Srce hrvatskoga naroda

Uklanjanje bista hrvatskih velikana iz Predsjedničkih dvora je neshvatljivo, neprihvatljivo, neodgovorno

Piše: Tin Kolumbić

Od navedenih riječi najveću težinu ima riječ „neodgovorno“. Naime, jedna od najvažnijih vrlina predsjednika države trebala bi biti odgovornost. Pritom treba imati na umu bitnu činjenicu da je predsjednik izabran od naroda. Stoga svi značajniji postupci vezani uz obnašanje dužnosti predsjednika moraju biti u duhu istinskog predstavljanja naroda, koji je izborom posvjedočio da želi upravo tog i takvog predsjednika. Naravno da osoba koja je izabrana za predsjednika države ne mora, a zapravo i ne može, odjednom postati drugi čovjek, odnosno drukčija osobnost nego što je bio prije izbora. Međutim ne može predsjednik određene značajke svoje g „osebujnog stila“ ili pak svoga „karaktera“, o kojemu se novoizabrani predsjednik često rado očituje, izražavati postupcima koji nisu u duhu „bila naroda“ koji ga je izabrao.
Upravo je bl. Alojzije Stepinac, jedan od velikana čija je bista uklonjena iz Predsjedničkih dvora, naglašavao da bi bio „ništarija kad ne bi osjećao bilo naroda“. Potrebno je upozoriti na razmišljanja onih koji odobravaju uklanjanje bista hrvatskih velikana, primjerice komunikacijska stručnjakinja tvrdi: „Predsjednikov potez je dobar, jer te biste nisu služile kao umjetnički postav već da nas dijele ovisno o tome što je čija politika.“ Ona ili nije u potpunosti svjesna što je izjavila, ili je pak svjesna i upravo je stoga to izjavila. Na njezinu žalost tvrdnja da nas biste hrvatskih velikana „dijele ovisno o tome što je čija politika“ ne može se opravdati niti jednim valjanim argumentom. Također tvrdnja da „biste nisu služile kao umjetnički postav“ je besmislena, jer ih nitko nije ni zamislio u tom prostoru kao „umjetnički postav“, niti ih je itko tako doživljavao. Stoga se pitamo zar je potrebno nekome dokazivati da spomenute biste nisu postavljene radi njihove umjetničke vrijednosti, već zbog moralnih, duhovnih, političkih, kulturnih i ljudskih vrjednota, koje su svojim životom i djelom posvjedočile osobe koje te biste predstavljaju. Ako netko misli da nas spomenute vrjednote, koje su zapravo i univerzalne, mogu dijeliti njegovo razmišljanje i zaključivanje ustvari može itekako biti uzrok podjelama u društvu. Za one koji nisu upućeni pokušat ćemo ukratko navesti značajke i vrline uklonjenih hrvatskih velikana iz Predsjedničkih dvora da se i „nevjerni“ uvjere da su uklonjeni velikani s više nego utemeljenim razlogom bili izloženi u prostoru Pantovčaka. Započet ćemo s „ocem domovine“ Antom Starčevićem koji se svojim djelovanjem zalagao za slobodu svih naroda, jednakost svih građana, bratstvo svih ljudi i socijalnu pravdu. A. Starčević je tvrdio da o moralu ljudi ovisi opstanak i vlade, i države i naroda. Josip Juraj Strossmayer je bio jedinstvena osoba u hrvatskoj povijesti i kulturi, što je posvjedočio kao biskup, političar, saborski zastupnik, veliki župan, teolog, sakupljač umjetnina, mecena, erudit, poliglot, vrhunski govornik, osnivač JAZU, danas HAZU. S. Radić je 1904. sa suradnicima osnovao Hrvatsku pučku seljačku stranku u čijem je programu bio istaknut kao glavni cilj gospodarsko i kulturno prosvjećivanje seljaka i borba za temeljne građanske slobode. Zbog svojih naprednih načela i iznimnog poštenja u političkom djelovanju za dobrobit hrvatskog naroda doživio je nasilnu smrt u Narodnoj skupštini Kraljevine Jugoslavije 1928., što ga je pretvorilo u političku ikonu u borbi za prava seljaka i radnika, te za slobodu hrvatskog naroda. Ivan Mažuranić bijaše čovjek europskih nazora, sjajnog renesansnog obrazovanja i duboke kršćanske orijentacije, govorio je desetak europskih jezika, isticao se poštenjem i postojanošću značaja, te pravničkim, državničkim i literarnim djelovanjem. Za bl. Alojzija Stepinca dovoljno je reći da je u najmračnijem razdoblju europske povijesti hrabro i neustrašivo i riječju i djelom svjedočio ljudskost i ljubav prema bližnjima, i to svima bez obzira na nacionalnost, vjeru i rasu. Katoličku vjeru je živio više djelom nego riječima, a u ljubavi prema hrvatskom narodu „ni od koga se nije dao nadkriliti“. U mračnom je vremenu bio svjetionik ljudskosti i duhovnosti, a to je ostao i nakon svoje mučeničke smrti.
O prvom hrvatskom kralju Tomislavu ima malo povijesnih dokumenata, ali je njegovo mjesto u našoj povijesti iznimno značajno. Više od tisuću godina Tomislav „živi“ u povijesnom sjećanju hrvatskog naroda i ta je činjenica pridonijela neprekidnoj svijesti o hrvatskoj državotvornosti bez koje bi nakon mnogih stoljeća, u kojima je hrvatski narod bio izložen mnoštvu ugroza s raznih strana, bilo gotovo nemoguće ostvariti višestoljetni san o hrvatskoj državnosti. Za ostvarenje toga sna nedvojbeno je najzaslužniji prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman, čiju veličinu i značaj teško mogu shvatiti oni koji ne znaju koje su sve političke „nepogode“ stajale na putu ostvarenja neovisne hrvatske države. Dovoljno je samo reći da u presudnom trenutku početkom 1990.-ih kada je Franjo Tuđman s hrvatskim narodom započeo vizionarski povijesni hod k stvaranju države Hrvatske, nitko od značajnih svjetskih čimbenika nije bio na njegovoj strani, a on je unatoč svemu ipak uspio. Upravo je to dokaz njegove veličine i mudrosti kao političara i vojnog stratega. Nakon svega navedenog o ljudskim, moralnim i političkim vrjednotama hrvatskih velikana što reći o onima koji tvrde da su takvi velikani uzrok podjela u našem društvu? Ništa, jer oni koji to tvrde svojim neznanjem i beznačajnošću ne zavrjeđuju našu pozornost. Također što reći o izjavi novoizabranog hrvatskog predsjednika da je hrvatskim velikanima mjesto u muzeju? Također ništa, jer ima li smisla nešto reći o besmislenoj izjavi i može li se nešto suvislo odgovoriti na neodgovornu izjavu. Ipak ćemo dobronamjerno upozoriti da se biste hrvatskih velikana mogu uklanjati iz prostora, ali ih nitko ne može ukloniti iz srca hrvatskog naroda.