U crnim zidinama tinjaju jasne misli
Vijavica
Dugo smo slušali glazbu –
malo Bacha, malo tužnoga Schuberta.
Na trenutak slušali smo šutnje.
Na ulici je mahnitala vijavica,
vjetar je na zidove pritiskivao
svoje sinje lice.
Mrtvi su se utrkivali na saonicama
i bacali grude
u naše prozore.
Vita contemplativa
Možda je to već rujan. Pijući kavu bez okusa
u kavanskom vrtu na Museuminselu,
razmišljao sam o Berlinu, o njegovim mutnim vodama.
Tu su crna zdanja koja su puno vidjela.
Ali u Europi vlada mir, diplomati drijemaju,
sunce je blijedo, ljeto polagano umire,
pauci mu tkaju svjetlucavi mrtvački pokrov, suho lišće
platana piše sjećanja iz mladosti.
Eto što je vita contemplativa.
Tamne zidine Pergama, unutra bijele rezbarije.
Poprsje grčke ljepote. Eto što je.
Oltar, pred kojim nitko ne moli.
Eto što je vita contemplativa.
Narcis – rimska kopija grčkoga dječaka
na protezama od mjedi (invalid kojega rata?).
Pokraj kuros11 s mošnicama (falus je nestao).
Kao da smo na pustom otoku.
Bez žurbe, polagano pomiče se vrijeme.
Blažena klonulost, eto što je vita contemplativa.
Sreća. Vrijeme bez dobnika, kako je rekao pjesnik,
kojeg je u Lublinu ubila bomba. Eto što je.
A ako bi ponovno u ovom ili inom mjestu
izbila vita activa, što bi učinila Artemida
iz četvrtoga stoljeća p.n.e.? Narcis? Hermes?
Pergamska lica zavidno gledaju me
– ja još uvijek mogu griješiti, ona više ne.
Izjednačenje dana s noću, eto što je.
Zbilje sa snom, svijeta i umišljaja. Radošću.
Smirenjem, napetošću uma, levitacijom srca.
U crnim zidinama tinjaju jasne misli.
Eto što je. Što jest ne znamo.
Živimo u bezdanu. U tamnim vodama. U bljesku.
Sat glasovira
(Osam mi je godina)
Sat glazbe kod susjeda, gospode J.
Prvi put sam u njihovom stanu,
koji miriše drukčije od našega (kod nas nema mirisa,
tako mi se čini). Tu su posvuda sagovi,
debeli perzijski sagovi. Znam da su oni Armenci,
ali ne znam što to znači. Armenci imaju sagove,
zrakom se mota prašina dovezena
još iz Lwowa, srednjovjekovna prašina.
Kod nas nema sagova ni srednjih vjekova.
Ne znam tko smo mi – valjda lutalice.
Katkada mislim kako nas uopće nema. Samo su drugi.
Sjajna je akustika u stanu naših susjeda.
Tišina je u tome stanu. U sobi stoji glasovir
kao lijeni, pripitomljeni grabljivac – a u njemu,
u samom njegovom središtu, počiva crna kugla glazbe.
Gospođa J. rekla mi je odmah poslije prvoga
ili drugoga sata, kako bi bilo bolje da učim jezike,
jer ne pokazujem glazbenu darovitost.
Ne pokazujem glazbenu darovitost.
Bolje bi bilo kada bih učio jezike.
Glazba će uvijek biti negdje drugdje,
nedostižna, uvijek u tuđem stanu.
Crna kugla bit će skrivena negdje drugdje,
Ali će možda biti drugi susreti, druga otkrića.
Vraćao sam se doma obješena nosa,
Pomalo tužan, pomalo zadovoljan – doma,
gdje nije bilo zapaha Perzije, bile su amaterske slike,
akvareli, i mislio sam s gorčinom, s radošću
da mi je ostao samo jezik, samo riječi, slike,
samo svijet.
S poljskoga preveo Pero MIOČ
Adam Zagajewski (Lavov, 1945.) jedan je od najprevođenijih i najnagrađivanijih suvremenih poljskih pjesnika, a uz to piše još i prozu, eseje i književnu kritiku te prevodi. Živi između Pariza i Houstona. Djetinjstvo je proveo u Poljskoj, gdje je i studirao. U Poljskoj je objavio zbirke Komunikat (1972.), Sklepy miesne (1975.), Jechac do Lwowa (1985.), Ziemia ognista: 1994 (Ognjena zemlja:1994.; 2010.), Pragnienie (1999.), Powrót (2003.) i Anteny (2005.), Niewidzialna ręka (Nevidljiva ruka , 2013.). U SAD-u je objavio Tremor (1985.), Canvas (1991.), Mysticism for Beginners (1997.), Without End: New and Selected Poems (2002.) i Eternal Enemies: Poems (2008.). Autor je memoara Another Beauty (2000.) i proznih zbirki Solitude and Solidarity (1990.) i Two Cities (1995.). Godine 2010. bio je nominiran za Nobelovu nagradu za književnost.