Mi Slavonci ne ćemo odustati od radosti

dr. sc. Vlasta Markasović, književnica, književna znanstvenica

Ponedjeljak, 27. travnja
Ne bih se htjela upustiti u razmatranje postoje li slučajnosti, već ovom prigodom bezuvjetno prihvatiti njihovo postojanje. Jer danas, kada započinjem ovaj zapis, mi je rođendan. Htio netko priznati ili ne, taj je nadnevak ipak poseban u individualnoj pješčanoj klepsidri zvanoj život, kao što ni sve klepsidre nisu iste – u nekima pijesak curi brže, u nekima sporije, u nekima je krupan, u nekima sitan, nekoje svjetlucaju, a pokoje su tamne. Rođendan je dan u kojemu darovano vrijeme kao da dilatira vodeći nas u kontemplaciju o izvoru i uviru života, o svrsi naše temporalne egzistencije na ovome planetu, u ove četiri dimenzije, u ovoj „dolini suza“ ili „privremenoj postaji“ ili „najljepšem od svih mogućih svjetova“, kako je poodavno rekao Leibniz, a također poodavno mu se na tome narugao Voltaire. Je li odabir između ovih kvalifikacija naš ili nije? Teško je reći. Ipak, danas, kada prevalih sve ove godine, nakon kolopleta iskustava među kojima su i ljepota i ružnoća, i dobro i zlo, i učenje i neznanje, i plemenitost i grijeh, i istina i zabluda, i ljubav i razočaranje i tko zna što sve ne, mogu reći da se radujem životu koji dolazi. Sve više shvaćam veličanstvenost života. Paradoks života je komplicirana jednostavnost i jednostavna kompliciranost. Život je oksimoronska struktura, omeđen vremenom na ovome planetu, usklađen s vremenitošću i među svemirskim pojavama, među maglicama i galaktičkim jatima, a ipak uronjen u beskonačnost i bezvremenlje. Osjećam danas, na rođendan, zahvalnost i biram zahvaljivanje na daru života, utvrđujući formulu ovozemaljskoga puta s trajnim faktorima: Ljubav, Dobrota i Znanje.

Utorak, 28. travnja
„Ni me stra“. Tako glasi dio stiha pjesme moga slavnog sugrađanina Vanje Radauša, kipara, slikara i grafičara, ali i pjesnika, čiju sam opsežnu književnu ostavštinu, mahom rukopisnu, imala priliku proučavati. Napisao je Radauš ove stihove slavonskim dijalektom, kao zaljubljenik u Šokadiju. Davnih dana nas ispravljahu učitelji u školi: “Drago dijete, ne kaže se ‘ni mi je dobro’, nego ,nije mi dobro’“ i sl. I bili su u tome nastojanju upravljanja na put književnoga jezika vrlo uporni. Danas se pitam, nije li u tome imala prste i onodobna politika. Stari šokački govori, posebice ikavski, gotovo su izumrli. Suzbijanje dijalektalnog govora je atak na sloterdijskovsku konstataciju da „doći na svijet“ znači „dospjeti u jezik“, kao i na Wittgensteinovu definiciju čovjeka kao „jezične životinje“, pri čemu je dijalekt naš protojezik, naš primarni oblik jezične egzistencije. No, ovo bi trebalo biti malo razmišljanje o strahu, a ne o jeziku. Nad svijetom lebdi strah od COVIDA-19, ali u mome zavičaju, u slavonskome gradiću Vinkovcima, uopće se ne osjeti strah. Nije riječ o nediscipliniranosti i nepoštivanju pravila Stožera, nego o nepostojanju straha od ove smrtonosne pošasti. Zašto? Odgovor je jednostavan – u kolektivnoj memoriji su žive mnogo gore, ne tako davne pošasti koje su poharale Slavoniju: agrarni zakoni „stare“ Jugoslavije, još nedovoljno eksplicirane i proučene egzekucije u skoro svakome selu vinkovačke okolice po završetku II. svj. rata, tzv. „obveze“, tj. legalizirana otimačina dobara slavonskih seljaka, nacionalizacija zemlje, koju su predci često krvavo zasluživali ratujući Europom za vrijeme Vojne granice, ograničavanje posjeda na minimum od 20 hektara, nemogućnost pravednoga vraćanja zemlje okrupnjene u tzv. PIK-ovima, danas privatiziranima, propast poljoprivrede pod kapom uvozničkog lobija hrane. Naposlijetku – iskustva iz Domovinskoga rata. Nevidljivi neprijatelj corona izgleda kao pošalica u odnosu na buku granata, zarobljenost u podrumima, smrt prijatelja i rođaka, često na rukama, srušenu imovinu… Smrt je već bila ovdje, u mnogo gorem obliku.

Srijeda, 29. travnja
Kada je nedavno zazvonio telefon, oko 8 sati, još sam spavala, a dragi glas iz Ilice mi reče: „Kod nas je sad bio potres, na dvorištu smo, popadale su police, pukli zidovi, srušili se dimnjaci, bilo je užasno!“ Pogodile su me te riječi kao grom. Zagreb, naš Zagreb, moj Zagreb! Zagreb je grad kojega ću uvijek voljeti i poštovati, ne samo zbog toga što je glavni grad jer, Zagreb je kulturna i znanstvena metropola, arhitektonska i ambijentalna ljepota. U Zagrebu sam primala znanje vrhunskih intelektualaca, poput prof. Stamaća, Damjanovića, Bratulića, Milanje, D. Fališevac i još mnogih drugih, u Zagrebu su i danas humanistički intelektualci kojima se divim, poput D. Oraić-Tolić, J. Užarevića, V. Žmegača i mnogih generacijski bliskih kolega. Zagreb okuplja vrhunske znanstvenike, primjerice samo kolike blistave na Institutu Ruđera Boškovića. U Zagrebu su moji dragi prijatelji. Zagreb je grad koji mi je pružio utočište tijekom ratnoga progonstva. U Zagrebu su moja kultna mjesta na Gornjem gradu. U Zagrebu su katedrala i Kamenita vrata, kao mjesta posebne pobožnosti. Vraćam se Zagrebe tebi, svakoga dana, u brizi i molitvi, ali i nadi i vjeri da ćeš izdržati, kao Fenix se uzdignuti i biti još ljepši i ponosniji. Razmišljam patetično i šenoinski, što je čak i znakovito jer i Šenoa je iskusio fatalnu moć potresa 1880. Vraćam se Zagrebe tebi.

Četvrtak, 30. travnja
Kao i mnogi, radim od kuće, u virtualnom obliku, a posao mi je inače vezan uz neposredan kontakt s 200-tinjak ljudi dnevno. Ovaj oblik rada prisjeća me svih studija o postmodernome društvu, od Baudrillardove teorije o simulakrumu i simulaciji, o ekstazi komunikacije, koju zamjenjuje drama alijenacije, o ekranu kao mediju elektronskog promiskuiteta, o Virilijevim spoznajama o distanciranosti pojedinca od prostora koji mu nisu fizički blizu i utopljenosti u virtualnu hiperrlanost, o izuzetnim studijama Žarka Paića i Bernarde Katušić, koje govore o problemima virtualnoga svijeta. Prisjećam se nedavnoga događaja, kada sam tijekom radnoga vremena smirivala mladu osobu koja je imala napad panike, grleći ju, milujući ju po kosi i govoreći joj riječi utjehe i podrške i uspjela se smiriti bez liječničke intervencije. Eto, to je razlika između virtualnog i neposrednog kontakta. Virtualna komunikacija, sada se to lijepo vidi, još dugo ili možda nikada ne će moći zamijeniti onu stvarnu, u kojoj su angažirana sva naša osjetila, svi naši humani kapaciteti. To je jedina prava ljudska interakcija, dokle god je homo sapiens u ovome obliku.

Petak, 1. svibnja
Proljeće je, a mi smo prisiljeni na izolaciju i distancu. Moguće je ovu situaciju doživjeti kao kaznu, ali i kao dar. Izolacija je donijela vrijeme za introspekciju, propitkivanje vlastitih interesa i vraćanje njima. Razmišljam i posežem za voljenim autorima, ponajprije „lakšima“, kao što su Hamvas, Eliade, Bachelard, a zatim „težima“ poput Yourcenar, Bulgakova, Schulza… Opet me privlače Heidegger i Wittgenstein. Želim odmor uz Tagorea, Krmpotićevu, Pessou, Quasimoda, Cvetajevu, Rilkea… Izolacija je blagoslovljeno vrijeme učenja i sladostrasti uz Bacha, Vivaldija, Čajkovskog. Maštam čak da se opet prihvatim starih ljubavi, poput sviranja violine. Izolacija je učiteljica i poput Pitije poručuje: Gnothi seauton.

Subota, 2. svibnja
Čemu citirati vidovnjake poput Huxleya i Orwella? Vrli novi svijet je tu i Veliki Brat nas odavno nadgleda. Posvuda kamere, ponegdje čipovi (doduše, neki Šveđani se dobrovoljno čipiraju), nadzori pomoću mobitela, dronova… Razgovaram telefonski s osobom u nedalekom Osijeku i čujem bruj drona. Ikone vrlog novog svijeta lansiraju satelite radi poboljšanja i proširenja mreže, zbog kojih će zvjezdano nebo nad nama ostati samo dio Kantove krilatice, a za naše, poglavito amaterske astronome nevidljivo. Govori se o potrebi transhumanizma, o kiborzima. Prijateljica, koja se prije mjesec dana vratila iz Azije mi pripovijeda nevjerojatnu stvar – u hramovima roboti u ljudskom obličju pripovijedaju desetminutne priče. Ne, ne smijemo biti protiv napretka civilizacije, no na razmeđu smo i moramo odlučiti kako dalje. Zatrpana prašinom 20. st. mislim hoće li u 21. st. još netko moći opisati sve one osjetilne senzacije, koje slijede nakon glasovite Krležine rečenice „Svitalo je kada je Filip stigao na kaptolski kolodvor“… Hoće li na ovome svijetu više ikada živjeti netko poput Emily Dickinson?

Nedjelja, 3. svibnja
Vinkovci su grad u kojemu je kontinuirano življenje tijekom 8000 godina. Cijeli grad je veliko nalazište – Vučedolska kultura, rimski grad Colonia Aurelia Cibalae, srednjovjekovni nalazi… U mom susjedstvu, ništa neobično, pronađeni su tijekom izgradnje rimski grobovi, a arheolog amater prolazio je susjedovim dvorištem s detektorom metala. Osjećam pod nogama rimske peći, mozaike iz termi, krhotine sopotske keramike, srednjovjekovno prstenje, graničarsko oružje… Vinkovci su neobičan grad i, na moju sreću, grad bogate kulturne i znanstvene povijesti. Moj otac, povjesničar Tomo Šalić napisao je opsežan „Vinkovački leksikon“ (1999.) s nevjerojatnim brojem znamenitih osoba, a spomenut ću samo V. Radauša i S. Kopača, povjesničare F. Šišića, J. Matasovića, S. Pavičića, znanstvenike poput O. Kučere. No, Vinkovci su književna i kazališna slavonska metropola, uz koju su vezani M. A. Relković, S. Relković, J. Kozarac, I. Kozarac, J. Ivakić, V. Kovačić, S. Janković, S. Mađer… Zahvaljujući tome što sam Vinkovčanka imala sam čast drugovati s pjesnicima Zlatkom Tomičićem i Miroslavom Slavkom Mađerom, gledati kazališne predstave u kojima su nastupali N. Subotić, M. Ergović, I. Gregurević… Vinkovci su danas tihi. Mladi su otišli u Irsku, Njemačku, Švedsku, ali grad ipak pulsira i dalje. Neuništivi slavonski duh i šokački iroški (prkosno-ponosni) mentalitet će ih održati jer, kako reče M. S. Mađer: „I kad umrem, pjevat će Slavonija.“ Stoga, vraćam se razmišljanjima s početka tjedna – život je pjesma beskonačnosti. Mi Slavonci nikada ne ćemo odustati od radosti.