Neka im zasja svjetlost Istine

Vrijeme je da oni ideološki zaslijepljeni – nakon sedamdeset pet godina od partizansko-komunističkih zločina u Bleiburgu i „Križnom putu“ – konačno progledaju

Francuski filozof i književnik Alain Finkielkraut tvrdi da se čovječanstvo ne sastoji samo od nas živućih ljudi, već da cjelinu zajedno s nama čine i oni koji su preminuli. Ova mudra tvrdnja francuskog filozofa, može nam biti iznimno poticajna i plodonosna za osmišljavanje i oplemenjivanje našeg života. Naime, Finkielkraut nas upućuje da naši predci, osobito njihova dobra djela, a na poseban način njihove žrtve za nas budu više nazočne u našim razmišljanjima, a još više u našem djelovanju. U mjesecu svibnju svake godine kada se sjećamo bleiburških žrtava, kao i stradalih na Hrvatskom križnom putu, trebali bismo dublje spoznati smisao i veličinu nedužnih hrvatskih žrtava, a sjećanje na njih bi trebalo ispunjavati naše misli i osjećaje ne samo prigodno, već čitavu godinu. Suosjećajni i iskreni spomen na naše ljude čije su žrtve ugrađene u temelje drage nam domovine Hrvatske zacijelo može biti plodonosan i u našem životu. Nažalost, i nakon sedamdeset pet godina koje su prošle od stravičnih zločina izvršenih od partizansko-komunističkih „antifašista“ u našem društvu još uvijek vladaju podjele i javljaju se prijepori u vezi sa spomenutim zločinima. Hrvatske žrtve stradale na Bleiburgu, a potom na hrvatskom „Križnom putu“ još uvijek ne mogu počivati u miru. Za njihov mir potrebna je istina o njihovim zločinačkim smaknućima. Svim istinoljubivim i ljudima dobre volje istina je vrlo dobro poznata, ali nažalost u našem društvu određene političke strukture i lijevo-liberalni medijski „stručnjaci“ stvarnu istinu ne priznaju, već ističu i promiču svoju „istinu“, koja nije utemeljena na istinitim povijesnim činjenicama nego na odlukama sljedbenika komunističke ideologije, koji su donoseći odluke imali za cilj opravdati teške komunističke zločine. Neshvatljivo je da i sedamdeset pet godina nakon izvršenih partizansko-komunističkih zločina u Bleiburgu i na hrvatskom „Križnom putu“ ima onih koji su ideološki zaslijepljeni te „ne vide“ i ne žele priznati nedvojbene činjenice i stvarnu istinu. Neki od njih su povjesničari koji predaju na hrvatskim sveučilištima i sebe smatraju znanstvenicima, a ne mogu prihvatiti niti ono što piše u Deklaraciji o ljudskim pravima UN-a, u kojoj u čl. 11 stoji: „Svatko optužen za kazneno djelo ima pravo da ga se smatra nedužnim sve dok mu se ne dokaže krivnja u skladu sa zakonom u javnom postupku u kojem su mu pružena sva jamstva potrebna za obranu.“ Upravo zbog ovog članka u Deklaraciji o ljudskim pravima UN-a svekolika istinoljubiva javnost i ljudi dobre volje s pravom smatraju nedužnima sve hrvatske žrtve smaknute u Bleiburgu i na hrvatskom „Križnom putu“, jer su ubijeni bez sudskih postupaka. Unatoč toj nedvojbenoj istini određene strukture i pojedinci zadojeni i zaslijepljeni komunističkom ideologijom na razne načine pokušavaju osporiti istinu opravdavajući partizansko-komunističke zločine izvršene nad hrvatskim vojnicima i civilima pri kraju i neposredno nakon završetka drugog svjetskog rata. Pritom se služe neshvatljivim tvrdnjama, koje ne samo da nisu znanstveno utemeljene, nego nisu prihvatljive niti za zdrav razum. Primjerice jedan povjesničar, a nije jedini, koji je i sveučilišni profesor tvrdi da bi „jedan dio onih koji su stradali u Bleiburgu i na hrvatskom Križnom putu na svakom sudu bili osuđeni na najteže kazne“. Ako je i od sveučilišnog pofesora, previše je, jer o tome se i radi da niti jednog suda nije bilo za spomenute žrtve. Dakle, ugledni povjesničar ne priznaje Deklaraciju o ljudskim pravima UN-a, što je skandalozno. No to nije sve, spomenuti profesor misleći na hrvatske žrtve stradale zbog partizanskih zločina govori o tzv. „revolucionarnoj pravdi“, o „opravdanoj osveti pobjednika“, čak da su „svi takvu sudbinu zaslužili“, što ustvari ne zaslužuje komentar, jer takve besmislene tvrdnje nisu dostojne jednog znanstvenika. U vezi s neshvatljivim tvrdnjama rečenog pofesora povijesti i drugih njegovih istomišljenika zabrinjava nedostatak reakcije odgovornih političkih i državnih struktura, odnosno od hrvatske Vlade i Hrvatskog sabora, kojima je dužnost i obveza braniti hrvatsku naciju i nacionalni identitet od laži, objeda i uvrjeda. Također i određenih kulturnih ustanova, primjerice od HAZU, očekuje se da se javno oglase kad je u pitanju negiranje istine zločinima nad Hrvatima neposredno nakon Drugog svjetskog rata.
Da bi sve hrvatske žrtve mogle počivati u miru, izražavamo nadu da će istina o njima konačno biti priznata u našem društvu. Želimo da im konačno zasja svjetlost spasonosne istine i da ih utješi molitva s usana drage im majke Hrvatske.

Tin KOLUMBIĆ