Labin i ja zajedno njegujemo staru
i stvaramo novu baštinu

Elis Lovrić, kantautorica i glumica

Razgovarala: Mira ĆURIĆ

Labinska cakavica nedavno je dobila status zaštićenog nematerijalnog dobra Ministarstva kulture RH a tako i potvrdu svojega značenja, kontinuiteta i osobitosti. Svestrana umjetnica Elis Lovrić, kantautorica, sada opet glumica u riječkom HNK, njezina je najpoznatija promicateljica. Svojim ju je osobitim nastupima i dramsko-glazbeno-scenskim projektima približila cijeloj hrvatskoj javnosti i šire. Kako je propjevala na svom “nerazumljivom” no osobitom govoru i što joj znači, o glumačkoj Akademiji, zanimljivim susretima i projektima… razgovarali smo zapravo prije epidemije, zbog koje Hrvatsko slovo nije izlazilo nekoliko brojeva. Sada razgovor objavljujemo te se njime – nadamo se – vraćamo takvim vrijednim temama, glazbi i poeziji, glumi, normalnom životu i kulturnim izazovima

 

Umjetnica ste, glazbenica i glumica, široj hrvatskoj javnosti ponajprije znana kao pjevačica, kantautorica, koja na glazbenu scenu donosi neobičan svijet motiva, izvorni duh zavičaja, poseban doživljaj i osjećaj najbližega svijeta. Kako ste „propjevali“ na labinskoj cakavici? Što taj prvi govor Vama znači?
Prvo, hvala na ovakvom pitanju! Već ste u samom uvodu dali dio odgovora. A ja ću dodati onaj specifični trenutak koji me ‘’preobratio’’ ili bolje rečeno, vratio korijenima.
Sjedila sam na rubu kreveta, s gitarom u ruci, počela pjevati svoju pjesmu na engleskom i odjednom stala. Prošlo mi je glavom pitanje američkog scenarista i učitelja Lewa Huntera koji mi je, kad je čuo moje pjesme na engleskom i dio mog filmskog scenarija, rekao: ‘’We want to hear something only yours, something we dont have, your specific moment in life, your culture, your childhood memories, something different from ours…” Zapitala sam se: A što ja to specifično i drukčije mogu dati svijetu?
Odgovor je bio: pa moj prvi govor! Baš onaj ‘’nerazumljivi’’ govor koji je tada još uvijek bio smatran primitivnom (ne)kulturom.
Počela sam improvizirati riječi po labinski, po domoće, onoko kako son gonala doma od vajka: ‘’Govoriš bolje bi bilo ku bin tornala ude živet, ku bin se ženila, ma ja son vajka sanjala da bin ubošla celi svet, ko va filme živela…’’. Podsvijest je otpjevala svoju istinu, osjetila sam ju tako jasno, znala sam da je to – to. Svu ljepotu koju sam osjećala kad bih slušala glazbu na pločama mog brata, u tom sam trenutku osjetila u sebi i u tom stihu. Tog trena bila sam izvor nečeg novog, a tako starog.
Prvih nekoliko ljudi je prasnulo u smijeh ili se osjećalo jako nelagodno kad sam najavila da ću pjevat ‘’po nase’’. No i smijeh i nelagoda bi odmah prošli kad bi čuli početak pjesme. Komentari su bili: ‘’Ajme, pa to zvuči normalno, ko da nije naše!’’ Zanimljivo je vidjeti tu psihološku prekretnicu koja vam se odvije pred očima u nekoliko minuta ili sekundi.
A meni pjevati na ‘’mom jeziku’’ znači biti svoja. Lijepo je biti nositeljica te ‘’odgovornosti’’. U biti, cijeli život tražimo svoj poziv, svoju misiju, svoj jezik, svoj izražaj, svoj doprinos društvu, svoju beskompromisnost, svoje biti ja i biti svi, svoj smisao, veselje, izvorište.

 

Doprinijeli ste i tome da se taj govor, labinska cakavica, krajem 2019. uvrsti na popis zaštićenih nematerijalnih kulturnih dobrara. Tko je u tom projektu sudjelovao, te što to znači Labinštini, njenim govornicima, budućnosti….
Drago mi je da je moja glazba doprinijela dobivanju takvog statusa. Vjerujem da će pomoći i općem kulturnom statusu Grada Labina i njegovim stanovnicima kao poticaj njegovanju vlastite autentičnosti, kako kulturne, tako i ljudske. Procjenjuje se da danas u svijetu labinski govori oko 10.000 ljudi. Najviše govornika ima na Labinštini, zatim u Americi, Australiji, Kanadi… Dragocjeno je čuti naše potomke u dalekom svijetu kako koriste neke vrlo stare riječi koje su u Labinu sve rjeđe, a najsimpatičnije je kad se kod njih labinjonski izmiješa s američkim: ‘’Si me doboto zmasti s tvoj car?!” Osim aktivnih govornika koji svojoj djeci prenose ovo malo-veliko blago, u očuvanju i promicanju labinske cakavice vrlo aktivno sudjeluju škole, vrtići, dakle odgojno-obrazovne ustanove, kulturno-umjetnička društva, udruge, sam Grad Labin na više razina i mnogi neumorni pojedinci. Spomenut ću neke s kojima sam surađivala i čija djela ne mogu ostati nezabilježena: Zdenka Višković i Danijel Načinović su još prije nego sam se rodila, svojim pjesništvom snažno utrli put današnjim generacijama. Sama Zdenka mi je bila takva inspiracija da sam joj posvetila cijeli projekt ‘’Kolarići’’ uglazbivši deset njenih pjesama. Uglazbila sam i Danijelovu pjesmu ‘’Zoc si ti, Beseda, lepca od rumora’’ (Zašto si ti, Riječi, ljepša od buke), a pjesma je baš posvećena našem govoru. Zahvaljujući neumornom novinaru Marijanu Milevoju, labinska cakavica ima dva rječnika, od kojih je ‘’Gonan po nase’’ (Govorim po naše) prvi dijalektalni riječnik u Istri i ‘’Vadin po nase’’ (‘’Učim po naše’’). Tu su i njegove ‘’Šćorice’’ od Sipeta i Moteta (zbirke šala i viceva na cakavici) te mnogobrojne druge knjige. Mnogi drugi pojedinci promiču svojim radom naš govor, ovdje sam spomenula samo one čija suradnja je dubinski utjecala na moj rad.
A Grad Labin je objedinio snage svih nas i službeno ishodio zaštitu našega govora. Aktivno podupire CA-manifestacije i zavičajnu nastavu i naša djeca u svakoj prilici ponosno izgovaraju tekstove na cakavici. Istinski sam zahvalna svojoj bivšoj srednjoj školi u Labinu što je moje stihove iz pjesme ‘’Kolor’’ izabrala da budu trajno utisnuti u stubištu škole. Sjajno je što je Grad Labin stao iza inicijative CA kantunića i što imamo gradonačelnika s afinitetom za kulturu i umjetnost. Bila sam također istinski iznenađena i dirnuta kad me 2017. na svom prvom javnom govoru proglasio Ambasadoricom naše domoće besedi. Ovakve ljudske i službene potvrde zgriju dušu i daju motivaciju.
I naravno da sam ponosna i na sebe i na Labin što zajednički njegujemo staru i stvaramo novu baštinu.

 

Vi ste i na nacionalnoj razini prepoznati kao promicateljica toga zavičajnoga govora čiji bi odnos prema izvornom trebali slijediti mnogi diljem Hrvatske. Uz stihove, koji su još “istarski elementi” Vašega umjetničkoga mozaika, izričaja?
Moj izvorni poriv je bio izraziti se, ‘’noć svoj zajik’’. I s obzirom da sam svoj jezik uistinu i našla u ‘’mom zajiku’’ bilo je prirodno biti prepoznata kao njegova promicateljica i ‘’zaštitni znak’’. U pjesme stavim ono što me one same traže, radim po osjećaju. Osim svoje gitare i usne harmonike, upotrebljavam i violončelo, gudače općenito, klavir, istarski mih i druge vrste gajdi i flauti. Imam sreću što multiinstrumentalist Stjepan Večković sam izrađuje starohrvatske tradicionalne instrumente, jer često koristim neke netipične tonalitete. Istarsku ljestvicu koristim ako me pjesma traži, ne namećem si nikakvu formu ni melos, sve radim po osjećaju. Osjećaj je zajednički svim ljudima. Svaki jezik, svaka kultura postaju razumljivi ako su iskazani kroz autentičan osjećaj, a kako volim jezike, posebno mi je zadovoljstvo pjevati svoje pjesme i na drugim jezicima. Zato sam posebno sretna što su mi neke pjesme prevedene već na deset jezika. I tako, indirektno, istarski elementi putuju u druge kulture, druge jezike.
Jedna suradnja koja je istakla bogatstvo hrvatskih narječja i posebno me obradovala je ‘’Ča, kaj, što – tri glasa, tri gitare’’ s Dunjom Knebl i Lidijom Bajuk.
A što se tiče uzora, kao mala sam jako voljela Simon & Garfunkela, Boba Marleya, klape i općenito višeglasja. I to se osjeti u mojim aranžmanima. Volim iskomponirati i otpjevati sve dionice instrumenata prvo glasom, zamišljati boje i instrumente, a onda isfantazirati video spotove. One skromnije isfantazirane (manje zahtjevne financijski) uspijem i realizirati.

 

Putujete svijetom, prenosite dašak Domovine gdje god nastupate. Kako je „kantati“ na cakavici u dalekom Brazilu, kako pak te stihove doživljava tamošnja publika? Preveli ste ju i na portugalski te objavili knjigu “Kanat od mora / O canto do mar”?
Bilo je to sasvim neočekivano. Prihvatila sam poziv za Brazil, a tamo sam naišla na čovjeka koji je s nevjerojatnim entuzijazmom i jednostavnošću prihvatio moje ‘’lude’’ ideje. Milan Puh je u hipu preveo nekoliko stihova mojih pjesama, ja sam ih naučila u autu dok smo vozili prema koncertu i izvela ih. Ljudi su reagirali predivno. Odlučila sam ih otpjevati na brazilskom… i tako, od nekoliko stihova nastala je cijela knjiga, a onda i CD. Igrom slučaja, i knjiga i CD su prvi primjerci takvih prijevoda na svijetu. Kad sam Marijana Milevoja pitala je li siguran da su to prvi prijevodi takve vrste, rekao mi je: ‘’Pojedinačno je neka pjesma možda i prevedena, ali ‘’ki bi bi toliko munjen da prevodi celo knjigo s labinjonskega na portugalski, a kamoli na njemački i japonski’’. U ovom slučaju, kompliment je biti ‘’munjena’’.

 

Približite nam turneju “O canto da Croacia” u sastavu višegodišnjeg projekta “Hrvatska u Brazilu – Osjećaj, glazba i tradicija”.Spomenuli ste suradnju s Milanom Puhom…
‘’O canto da Croazia’’/ znači ‘’Pjesma iz Hrvatske’’, ali i ‘’kantun’’, komadić naše zemlje. Jer canto je i pjesma i ugao. Labinska cakavica je između ostalog najstariji hrvatski dijalekt u Istri i koliko god ‘’mali’’ i dalek Brazilu, preveli smo ga i donijeli u Brazil u obliku CD-a, knjige i nastupa uživo, što je uistinu bio pravi pothvat. A Milan Puh je jedan od onih suradnika kojemu ništa nije teško. Radili smo u svakakvim uvjetima, vremenskim razlikama od 7 sati – kad bih ja snimala, tamo je bila zora, radili smo nekad uz sladoled i kavu u mom omiljenom kafiću, nekad telefonski, nekad on line, slao mi je korekcije izgovora na mesenger… uglavnom, bilo nam je veselo. On je nedavno predstavio svoju četvrtu knjigu o našim iseljenicima u Brazilu. Riječ je o 740 stranica istraživačkog rada napisanih na dva jezika na kojima se doznaje kako su se naši ljudi snalazili u ovoj 200-milijunskoj državi posljednjih 70 godina. Dom Croacia Sacra Paulistana bio je središnje mjesto okupljanja naših useljenika nakon 2. svjetskog rata a djeluje i danas.
Još jedna udruga koja kroz folklor, klapu i tradicionalne korčulanske specijalitete čuva običaje svojih predaka je Sociedade amigos da Dalmacia. U njoj djeluju Katia Gavranich Camargo i Gregorio Bačić, producentica i redatelj, koji su se s nama upustili u ovu labinsko-brazilsku avanturu. Kao treći naraštaj korčulanskih Hrvata u Brazilu intenzivno njeguju svoje podrijetlo i kulturu.

 

Prije glazbene priče, diplomirali ste glumu na riječkom Odsjeku zagrebačke Akademije, profesori su Vam bili ugledni pedagozi i glumci, danas pokojni Tonko Lonza, Drago Krča… Također i prvakinja HNK Ivan pl. Zajc Edita Karađole. Podsjetite nas na klasike hrvatskoga glumišta. Kakav su trag ostavili na Vama? Što od njih pamtite?
Ti su me ljudi naučili ne samo profesiji – glumi i scenskom govoru, već i životu. Primljena sam na Akademiju sa sedamnaest godina i Akademija me naučila sistemu kako pristupiti nekom problemu, a ne samo ulozi. Učila sam standardni hrvatski jezik iz početka i u tom procesu dobila najveće blago: kako kasnije u životu naučiti strani jezik u nekoliko minuta, sati, dana. Akcenti su mi promijenili život. Toliko da sam i svoju firmu, umjetničku organizaciju nazvala Akcent Studio. Prvi koji me ‘’driblao’’ s naglascima je Tonko Lonza. Toliko sam mu zahvalna jer sam zahvaljujući njemu naučila s nonšalantnošću govoriti Euripida, Dantea, Molièrea…. hvala mu neizmjerno. Dragu Krču ne ću nikad zaboraviti jer mi je govorio: ‘’Mala, ne možeš reći tako ‘nisam luda’ s kratkim naglascima… daj to rukom nekako naznači pa ćeš uspjeti… Sjećam se da je komisija na ispitu pukla u smijeh kad sam glavom i rukom ‘crtala’ dugouzlazne akcente u zraku… dobila sam 5, a rekli su mi da bi mi za intervencije s glavom i rukama dali i 5+ da postoji. I tu sam naučila kako od svoje mane napraviti vrlinu. Humor u predstavi, humor u životu. Svi smo mi ovdje kratko i naše drame su nekad tako male i komične naspram neke veće stvarnosti. I nekad je dobro svoju manu naglasiti pa je svima odmah lakše. Jer tko nema mane?
A Edita Karađole je osoba i glumica kojoj treba odati počast za strpljivost, mudrost i primjer pristojnog ponašanja u ‘’nepristojnim’’ situacijama. U radu s njom rado se sjetim poezije ‘’Indijska priča’’ A. G. Matoša i ‘’Vani sniježi’’ S. S. Kranjčevića. Njena profesionalnost, brižnost i ironičnost ostat će mi kao putokaz u mnogim situacijama.

 

Studij ste nastavili u Rimu. Što nosite iz Vječnoga Grada?
Nosim uspomene na studentski suživot, Accademiju Nazionale Silvio D’Amico, na profesoricu Giromella koja me učila talijanskim akcentima, na osvojenu nagradu ‘’Premio alla vocazione’’, na rad s tri oscarovca, na ljepotu Assisija, na premijeru u areni na Siciliji, na pijavicu koja se digla prije mog izlaska na scenu, na duet s Giampierom Ingrassijom uz gudački orkestar, na nevjerojatnu sličnost s Marijom Cyliakus, na dugačke pletenice, na muku s nerazumnima i razmaženima, na utjehu koju sam nalazila pjevajući psalme nedjeljom, na sate provedene u autu za stići od točke A do točke B u Rimu (ovdje brže dođeš iz Pule u Zagreb), na bijes za vrijeme najuspješnije audicije, na 300 uzastopnih predstava, na trenutak kad sam sjela na rub kreveta i zapjevala na labinjonskom…

 

U HNK Ivan pl. Zajc realizirali ste nekoliko zapaženih uloga. Za Vježbanje života Nedjeljka Fabrija nagrađeni ste uglednom nagradom. Što Vam gluma znači? Podsjetimo i na suradnju s Georgom Parom, Darkom Gašparovićem?
Gluma je bila prvo veće ostvarenje mojih snova. Letjela sam pola metra nad zemljom kad sam primljena na Akademiju.
Sreća je kad te redatelj kao što je Georgij Paro izabere za glavnu ulogu u predstavi koja je predstavljala cijeli jedan grad i njegovu povijest. ‘’Vježbanje života’’ je bilo jedno čudo od predstave koje je Rijeku učinilo prijestolnicom tadašnje kulture. Nezaboravni su to ljudi bili: pisac Nedjeljko Fabrio, dramaturg Darko Gašparović, kostimografkinja Marija Žarak… žao mi je što nisu više među nama.

 

Uz spomenuti naslov “Kolarići” navedeni ste i kao redateljica. Volite istraživati?
Život mi je donio situacije u kojima je trebalo odlučiti: Ili radim sve ili odustajem, jer nije bilo ni dovoljno sredstava, ni ljudi, ni uvjeta. U jednom teškom trenutku 2014., odlučila sam realizirati svoju viziju, kako god ispalo. Moglo se dogoditi da ne uspijem, spavala sam nekoliko sati na noć, ispravljala pogreške, svoje i tuđe, radila bez stanke… teško mi je bilo ovladati s toliko poslova za koje se nisam specijalizirala, ali imala sam dubinsku motivaciju. Bio je to moj osobni pothvat. Dolazila sam u Istarsko narodno kazalište i direktno na sceni sama probavala i zapisivala svoje zamisli. Kad je na plakatu trebalo napisati tko je dramaturg, skladatelj, redatelj i izvođač, rekli su mi da sam to ja. Sjećam se da mi je bilo neugodno i da nisam htjela da se to navodi jer sam ‘’samo radila kako sam osjećala, po svojoj viziji’’. Rekli su mi: ‘’Pa to je to. Nije ti potrebna diploma za svaki od ovih poslova, već ideja i realizacija, a to si učinila.”
Dakle, odgovor na pitanje je da nisam htjela biti osoba koja pronalazi razloge zašto nešto ne može realizirati. Rekla sam sama sebi: Što bi učinila da imaš samo nekoliko mjeseci života pred sobom?/ Odgovor je bio: Svoju koncertnu predstavu!/ A znaš li kako bi to učinila? / Ne znam. / Pa dobro, bi li svejedno išla to raditi? / Bih! / Pa dobro, idi!
I počela sam ne znajući ni kako ni otkuda. Jer do tada nisam nikad bila producent ni ništa od nabrojanog. Tj. bila sam glumica, autorica, skladateljica i izvođačica. Ali ne i sve ono drugo.
Dok sam radila, doznala sam da je to bila prva nezavisna kazališna produkcija u RH koja je upotrijebila 3D hologramsku projekciju. Kasnije sam doznala da je postojao još jedan važan segment posla koji je trebalo obaviti. Dobra i jaka promidžba. Jer ako nema nje, za javnost skoro da te i nema. No nekad život nosi plodove kasnije, kad ih više toliko ni ne očekujemo. Na ‘’Kolariće’’ tek dolazi red.

 

Osjećate li se više nagrađivanom glumicom ili rado viđenom kantautoricom koja pronosi vrijednosti zavičaja? Kakvi su planovi, kako kaže Vaš stih, “Se ca jos željin”…
Osjećam se k’o Elis u zemlji čudesa koja radi ono što voli. Nekad je to pisanje, nekad skladanje, nekad gluma, nekad sve zajedno. Nedostaje još malo plesa, filmskih scenarija i puno pjesama, ali to ćemo sve redom.

Mira ĆURIĆ