Grabar-Kitarović i gradonačelnika Grada Zagreba Milana Bandića

 

Književna i kulturna baština Boke kotorske: pregled, stanje i perspektive

 

U programu Svjetskoga festivala hrvatske književnosti, koji je održan u organizaciji Hrvatskoga slova i suorganizaciji Društva hrvatskih književnika u Zagrebu od 15. do 17. studenoga 2019., o značajkama i položaju hrvatske književnosti u Boki kotorskoj govorila je dr. sc. Vanda Babić, profesorica na Filozofskom fakultetu u Zadru, književnica, urednica, promicateljica bokeljske baštine

 

Piše: Dr. sc. Vanda BABIĆ, Boka kotorska, Zadar

 

O Boki se u posljednje vrijeme govori i piše možda najupornije i dosljedno uz mnoštvo fakata i činjenica koje i te kako osnažuju temelj hrvatske bokokotorske kulture uopće. Da je tomu tako dokazuju brojni članci, pjesnički i prozni uradci objavljeni u našim uglednim književnim časopisima poput Vijenca, Zadarske smotre i, čini mi se ponajviše, Hrvatskog slova koji se tom temom već niz godina bavi konstantno. Danas je sasvim naravno govoriti o hrvatskoj književnosti Boke, analizirati je i interferirati s ostalim nacionalnim književnostima, a da pri tom u vlastitoj sredini pa nadalje ne nalazimo opreka. Ta spoznaja raduje i obećava, no valja ostati zabilježen put koji je doveo do sadašnje postaje kao i nakane kojima bi se trebali voditi u daljnjim razmatranjima velike i značajne književne i kulture baštine Boke koja je neizostavna karika u lancu naše vlastitosti.
Uključenost hrvatske književnosti i književnika u povijesti hrvatske književnosti danas je zastupljena puno više nego li tijekom protekla dva stoljeća. O tome postoje ozbiljne studije koje pokazuju koliko se i na koji način hrvatska književnost Boke uključuje u opće povijesti hrvatske književnosti i pokazalo se kako je između Šime Ljubića (1865.) i S. P. Novaka (1996. pa dalje) velika praznina točnije hrvatski književnici Boke spominju se, ali nedovoljno i brojkom i kvalitetom i značajem. Ako gledamo iz perspektive (pre)poznavanja vrijednosti književnih izričaja Boke onda svakako imamo zahvaliti S. P. Novaku koji ih je sustavno obradio pa tzv. Kotorski ili bokeljski književni krug možemo usporediti s ostalim hrvatskim književnim sredinama.
To nameće i temu kako je situacija u prepoznavanju ili htijenju nešto o čemu se mora i treba govoriti jednako kao i pitanje koje se tiče položaja hrvatske književnosti i hrvatskih književnika danas u Crnoj Gori.
Malo je znano kako se na nekim hrvatskim fakultetima u Zagrebu, 1996. u slobodnoj i tek oslobođenoj i napaćenoj nam Domovini, teme koje su se bavile hrvatskim književnim tradicijama u bokokotorskim tekstovima ili bilo koje teme koje su uključivale i obrađivale hrvatski književni i kulturni korpus Boke nisu mogle prijaviti na Katedri za hrvatsku već na Katedri za srpsku i crnogorsku književnost dok su neke druge sredine imale osjećaj za hrvatski književni izričaj koji je nastao na autohtonim prostorima i pripada hrvatskoj i književnosti Crne Gore, posebno kada govorimo o vremenu humanizma, renesanse i baroka pa dalje. Tu moramo istaknuti akademika Nikicu Kolumbića koji je upravo na svojoj Katedri (tada Filozofski fakultet u Zadru) otvorio put ka proučavanju hrvatske književnosti Boke, njezinih varijeteta i varijabilnosti. No, učinio je on to puno ranije uredništvom u prva dva sveska Hrvatskog biografskog leksikona u kojem su svoje mjesto našli brojni Hrvati Boke.
Veliki doprinos ovoj temi daju i akademik Josip Pečarić, Đuro Vidmarović, Božidar Petrač, Stijepo Mijović Kočan, Josip Lisac, a Hrvatsko slovo na čelu s glavnim urednikom Stjepanom Šešeljem Zaljev svetaca konačno promatra kao raritetnu kulturološku sliku bokeljskih Hrvata dajući možda najopsežniju studiju o Bokeljskoj mornarici 809, zastupljenoj u zasebnom broju i to u trenutcima kada ona proživljava posebnu dramu i to najviše unutar svog hrvatskog korpusa koji se svoga hrvatskog kulturnog koda, čini se, pokušava u potpunosti odreći.
S druge strane svoj obol zaštiti i promicanju hrvatske baštine Boke daje teatrologinja i književnica Mani Gotovac kada je u okviru Dubrovačkih ljetnih igara izveden Bokeljski akord, uprizorena hrvatska legenda koja je Boku još više primakla Dubrovniku, ili obratno, svakako onomu tko pozna stariju hrvatsku književnost jasno je kako su Boka i Dubrovnik bliski i kako Hrvati Boke slijede Dubrovčane u stihu, slogu i rimi no uprizorena legenda ispred ljetnikovca Skočibušića otvorila je nove putove i dala vjetar u leđa. Njezino poimanje Boke prirodnim dijelom hrvatske kulture je rečenica Mani Gotovac koja nas je u pravom trenutku učinila snažnim dvojcem u promicanju bokeljske hrvatske književne riječi.
Raduje činjenica kako ima sve više i više imena u hrvatskoj znanosti i kulturi koja Boku promatraju unutar svoga znanstvenog interesa pa Ivanu Prijatelj Pavičić i Lovorku Čoralić ovdje ističem kao primjere. Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje agilnije se uključio u proučavanje bokeljskog govora i toponima, a mladi Domagoj Vidović je već objavio nekoliko vrijednih članaka i to „s terena“, što znači da je boravio duže vrijeme i upoznao život Hrvata Bara i Boke.
No, što je sa suvremenim pjesnicima Boke?
S one strane granice pokrenuta su dva važna projekta koja ih uključuje i valorizira unutar hrvatske i književnosti Crne Gore.
Prvi je Hrvatsko pjesništvo Boke kotorske, digitalna antologija koja na suvremen i blizak način prosječnom čitatelju, ali i onomu tko želi i treba više, daje uvid u povijest hrvatske književnosti Boke i to od najranijih vremena do danas. Uz potporu Hrvatskog nacionalnog vijeća Crne Gore i Fonda za ostvarivanje manjinskih prava Crne Gore vrijedne ruke autorice Dijane Milošević složile su nam vlastitu književnu povijest koju lako možemo pronaći na istoimenom portalu. Na taj način građa živi, ima mogućnost nadopune novim imenima ali i novim spoznajama i zaključcima. Ako smo svoju književnu povijest oživjeli i mi živimo, što nas obvezuje da vlastitim udjelom pomognemo projekt i njegovu idejnu začetnicu.
Drugi projekt je tiskan 2017. u nakladi Centra za očuvanje i razvoj kulture manjina Crne Gore i HNVCG. Zbirka je to poezije suvremenih hrvatskih pjesnika Crne Gore nazvana Versi kamena i mora, birani pomnom rukom urednika Đure Vidmarovića i Zuvdije Hodžića u kojemu se našlo jedanaest hrvatskih pjesnika Boke abecednim redom popisanih: Vanda Babić, Marin Čaveliš, Maja Grgurović, Ružica Lazarević, Gracija Gašo Marović, Desanka Matijević, Vesna Oborina, Dijana Sindik, Vedran Šantić i Adrijan Vuksanović. Svaki posebno zaslužuje interpretaciju, no to je zalog nekom mladom književnom teoretičaru koji će prvi vrednovati suvremenu bokokotorsku književnu scenu.
No, važnije pitanje je kako i na koji način usustaviti hrvatsku kulturnu baštinu Boke kotorske unutar predmetnih kurikula kako bi generacije iza nas spoznale vlastiti kulturološki kod. To bi značilo uključiti tzv. Peraške ceremonijale u kojima se govori o najvažnijem povijesnom događaju u 17. stoljeću u Boki, Peraškom boju kad je i sam Petar Zrinski posjetio Boku, Fašinadi i Mađu, ali i o bogatoj pasionskoj baštini, predajama i legendama, Bokeljskoj mornarici 809. i malo poznatoj, ali izvedbom jedinstvenoj dobrotskoj čipki kojom se uz dobrotsku tortu i danas hvale stari Dobroćani. I to je samo nekoliko najvažnijih tradicija Hrvata Boke koje treba uključiti u knjigu hrvatskih tradicijskih običaja kao kvalitetu vlastitog naroda. Valja reći da je do sada to učinjeno unutar izbornih sveučilišnih kolegija, no navedeno bi trebalo ući u srednjoškolske programe.
Ostaje ovdje pridodati do sada neobjavljenu i nepoznatu pjesmu Sveti Tripun koju je P. Sindik pjevao u Dubrovniku 1904., a zapisao je krčki zaljubljenik u pučku pjesmu Antun Mrakovčić Pavlić i to na čakavici no ovdje je donosim radi lakšeg razumijevanja i u standardu. Meni je učinio dostupnom Leo Eleršek na čemu sam zahvalna.

 

SVETI TRIPUN
Jatna Boka z brigi opasana
od dragoga Boga juden dana.
Na dnu Boke Kotor misto stoji
već kot tri tisuć duš on broji.
Lipa Boka Vramcen zatvorena
za Djorići verugon vežena,
hitačami veli zastražena,
ki no živi oganj hitaju
i dušmanske brodi zažigaju.
Jenog jutra su se judi zbrali
na plaki od frutja diskoršali,
lipo bihu tamo odlučili
da bi crikvu staru razširili.
Stara jin je premalena bila
da bi vase sve duše primila.
Zmajevića za glavara klali,
Martinović Iva za hrva jimali,
Medvid Jure badovinac biše
i do njega Visin i Kokoja,
svaki od škrinje kjuč jimao,
Milošević Frane ekuli zbirao
i hrvao ki je koliko dao.
Najveć dal je Kordiću Martine,
Bućan Marko, Leoni Trifune.
Ni Kunići nisu zaostali
za crikvu su sve kamenje dali,
Miroševići dahu vapna gore,
Simonuti lenjam pripejali,
Perčini su luntar kupili,
Bućani su crikvu popločali.
Tisuć sat šesdeset šesta je finila
crikva je lipotun sve crikve vršila,
Zvoni ke su Brkani kupili
veselo su cili dan zvonili,
Orlandići Ive i Martine
kupili su crikvi kandila,
u kojih je vična svitlost bila.
Kad su crikvu lipo posvetili
pred crikvu su feštu učinili
pili jili i se veslili.

 

SVETI TRIPUN[1]
Sigurna Boka brjezima opasana
od dragoga Boga ljudima je dana.
Na dnu Boke Kotor mjesto stoji,
više od tri tisuće duša on broji.
Lijepa Boka Vramcem[2] zatvorena
iza Đorića lancem vezana,
hitačama velikim čuvana,
koje ono živi oganj hitaju
i dušmanske brode zapaljuju.
Jednog jutra su se ljudi zbrali
na pjaci od voća raspravljali,
lijepo bjehu tamo odlučili
da bi crkvu staru proširili.
Stara im je premalena bila,
da bi baš sve duše primila.
Zmajevića za glavara postavili,
Martinović Iva za pisara imali,
Medvid Jure blagajnik im bijaše
i do njega Visin i Kokolja,
svaki od škrinje ključ imao,
Milošević Frane zlatnike skupljao
i računao tko je koliko dao.
Najviše dao je Kordiću Martine,
Bućan Marko, Leoni Tripune.
Ni Kunići nisu zaostali,
za crkvu su sve kamenje dali,
Miroševići dahu vapna gore,
Simonuti građu pripeljali,
Perčini su oltar kupili,
Bućani su crkvu popločali.
Tisuću sto šezdeset šesta je istekla
crkva je ljepotom sve crkve nadmašila,
Zvonike su Brkani kupili,
veselo su cijeli dan zvonili,
Orlandići Ive i Martine
kupili su crkvi kandila,
u kojih je vječna svjetlost bila.
Kad su crkvu lijepo posvetili
pred crikvu su feštu učinili
pili jeli i se veselili.

Zaključno, u Crnoj Gori imamo „motor“ zvan Hrvatsko nacionalno vijeće Crne Gore na čelu s neumornim Zvonimirom Dekovićem koji ulaže u promicanje, očuvanje kako hrvatske književnosti tako i književnika i to u Crnoj Gori i Hrvatskoj istovremeno kako bi se nacionalna posebnost očuvala i pomogla Crnoj Gori na putu ka Europi.
S druge strane u Hrvatskoj imamo entuzijaste i zaljubljenike u hrvatski kulturni kod Boke pa nam je budućnost vrlo obećavajuća uz nadu kako ćemo i dalje ovako snažno i ponosno, prijateljski i otvoreno promicati sebe i svoje ne umanjujući drugog i drugačijeg nego baš suprotno vlastitom kulturom pridonositi upravo Crnoj Gori koja unatoč brojnim problemima i podmetanjima zna cijeniti autohtoni hrvatski kod i kulturu Hrvata Boke.