Ja im ne zavidim !

Za Janju Pavlović rođenu Vučina, Danijelu Pejić i svima onima koji
nas vide bolje nego mi sebe sami i ne zavide nam! Hvala!

Marija Božica Anđela ZOKO

Isus je dobro rek’o da ne živi čovjek samo o kruhu – o kako smo svi to iskusili! A misli mogu raznijeti glavu. Odvesti je u krivom smjeru – dosta se sjetiti one majčinske – Ne zna tko mu glavu nosi! U nekim pak misaonim putovima duša uživa. Pa im se vraća. Uvijek iznova. Vraća se čak istim riječima. Neke putokaze voli. Nije grijeh navoditi vodu na svoj mlin ako time ne presuši susjedova mlinica. Viđenje nije veselo – rekao je jednom zgodom Danijel Dragojević – dugogodišnji urednik emisije – Poezija naglas na Radio-Zagrebu pa na Hrvatskom radiju. Inače pjesnik kojeg su se više bojali nego što su ga mogli razumjeti ili voljeti. Ili prokazati. Ali nije baš bio takav strašan zmaj. Uopće ne. Zmaj Jova je jači. Nije nam se svidjela ta riječ da viđenje nije veselo ni poželjno. Viđenje – je uvijek blisko proročanstvu – i nema ništa ljepše nego kad se dvoje ljudi vidi i svidi jedno drugom. Nismo tad pristali uz tu Dragojevićevu neveselost koliko god nas stvarnost upućivala na to da se stalno ispunja i ona riječ – imaju oči, a ne vide. A nije riječ o sljepoći ili nemoći naših očiju. Jer – sljepoća nije nemoć – prije opisan krug postojanja. Stizanje do krajnje točke do koje se uopće može stići. Povratak u prvotnu tamu koju knjiga postanka opisuje riječima – bješe samo tama i duh nad vodama. A i vode – razumije se – isto tamne. Samo što njene nijanse nitko nikad nije dokraja razaznao. Jest – Eskimi su raspoznavali šesnaest bijelih, a koliko boja razumiju slijepi – je li ih ikad itko pitao? A vid uvijek uključuje i – sljepoću. Riječ uvid to dokazuje. Uvidjeti znači i spoznati i prepoznati, i shvatiti i razumjeti, i osjetiti i oćutjeti, i uputiti i smjestiti. Zbrinuti. Naše oči – koliko god lijepe i slijepe bile – ne mogu to. Ne mogu same. Daleko od očiju, daleko od srca – kaže poslovica. Čak da je i ona istinita ponekad – a uvijek nije jer bi to značilo da slijepi ljudi nikoga ne mogu srcem voljeti jer njihove su oči otišle daleko daleko – i stigle najdalje što se može – u prapočetak. U prostor i vrijeme prije prvog časka. Ne znamo to dostatno cijeniti. A morali bismo. Jer uvid je dalje i od očiju i od srca kad nam priopćava neku neumoljivu razumsku misao – zahvati nas i nosi sobom. Nekad i nismo ništa drugo nego ta misao. Postojali ne postojali.
A u što se zaljubljujemo? Bolje ne pitati. Bolje. Doba zloupotrebe očiju. Slijepi i ne znaju da su izabrani proći čisti i neuprljani kroz ova godišća u kojima nas snimaju i vidljivi i nevidljivi. Objekti subjekti. Ili na hrvatskom – predmeti i podmeti. Ako ćemo pravo – uvijek je bilo vidljivih i nevidljivih. Stvari, stvorova i stvorenja. Deus in natura est – govorili su stari Rimljani. Bog u naravi. Bog u prirodi – rekli bismo mi. I jest. Ali pitanje je što se s njom čini i kako se njome i s njom ophodi. Nekad je bolno vidjeti. I čuti. A pogotovo opipati. I omirisati i biti obična mala ponižena stvarca. Rukotvorina – u današnjem svijetu gdje ljudi ne vole jedni druge – prema klapskoj pjesmi – …lipo gledati… Zato slijepi mogu biti sretni. Mogu biti naši branitelji pred bešćutnim pogledima. U njihovu punokružnom savršenom vidu svi se možemo skloniti. Da, možemo se skriti pred progoniteljima makar oni potjecali od naših vlastitih nagnuća i klonuća. Negledan čovjek vene – rekao je Hrvoje Pejaković. I slijepi to dobro znaju. Bolje nego mi. Kaže se da su sve boje u – crnoj. I – doista – kad se sve boje u paleti pomiješaju dobiješ jednu divnu živu crnu. To su djeca nekoć na likovnom učila u osnovnoj školi. Zato i slijepi znaju sve o bojama. Sadrže ih u sebi. Sve boje i sve slike koje se njima mogu naslikati. Ako ćemo pravo i sama slika je – slijepa! Portretisti se još tome odupiru i dokazuju suprotno – i s njihovih nas portreta – ako su dobri – gledaju oči portretiranog – uvijek i u kojem god kutku sobe, crkve, hrama ili muzeja bili. Prate nas. To je istina. I može se doživjeti. Naši su stari slikare zvali živopiscima. Prema tome – slika je živopis. Postoji jedan makedonsko-hrvatski slikar – Ordan Petlevski koji je slikao slike kakve bi nam mogli naslikati slijepi da imamo dobre pedagoge to jest odgajatelje. Nijedno slijepo dijete ne bi smjelo biti zakinuto za tu moć – strast i mar – živopisanja. I mi bismo imali što vidjeti. Koji imamo oči, a ne vidimo. A čak i da vidimo što je osobna sreća i uspjeh – vidjeli bismo da i slijepi nešto – vide. I nije samo riječ o ruci iako ono najljepše njoj dugujemo. Znao je to Mikelanđelo ili ako više volite talijanski pravopis – Michelangelo – on je prikazao stvaranje dodirom kažiprsta i kažiprsta. I cjelokupni univerzum stane u taj malahni međuprostor između Božjeg i čovječjeg kažiprsta. Michelangelo je kao i svi umjetnici – sve volio – ali je ipak malo više od žena – barem u jednom razdoblju svog života – volio muškarce pa je prikazao – a što reći – dva Adama. Jednog mlađeg i jednog starijeg. I to je u redu. Nema zamjerke. Ako je ikad i bilo svađe u svezi s tim – pružamo i mi – svoj. Kažiprst. K’o djeca smo se tako znali – miriti. Treći bi sjeknuo između i cijeli spor i prijepor bje sretno razriješen. Mirak!
A Biblija u knjizi postanka donosi dvije verzije postanka. U jednoj Bog stvara čovjeka – Adama i Evu – muško i žensko stvori ih. A u drugoj rekli bismo genetski modificira – pa se od Adama rađa Eva! Jednom vrstom kloniranja – i Adam je zavoli jer je – meso njegova mesa i kost njegove kosti.
E – to još nitko nije zapisao ali postoji i treća verzija – ma jest negdje zapisano jer je već sve u velikom svemirskom Upisu i Urisu – danas kažu – u Velikom Planu ili u Velikom Panu! – samo mi nesvjesno i nesebeznalo – zagubimo se zaboravimo zametnemo – zabimo i zatremo – ovisi već kakav je tko – a ne može se poreći da se na tome radilo i svjesno i namjerno. Treća verzija jest – u početku bje gravidna – trudna – noseća – žena. Kako je zemlja rađala tako i ona jer ona i zemlja su jedno – a sva sjemena su Božja imena. Sve sjeme je Božje! To će valjda i ateisti priznati. Tako da je po toj verziji Adam rođen od Eve. Tu nije bilo potrebno ništa modificirati ni klonirati. To je sve moglo ići po takozvanom naravnim zakonima – a budući da je Bog mnoštven – tri je njegov sveti minimum – nije moralo dolaziti ni do rodoskvrnuća kao u nestrpljivoj grčkoj mitologiji. Iako je u svakom početku – postanku i opstanku i ono moguće. I njemu su pribjegavale sve uljudbe – obično kad bude riječ o rodonačelništvu ili pukom preživljavanju. Rodonačelništvo bje u neku ruku kraljevski pristanak – žrtva koju je trebalo prinijeti da bi nastao još jedan narod ili još jedna rasa. I Japan i Egipat tako vjenčavaju brata i sestru – a i pjesma nad pjesmama kaže – sestro, nevjesto! Doslovno ili preneseno – žena mora prije nego postane majka – biti sestra. Nu, uz tu treću verziju postanka s nosećom divom-devom-djevom-divicom-divnicom-divnjom – kako hoćete – supostoji i četvrta koja nikad nije počela i nikad prestati ne će. Ona nema kraja ni početka – to je ljubav Božja prema njegovoj ćerci koju biblijski pisac naziva – Mudrošću. Ali svatko tko je ikad progovorio na ovom jeziku – a pogotovo ako je to za sve vječnosti i za sva vremena – zna da bi bilo koga bilo glupo zvati tom imenicom – kako u svagdanjem životu tako i u vječnom. Grci su još mogli koga zvati – sofijom i mi smo prihvatili to ime – ali tajna našeg jezika još nije otkrivena. Tako da se ta ćerce naslušala toliko zvanja i odabranih imena da se slobodno može reći da je najveća kršćenica na svijetu – toliko put je krstita i svaki put se odazvala i do danas ne zna koje joj je ime draže. Ne, ne ćemo odavati Božje tajne. Ali svakom dopuštamo da se uglavi u taj sveprisutni krst – po svom nadahnuću ili sklonosti – može je i on krstiti. Zazvati je ili osloviti je svojim imenom. Valja prijeći na petu verziju – a to je prvotna obitelj – otac i mater – brat-brat i brat i sestra.
Ima i šesta i sedma verzija – ima ih koliko god hoćete – ne dajte da vas svedu na jednu. Jednu k’o nijednu. Nemojte to nikada dopustiti. Nipošto. I još nešto – slijepi su – lijepi. Sam jezik u svom sroku – to im neprestano govori. I čini se – nitko ih ne gleda. Čini se da je nemoguće međusobno – viđenje i snoviđenje. Kao što smo već jednom rekli – nemoguće je samo jedan podskup – mogućeg. Mogućeg Svemogućeg. Nisu to samo igre s riječima, a čak i da jesu – tko može osporiti njihovu istinitu stvarnost – baš da ga vidimo. Iz osobnog iskustva znamo – gledati u slijepe to je savršeni vid. Ne hvataš se za pojedinosti, ništa ti ne odvlači pozornost – ništa te ne zavodi. Divota! Mir Božji! Čovjek sklopi oči da vi bolje vidio – ušao u se i u svijet. Beskrajan uvid. Neprekidna radost – neovisna o smrtima i o rađanjima. O Homere-Omere-Omiru kažu da si bio slijep ali toliko budan – poman i pozoran – da su čitatelji Ilijade i Odiseje već zamoreni Boga molili da i ti ponekad – zaspiš – usneš ili barem zadrijemaš. Da ti nađu grješku u međuvremenu. I malko se u njoj odmore. Dok ti spavaš. Mi smo imali slijepe guslare. E da je i njih bilo čuti i vidjeti. Ali ne treba očajavati – sve se jednom kad-tad – uvidi. Naš narod kaže – dođe na svoje. Ili prepozna se. Traženo nađe.
I to tako da se začudimo kako se ono već davno snašlo u nama a da mi – nismo ni znali. Nije sve ni u znanju ni u imanju. Nešto je u još neviđenom – i – nepredvidljivom. A tu su slijepi uvijek u prednosti. Oni su nepredvidljivost sama. Za njih nikad ne možeš predvidjeti u što će – pogledati. A u današnje doba kad nam pune oči sjenama – oni su naša sačuvana dragocjenost. Užareni drag i mio kamen na dnu poimanja. Nedohitni i nedohvatni. I opet sklapamo oči – da budemo s njima. Svi slikari svijeta od postanka još nisu naslikali sve snove slijepih, a možda i neće koliko god bi htjeli. Zagrljaj tame i njen sežanj – to je potpuna ljubav. A duša znatiželjna i radoznala. E zato se i jest svijetom potepala. Postala potepuška! I od tog silnog potepanja – umorna – preumorna. Duša ovoga svijeta. Zaspala. U njenom biću i snebiću – nebo i zemlja – sebe nove sniva. Posve prigodno – jer za Uskrs smo se uvijek unatoč teškoj oskudici uvijek morali u nešto – ponoviti. Nama će biti dostatno i – obećanje ludom radovanje. A pametni i mudri – što ćemo s njima? Ne želimo ih postidjeti i zasramiti – ali za početak – obnove – to je više nego dobro. Što?! Zar nešto može biti bolje od dobrog? – upita ludi. Ne, ne može – slože se pametni i mudri odličnici i obećaše – ne ćemo više! Svi redom odobrovoljeni. Sretan Uskrs! Razumije se – da bi mogli uskrsnuti – moramo prvo umrijeti. Do u potankost. U tančine. Do zadnje bore i posljednjeg zarezića. Slovo ubija – duh oživljuje. Nijedno hrvatsko slovo nije bezdušno. Svesrdno i srdačno pozdravlja.

Marija Božica Anđela ZOKO