u vreću. Njuškali su i prevrnuli sve po dvorištu, provalili u smočnicu, uzeli staklenke s pekmezom, medom i krastavcima.
– Baba u kući vjerojatno ima ikone! Trebalo bi ih, ha-ha, počistiti.
– A što ako nas prepozna? Sumnjao je drugi.
– Ha. Zakopamo ju! Odrezao je zlikovac i krenuo prema stubama.
Žena je čuvši te riječi pogledala u ulazna vrata s nesigurnom bravom i skamenila se. Nije mogla ni vrisnuti, ni pomaknuti se. Preostalo joj je snage da se ogrubjelim prstima prekriži, spremajući dušu za putovanje.
Iznenada u dvorištu galama i zbrka. Ne zna se odakle, ne zna se koliko, ne zna se čiji, ali dojurili su psi. Lopovi su počeli vrištati od užasa i boli i zlobno psujući dali petama vjetra, zaboravivši na plijen.
U zoru bakica je izišla na ganjak. Usred dvorišta ležala je vreća s mrtvim kokošima i teške torbe s ukradenim stvarima. Pokraj toga, jedan do drugog, drijemao je čopor pasa, vrlo sličnih Kaštanki u mladosti.
– Kaštanka je ustala s naporom i šepajući na zadnju nogu, mašući repom, dovukla se do gazdarice. Oleksandra Fedorivna šuteći otvorila joj je kućna vrata. Zauvijek.

S poljskoga preveli: Đuro VIDMAROVIĆ i Darija PAVLEŠIN

Raisa Talalaj-Hartanova odrasla je u pokrajini Donbas u ruskojezičnoj sredini. Pohađala je rusku školu, a zatim Ekonomski fakultet u Moskvi. Pripada srednjem naraštaju ukrajinskih književnica. U teškim naporima ukrajinskih državotvornih intelektualaca da ukrajinski kao materinski jezik, nasuprot ruskom kao jeziku bivše gospodstvujuće susjedne sile, nakon proglašenja državne neovisnosti učine državnim jezikom, vrlo je znakovit primjer bračnog i književničkog para Raise Hartanove i Leonida Talalaja. Oboje su ponikli i odrasli u Donbasu, u ruskojezičnoj sredini, vrlo neraspoloženoj prema ukrajinskom jeziku. Stoga su kao Ukrajinci od mladosti živjeli u stanju diskriminacije i poniženja. Usprkos tome, zahvaljujući riskantnom čuvanju nacionalne samobitnosti u obiteljskom krugu, oboje su, još u sovjetsko vrijeme prihvatili ukrajinski – jezik svojih roditelja kao svoj književni i svakodnevni i priključili se krugu nacionalno i državotvorno djelatnih pisaca.
Hartanova književni rad počinje kao pjesnikinja, da bi se posljednjih godina javila u vodećim ukrajinskim književnim glasilima proznim djelima u kojima dominira snažna socijalna komponenta. Ta su djela odraz stanja u kome se našla ukrajinska nacija nakon što joj je divlji i mafijaški komunizam zamijenjen divljim i mafijaškim kapitalizam. Posebnu pozornost zaslužuju njezina prozna djela posvećena prirodi i životinjama.
Raisa Talalaj je članica Društva ukrajinskih pisaca.