HERN KURIK

Ile je uvijek smatrao da ga je gazda zahvaljujući satu na njegovoj ruci, kod kojega je dobio svoj prvi – privremeni gastarbajterski posao u Njemačkoj – zazvao Hern Kurik. Tako je, naime, ostalo svih tih trideset i nešto – privremenih – godina. Od prvog pasoša početkom šezdesetih, do konačnog povratka sredinom devedesetih. I taj sat, kao uostalom i svi kasniji satovi, odredili su njegov samotnički život u tuđini. Po njima se ravnao, s njima se poistovjetio, oni su mu bili središte oko kojega se sve vrtjelo. Taj sat bio je njegov prvi dar vrijedan pažnje i sjećanja, ali je bio i više od toga. Dobio ga je na svoj dvadeseti rođendan od oca kojega je tada prvi put u životu i vidio. I to nakratko, dok su se mimoilazili; on na odlasku u vojsku, a otac se baš nakon dvadeset godina vratio iz Belgije gdje ga je sudbina snašla. Bilo je tek toliko vremena za taj prvi susret da mu da taj pravokutni sat, navodno zlatni, poznate marke za koju nikada nije točno znao koja je to bila. Pruga za Split išla je jednom u danu, pa ako nisi stigao, ostao si, a u vojsku se nije smjelo kasniti.
Ljudi su govorili da je mali to i zaslužio jer je otac otišao onoga dana kada je majka rađala, a on isto nije mogao čekati što će biti, opet taj rijetki autobus, pa je tek u Belgiji čuo da su se toga dana rodili blizanci, kći i sin. Isto su se neki čudili da što će malome takav skupi sat kad se za njega mogu kupiti čak dva dobra vola, a bilo je to vrijeme poslijeratne gladi i neimaštine kada se za čikaru varenike radilo na polju po cijeli dan. No, kako bilo, Ile je toga dana gore na sjeveru Njemačke shvatio dvije stari i razumio prvu njemačku riječ. Da dobar sat otvara mnoga vrata te da je postao gospodin. Bilo je to veliko za običnog bauštelca, danas bi rekli komunalca, nekoga tko kopa kanale i po cijele dane razvlači vrući asfalt po novim kilometrima cesta.
Tako je ponesen nenadanom titulom gospodina, koja u Ilinim shvaćanjima nije bila poveznica s onim što radiš, već s onim kakav dojam ostavljaš kod ljudi, od svoje prve plaće odmah je kupio zlatno nalivpero Mont Blanc i zlatni prsten, četvrtast s lijepim kamenom koji nije bio ni tirkizno zelen, ni crn pa ni ljubičast, već nekako sve to skupa kako bi se sunce lomilo u njegovu odsjaju. Uz onaj sat na ruci osjećao se baš gospodinom. To je ujedno kod njega stvorilo i određene navike ponašanja u tuđem svitu, kako bi znao reći. Svako jutro u pet sati bi ustajao, brijao se kao da ide na misu a ne u kanal, obukao obično odijelo, čistu košulju i obvezno vezao kravatu, stavio na glavu mali skupi šešir, popio bi svoju bijelu kavu u koju bi močio komad kruha, spremio u malu termosicu ostatak hrane i na biciklu krenuo u krug poduzeća gdje bi se presvukao u radno odijelo i krenuo na rad. Sat nije skidao.
Kasno popodne kada bi se vraćao, ponavljao je isti ritual; skinuo bi radno odijelo, istuširao se u zajedničkoj kupaonici – tamo gdje je stanovao s ostalim radnicima u zajedničkim barakama nije ni bilo kupaonice – opet obukao svoje odijelo, iz malog džepića bi uzeo češalj i ogledalce, počešljao se, brižno bi obrisao šešir i potom sjeo na bicikl i krenuo u centar gradića. Osjećaj da se toga trena uklapa u gradsku vrevu i ničim ne razlikuje od okoline davao mu je samopouzdanje i tako je najbolje učio i upijao navike i ritam sredine kojoj nikada nije pripadao. Sjeo bi u restoran i naručio neko jelo slučajnim izborom, a kada je malo uvištio, kako je poslije govorio, govor i jezik jeftinije mu je bilo kupiti gotovu hranu u trgovačkim centrima, posebno je volio pečeno pile, a kada je naučio kupovati i birati, sam je rado kuhao govedinu i jeo sa slašću zalijevajući obveznom pivom. Taj izum je uvijek najviše cijenio kod Nijemaca pa je kištra uvijek bila ispod njegova kreveta.
Očev sat se uvijek isticao na njegovoj ruci, kao i nalivpero u džepu i prsten na ruci. Kada je prvi put nakon tri godine došao kući, zadivio je susjede svojim gospodskim izgledom i statusom, a i tako su svi mislili da se u Njemačkoj samo skupljaju marke po cesti i da su svi gospoda. Zaredale su narudžbe, najviše na satove. Te krštenje djeteta, pa krizma, i kum treba darovati sat, a i velik je to svatovski dar. Dobroćudan kakav je bio, nije znao odbiti, a svi su imali povjerenja u njega; pa imao je na ruci takav skupi sat, zar ne? Onda su za Božić, jer se jedino tada vraća kući mnogobrojnoj djeci i zabrinutoj supruzi, otac i majka su ostali u svom kršu, počeli stizati satovi. Najprije Omikron, a kako su ga s vremenom gotovo svi imali, promjena je bila velika kada je donio prvi Darvil. Takav je čak htio kupiti i direktor nekog poduzeća koji je od Ile kupovao marke, a on je računao da će mu valjda izaći ususret kada djeca porastu i počnu tražiti posao pa mu ga je darovao.
Jednoga dana na Ilinoj ruci više nije bilo onoga očevog dara iz Belgije, zapešće je krasio lijepi i veliki, sjajni i nekako ukrašen sat Dugena. Govorio je da je to najnovije na tržištu i da ga nije potrebno navijati, dovoljno je da je stalno na ruci i dok se krećeš, mašeš, a ruke su uvijek u nekom pokretu, dotle on stalno ide i to da ga zapravo navija. I sin mu je već počeo dobivati prve dlačice ispod nosa pa je prvo što bi učinio kada bi otac stigao za Božić iz svita, taksijem iz Zagreba, prvo potražio mjesto gdje stoji sat. E, ta Dugena je postala njegov prvi sat. Od toga trena Ile je svake godine za Božić dolazio s novim satom na ruci i odmah bi dobio novog vlasnika u stasalom sinu. Naravno, i krizme su bile u znaku Dugene, a i nalivpero je promijenilo vlasnika. Samo je onaj prsten još uvijek krasio Ilin prst kao da je govorio: Čekaj još malo, mlad si i tanak za ovaj ukras.
To sa satovima pomalo je imalo i grotesknu situaciju. Jednom je s kućnim poznanikom došao i milicajac, što je izazvalo paniku majke četvero djece koja je u kući imala za potrebe krizme, krštenja ili čega već nekoliko Darvila, Dugena pa i poneku Zentru; koja je isto trebala sat za neku priliku. Naravno da je Ile poručio, jer je tako supruga rekla, da će mu donijeti nešto što još nije vidio i da pripazi na maloga koji je već počeo izlaziti, puštati kosu i drmati se u nekom čudnom ritmu. I onda je stigao sat. Ma što sat, čudo neviđeno. Lijep, bez kazaljki, zatvoren a opet otvoren. I nekako velik, a kada si htio vidjeti koliko je sati trebao si pritisnuti neki dugmić sa strane. Onda bi nešto zasvjetlucalo i očitalo se vrijeme. Znate ono 12 podijeljeno sa 15, a vidjelo se i po noći jer kad bi na drugom dugmiću stisnuo, zasvijetlilo je i osvijetlilo vrijeme. I ovoga nije trebalo navijati, a moglo ga se i skinuti pa ne bi stao. Imao je nekakvu bateriju koja je duuugoo trajala. Iduće godine ti satovi su bili još ljepši, raskošniji a kada je Ile malome rekao, nakon što je ovaj maturirao i spremao se s društvom na more, da ga ne treba skidati i da s njim može u vodu, bio je to zvjezdani trenutak kada se trgovina satovima u domu Ilinom s krstitaka i krizmi preselila na maloga i na novo društvo rokera i generacije cvijeća koja je počela svuda nicati.
S tim svim novinama i satovi su izgubili na značaju i važnosti. Kako više ni mali nije po Ilinom dolasku skidao njegov sat i uzimao ga za sebe, on se opet vratio onim starim modelima s kazaljkama, neuglednim i za sve nove satomane neugledne modele, zastarjele. Krenule su i prve bolesti, prvo posustajanje pa je malog nakon četvrt stoljeća majka poslala kod oca u Njemačku prvi put da vidi kako je i kada bi se mogao konačno vratiti. Neki njegovi pioniri gastarbajterstva su se već počeli vraćati s nekim otpremninama, mogućnostima da uzmu i vrate se a i vrijeme je. Djecu nikada zapravo i nije vidio kako rastu, već su se kćeri udale, sin oženio, od onoga privremenog, eto, prošao cijeli život. Ile je sina dočekao u istom onom svom malom gradiću na sjeveru Njemačke odakle nije nikamo odlazio u potrazi za boljom nadnicom, većom plaćom.
Ovdje je bio zaokupljen brigom za onima doma, ovdje se i sam razvijao kao i grad. Poistovjetio se s njim, ovdje je bio gospodin od prvoga dana. Dolazeći s posla onako na biciklu u odjelu, s kravatom i čistom košuljom, začešljan i sa šeširom kojega nije dao ni pogledati a kamoli dirati, mali ga je promatrao u centru Beckuma stojeći ispred jednog izloga prepunog svakojakih satova i svakojakih marki. Ile je svoj bicikl zaglavio na za to predviđenom mjestu i rešetki za dvokotače i radosno stao gledati u izlog očima razdraganog djeteta. Kao da mu je sva nagrada i trud za odvojen život od obitelji toga trena bila plaćena. Ljubav prema satovima evo se prenijela na maloga. Ušli su i već po prvim znacima bilo je jasno da se Ile i gazda dobro poznaju, da su stare i vjerne mušterije. Pričao je gazda da Hern Kurik i on posluju godinama, da mu je satove davao na povjerenje i da ih je plaćao kada bi ih prodao i da nikada nije sumnjao u njegovo poštenje. Vidjevši na ruci njegova sina solidan Seiko namigne Hern Ili i iz vitrine izvuče predivan Breitling i kaže da je to ono što će maloga sigurno razveseliti.
Danima su tako prolazili nevelikim centrom maloga gradića i kao po nekom nepisanom pravilu uvijek su obojica zastajkivali pred izlozima satova i gledali i divili se toj spravici. Iduće godine Ile je preko ljeta došao na odmor, kolektivni godišnji, na ruci je imao neki mali, pravokutni, jeftin sat u kojemu su jedino oni koju su znali njegovu priču sa satovima mogli prepoznati naznake onoga prvog sata koji je netragom nestao a o tome Ile nikada nije želio govoriti. Onda je iz lijepe crne kutije izvadio sat, koji smo zvali štoperica, a zapravo je to bio onaj starinski sat s poklopcem koji se nosio na lancu u džepiću prsluka. Rekao je da je zlatni, Zentra, pravi Švicarski i da je to za unuka pa neka bude za nasljednika. Više se i nije vraćao u Njemačku.
Ostao je vjeran samo svojim starim navikama; biciklu, odijelu, češlju i ogledalcu, šeširu i janjetini koju je obožavao pa bi govorio da bi za kilu pečene pješice iz ovih stopa krenuo do Prnjavora i nazad. Naravno i pivu. I strahu od smrti. Čudnom strahu zbog kojega se uvijek pokrivao preko glave dok bi spavao kao da je ispod jorgana tražio spas i skrivao se da ga ne pronađe. Ono nalivpero je davno negdje nestalo u studentskim danima maloga, prsten s čudnim kamenom, za kojega je jedan zlatar rekao da je triput skuplji od samog zlata okolo, sja i dalje na njegovoj staračkoj ruci. Dani prolaze u potrošenom vremenu bez djece i bez godinama stečenih navika. Prijatelji odlaze jedan za drugim, a Ile bi samo dometnuo: Nitko se nije nauživo Švabine penzije!
Jednoga jutra, poslije burne i mamurne noći, maloga probudi zvonjava telefona. S druge strane čuo se žalostan jecaj: Dida je umro… Sve one zgode i prisjećanja proletješe kao munja kroz glavu. Izredaše se svi satovi i marke, oni s kazaljkama, bez njih, na baterije, oni tanki i oni teški sjajni, s tipkama i svjetlima koje je samo baterija mogla zaustaviti. Dugo poslije mali je čeprkao po Ilinoj ostavštini koju je skupio po raznim ladicama. Pogled se zadrži na onom zastarjelom, četvrtastom satu kojeg je nosio do kraja svog puta. Čudno, Dugena koja se ne navija sve dok je na ruci. Brzo je potražio osmrtnicu i zapanjenog pogleda zurio tamo gdje je pisao čas smrti. Šest sati i pedeset minuta. Baš kako je i pokazivala Dugena!

Mate Ćurić (Korita, Tomislavgrad, 1955.) novinar, publicist, filmski kritičar, književnik. Član Matice hrvatske, Čakavskoga sabora te Društva hrvatskih književnika. Dugogodišnji urednik kulture u Glasu Istre. Objavio je knjige eseja, kritika, ogleda: Rađanje i obnavljanje (1998.), Kino Pistola (2010.), Hrvarenje (2015.); dramu Poljubac u leđa (2006.) te romane Povratak (2005.) i Zenga (2018.). Dobitnikom je Književne nagrade “Dubravko Horvatić”.