MOLIŠKOHRVATSKA KNJIŽEVNOST I
(NE)ZABORAVLJENA BAŠTINA

U ovome se članku predstavlja hrvatska zajednica u Moliseu i neki aspekti njene narodne baštine. Opisuje se dosadašnji rad na etnografskom i jezičnom području pri moliškohrvatskoj manjini. Zaklada „Agostina Piccoli“ se, od svojeg osnutka pa nadalje, posebno bavi starim moliškohrvatskim jezikom, koji je jednim svojim dijelom ponovno otkriven upravo preko tradicije i baštine svojih govornika, stanovništva koje je prije pet stoljeća napustilo Dalmaciju i otada pa sve do 21. stoljeća ljubomorno čuva sve ono što se uspjelo spasiti od zaborava. Rezultati tih etno-jezičnih istraživanja uvijek su praćeni izlaganjima i izložbama, koje često pridonose stvaranju tiskanog materijala (raznih vrsta publikacija), koje se odnose na isto tako različite teme provedenih istraživanja. To je dovelo do ponovnog otkrivanja starih običaja, nošnji, imena, poslovica, starih napjeva i već gotovo zaboravljenih riječi i pjesama. Ovdje donosimo prvi dio izlaganja

Piše: Antonio Sammartino, Molise

 

Od samog osnutka, rad Zaklade “Agostina Piccoli” bio je temeljen na proučavanju tradicije moliških Hrvata, te na istraživanju baštine ove zajednice, polazeći od jezika koji je kroz pet stoljeća prenošen usmenom predajom. Stari običaji su se tijekom stoljeća postupno mijenjali ili prilagođavali, što je često dovodilo do neprepoznatljivosti određenih značajki donesenih s druge obale mora.
Primarni poticaj koji je u posljednjih nekoliko godina doveo do ponovnog otkrivanja drevne tradicije i kulturne baštine koja se i dalje, nažalost, gubi sve brže i brže, bila su jezična istraživanja. Detaljnija analiza leksika i njegove etimologije vodila je automatski prema podrijetlu riječi, šireći na taj način dijapazon istraživanja. Ovakav način doveo je do otkrića (ili bolje rečeno ponovnog otkrića) mnogih pojmova koji se više nisu upotrebljavali ili koji su ponekad dobili sasvim različita značenja.
Etnografija je, dakle, na taj način postala bitno sredstvo za istraživanje i “spašavanje” posebne terminologije, ponajprije one vezane za život ruralne zajednice, koji je u posljednjih nekoliko desetljeća nestao.
Posljednjeg smo desetljeća svjedoci snažne predanosti da se otkrije i oživi prije svega jezik moliških Hrvata, a samim time i tradicije, koje su u posljednjem stoljeću počele ubrzano nestajati. Među glavnim nositeljima tog pokreta svakako je naša Zaklada „Agostina Piccoli“, osnovana 1999. godine, koja se od tada kontinuirano bavi jezičnim i etnografskim istraživanjima, te poviješću moliških Hrvata. Literarna ostvarenja na moliškohrvatskom jeziku vrlo se često susreću i provlače i kroz druga kulturna područja koja promiču povrat drevnih tradicija. Na taj način, kroz jezična istraživanja, pronalaze se i stvaraju materijali i dokumentacija na povijesnom, onomastičkom, toponomastičkom i etnografskom području. U tom smislu, među ostalim publikacijama, navodimo monografije „Sime do simena“, „Kako se zove“, „Toponomastički studij teritorija Mundimitra“.

Istraživanja i rezultati
Temelj svih idućih radnih projekata je prvo leksičko istraživanje moliškohrvatskog idioma, na osnovi kojeg je nastao „Rječnik moliškohrvatskoga govora Mundimitra“, objavljen 2000. od strane Zaklade i Matice hrvatske u Zagrebu. U prosincu iste godine rad je predstavljen javnosti na međunarodnoj jezičnoj konferenciji pod nazivom „Riča živa”. U okviru tog događaja priređena je izložba „Riče oš sviče“, na kojoj su predstavljena književna ostvarenja lokalnih pjesnika s djelima na moliškohrvatskome. Izložba je prikazana „multimedijalno“, jer su, zajedno s originalnim tekstovima, radovi prezentirani u audio obliku, tj. sa snimkama autora koji čitaju svoje radove, a sve je bilo popraćeno umjetničkim djelima slikara „Grupe 69“ iz Zagreba, nastalih prema temama tih pjesama
Od projekta „Riče oš sviče“ nastao je CD koji sadrži sedam pjesama, koje su recitirali autori. CD je popraćen knjižicom s tekstovima pjesama i reprodukcijama slika umjetnika posvećenih svakoj od pjesama.
Jedna od pjesama na CD-u je „Povidaj stari“ Gabrielea Blascette:

POVIDAJ STARI

Povidaj stari, povidaj
pur si nikor te sluša.
Povidaj! Koko stvari ne znamo.
Povidaj nam zašto nam daju zabit.
Tvoje duge dane
oš kratke noče
kada počinit nisi zna
e veselit se znaše na male stvare.
Povidaj stari,
kada do tvojihi riči se smiju,
još gore
ti reču: muč!
Kada za tebe nimaju vrime
povidaj nam što si snija
pa maj si ima,
što si vidija
pa maj si badnija.
Povidaj do tvojihi teškihi ruki
do tvojihi oči mutne,
reci nam sve,
što tvoje godišta nosu.
Povidaj stari, povidaj
kokodi če te slušat
štokodi do tebe če ostat.

U ljeto 2001. predstavljeni su rezultati etnografskog istraživanja nastalog za vrijeme snimanja pjesme „Lipa Mara“; ona se i danas smatra najstarijom pjesmom koja je iz 15./16. stoljeća došla do naših dana. Izložba koja je uslijedila nosila je naslov „Kako se nosahu riče“.
U pjesmi, točnije baladi, koja govori o mladoj Mari i banu Ivanu Karloviću, sadržani su podatci o odjevnim predmetima koji se više ne koriste i koji su – tijekom više stoljeća – izgubili također i svoje ime. Riječi kojima se nazivaju, zajedno s imenima predmeta sada gotovo nepoznatih, kulture i načina života – danas se sjećaju još samo starije osobe. Pjesma nas podsjeća na riječi koje su nekada bile dio svakodnevnog života naših predaka, koji su koristili «bičve tafatane», «mbriže na rukave» i «perja na klobuke».
Ovo je tekst predstavljanja izložbe:
«Osim jezika, odjeća je najstariji oblik komunikacije.
Taj simbolični jezik na najneposredniji način ukazuje na povijesno-kulturni identitet muškaraca i žena na jednom određenom području.
Ova izložba, koja počinje od najstarijeg poznatog vizualnog i auditivnog sjećanja, rekonstruira tipične odjevne predmete koji su stoljećima obilježavali naše ljude. Stare slike naših djedova i baka i pradjedova sele nas u neki drugi svijet. Ali ipak ih osjećamo tako blizu…
I stari zvukovi dovode nam u misli riječi i simbole koje naša moderna vrremena brišu. “Lipa Mara”, posljednja hrvatska narodna pjesma koja je došla do nas, donosi dokaze o tom govoru tijela.
SLIKE i ZVUKOVI pokazuju nam kako su se „nosile“ riječi: KAKO SE NOSAHU RIČE!»
Godine 2002. pokrenuli smo istraživanje životnog okoliša naše zajednice. U tom se životnom prostoru nižu čvrste točke koje su oduvijek obilježavale ritam rada i svakodnevnog života koji se odvijao unutar, no ponajviše izvan urbaniziranih naselja. Važan pokazatelj bogatstva naše zemlje je prisutnost vode, do koje se dolazi preko izvora i fontana. Izložba koja je kasnije uslijedila bila je „Gredahmo na vodo“, inspirirana uzrečicom naših predaka koji su govorili «hot na vodo» kako bi opisali radove i pothvate u svezi s opskrbom vode.
U prostorima posvećenima izložbi bilo je, pomoću trodimenzionalne plastike, rekonstruirano cijelo područje Mundimitra sa svim izvorima i studencima vode, uz navođenje imena, lokacije i vrste uporabe.
U drugom prostoru bio je rekonstruiran studenac u prirodnoj veličini („Fundzumela“), opskrbljen čak i tekućom vodom i pojilom za stoku.

Sljedeće godine nastavilo se tragom istraživanja okoliša i teritorija. Istraživanje „Kako se zove…“ i istoimena izložba odnosile su se na lokalnu botaniku, tj. na sve autohtone biljke na našem području, koje su poznate i definirane i u našem moliškohrvatskom jeziku.
Rezultati, kasnije objavljeni u ediciji koja je dio biblioteke „Scripta manent“, pokazali su se vrlo zanimljivim, kako s aspekta jezika tako i s aspekta leksičke evolucije. Kao što je već u Uvodu spomenuto, pomoću prikupljenih i obrađenih podataka bilo je važno pokazati vitalnost i sposobnost prilagodbe našeg jezika. Ono što su naši predci našli ovdje, i što su imali «na onu banu mora», ima naziv koji je identičan nazivu na hrvatskom jeziku ili dijalektu (npr. brekinja, murva, jabuka, oskoruša, maslina, glog, kruška). No, kada nije moglo biti tako točno, što se dogodilo? Za biljke koje im nisu bile poznate, „kroatizirali“ su talijanske nazive (tal. ‘nocciolo’ > nučela; ‘mandorlo’ > mendula; ‘albero del cielo’ > alber del čjel). Kad bi našli više vrsta jedne te iste biljke, dodali bi hrvatsku riječ (tal. ‘frassino’ > jasin; ‘frassino d’acqua’ > jasin do vode). Kad to nije bilo moguće, ostavili bi za jednu vrstu hrvatski, a za drugu talijanski naziv (tupola ‘bijela topola’; tjup ‘crna topola’).
Ovo je tekst predstavljanja izložbe na moliškohrvatskome:
«Naš jezik je nam osta čuda riči ke kažu stvare ke su semaj bil (oš jesu) okolo nas, ma ke smo kuaške zabil ol numimo poznat.
Kako su bovate naše larga!, iz kojihi vidimo izatj ove imena. Restu s nami, veče do nas…
Naše sinovlje te hi moč još zvat oš hi poznat.
Zeleno okolo nas je ostalo staro kano naše riče!»

Za našu je zajednicu osobito bila zanimljiva izložba „Sime do simena“, s kojom smo predstavili rezultate istraživanja tradicije i običaja vezanih uz seoski život. Zanimanje je bilo veliko, jer se jedno vrijeme time bavila gotovo cijela populacija.
Kroz terensko istraživanje ponovno su se otkriti i oživjeli stari načini proizvodnje i oruđe koje još mnogi ljudi posjeduju, ali za koje često ne znaju više niti ime niti svrhu. Dakle, došli su u prvi plan alati koji su nekoć bili najsiromašnije napravljeni, ali pomoću kojih su mogli raditi i koji su omogućili život svim generacijama koje su im kroz stoljeća prethodile. Nove generacije su tako mogle saznati mnogo o životnim uvjetima svojih očeva i djedova i upoznati što je ‘žet’, ‘vršit’, ‘vozit’, ili kakvi su bili ‘plugo’, ‘ralo’, ‘srp’ ili ‘stina’.
Nakon tih istraživanja počelo je također objavljivanje biblioteke „Scripa manent“ s knjigom „Sime do simena“. Ovdje je dio predstavljanja knjige na moliškohrvatskome:
«Ovi prvi liber presendiva moštru “Sime do simena” ke gošte 2005 smo činil u Mundimitar na nove lokale kumidane u Fondacijun putem do Kaštela. Čeljade do Fondacijune su rabil do lita, iskal oš nal saku stvaru, orudžje oš informacijune ke morahu čini razumit što je bila zemblja (oš Zemblja) za naše čeljade do semaj. Znademo ke na ve nazanje godišta smo zgubil ramaj sekoliko ovu kulturu ke je činilo živit nas, naše oca oš naše dida. Zato ovi je prvi liber ove serje: “sime” kano “zrnje” oš “sime” kano “prva stopa života”. Čuda stvari se moru vezat s ovimi riči eš s sekuli ke su hi vidil protj saki zim oš saki lito!»

Razna istraživanja i proučavanja prilika oko nas dovela su i do bavljenja različitim vidovima društvenog života u našoj zajednici. Tema je bila zajednički život naših ljudi, gledan kroz najrazličitije prigode koje se javljaju unutar tih malih zajednica. Izložba „Čeljade“ predstavila je trenutke života i zajedništva proučavanih u razdoblju od jednog stoljeća, tj. društvene prilike od početka 20. stoljeća.
Tekst predstavljanja izložbe:
«Što je nas vezalo, je nas činilo stat skupa? Fešta, teg, familja, jezik,… život!
Dane do danas nismo več nako vežene: svit novi nas čini živit semaj veče same.
Ova moštra nam čini rikordat kako bihmo, kako naše oca oš naše dida numahu stat same. Cili grad biše kano jena familja. Pur na skol, na miso, dan do fešte ol do tega.
Nike do nas te se poznat na ve fotografije ol te opetaj vit jena čeljade ke su ba zabil.
Bihu dane lipe, ma veče brižne. Danas nisu več nako brižne: jesu lipe, živimo dobro… ma štokodi do onihi dani nimamo!»
Ovaj događaj rezultirao je zbirkom fotografija, od kojih je nastao jedan od kalendara Zaklade pod nazivom „Čeljade skupa“.
Element raznolikosti i posebnosti hrvatske zajednice u Moliseu svakako predstavlja opsežna i zahtjevna studija o moliškohrvatskoj gastronomskoj kulturi. Taj projekt, koji je vodila Vesna Ljubić, odvijao se više od godinu dana u domovima i kuhinjama stanovnika Mundimitra. To je bio vrlo izazovan posao, ali rezultat je veliki uspjeh koji je naglasio posebnosti naše kuhinje i kulture iz koje je ona nastala. Odlomak iz knjige „Kako biše slako“:
«Prilikom naših istraživanja u Mundimitru nastojali smo saznati i zabilježiti stara, tradicionalna jela i spasiti od zaborava upute za njihovo pripravljanje, od kojih mnoge nisu nigdje zabilježene, nego se generacijama usmeno prenose s jednog pokoljenja na drugo, od majke na kćerku, od kćerke na unuku, od svekrve na snahu, od jedne do druge susjede…
Pitanje upućeno našim sugovornicama, uglavnom mještankama koje su cijeli život provele u svome gradu glasilo je: «Što je kuhala tvoja baka?», ili «Što si jela kao dijete?» Od njihovih odgovora napravili smo popis od skoro stotinjak tradicionalnih jela, koja se, uz manje promjene vrste sastojaka i načina same pripreme, u mundimitarskim kuhinjama pripremaju i jedu još i danas.»

Folklor i glazba
Tijekom proteklih godina ova sinergija prenesena je i na glazbeno područje, kako kroz povijesna istraživanja moliškohrvatske tradicije, tako i pomoću suvremene literarne produkcije. Uz pronalazak i obradu drevnih tekstova i napjeva ponovo se otkrivaju i stihovi pjesama sačuvanih samo usmenom predajom. Osim toga, njima se pridružuju i novi tekstovi iz naših novih književnih publikacija ili literarna ostvarenja nastala kao rezultat natječaja za djela nastala na moliškohrvatskome jeziku, koji također svake godine raspisuje Zaklada. Nova, a možemo reći i mlada (obzirom na godine njezinih članova) folklorna skupina „KroaTarantata“ svojim djelovanjem nastavlja tako sve ove naše kulturne tradicije.
Pokušava se na različite načine stvarati i davati život pjesmama koje izvodi naša mlada grupa. Na prvome su mjestu glazba i stihovi starih narodnih pjesama, koji su usmenom predajom stigli do naših dana, kao što su „Lipa Mara“ ili „Kako je lipo hodit“. Slijede zatim već postojeći stihovi koje treba uglazbiti (npr. „Ta je on“ ili „Ko je bija“) ili novije preuređene šansone (npr. „Bomibinič“).
Primjer starog hrvatskog teksta:

LIPA MARA

Lipa Mara homo u ružice.
Neču ke neču, se strašim do Karloviče!
…Neču ke neču, se strašim do Karloviče

Prvu ružicu ke se ju nabrala
se ju ponila nasri nambri moru.
…Se ju ponila nasri nambri moru.

Kako se šuši ružica nambri moru,
nako se šuši srce Ivanjolu.
…Nako se šuši srce Ivanjolu.

Sestre ti nosu mbriže na rukave,
bratja ti nosu perja na klobuke.
…Bratja ti nosu perja na klobuke.

Šurle noge, bičve tafatane,
sestre ti nosu mbriže na rukave.
…Sestre ti nosu mbriže na rukave,
bratja ti nosu perja na klobuke.

Tekst pjesme „Lipa Mara“, koji je djelomično izgubljen, Zaklada „Agostina Piccoli“ snimila je u kolovozu 2001., tijekom zbornog nastupa grupe starijih žena za vrijeme popularnih ljetnih događanja u Mundimitru „Lito s nami / Lipo s nami“. Tekst, zajedno s glazbom, najstariji je tekst na moliškohrvatskome koji je preživio do naših dana. Zajedno s tim drevnim tekstovima, kao što je spomenuto, izvode se i tekstovi novije književne i glazbene proizvodnje.
Od najstarijih pjesama dolazi se tako do najnovijih, koje se prvi put izvode, s originalnim tekstom i glazbom. Jedna od njih je i Ta je on, koji svjedoči o vitalnosti i suvremenosti jezika i njegovih različitih izražaja:

TA JE ON

Nikor ga zove, ma nas doje natj
eš mu se ne noči, sve ma obatj

Ga čuješ ruvami, zgora titi
do jutra fino večer te siti

Umi hot samo na jena verac
putem, na balkun ol na terac

Čini sta čeljade s flati
pur brižne stupe spomblati

Mu hitamo maldicijune
upije pur dan do Šendzijune

Zatvor vraca, funeštru, lodžu
ke ta če si poni pur sedžu

Govoru čeljade veče stare:
«Ta si nosi sekolike stvare!»

Nije se naučija lipo govorat
kano na tovar umi samo rovat

Kako se zove nije nam maj reka
biži semaj, ne more čeka

Dikodi nadugo niče
da bi nam reka almen dvi riče…

Govoru ke neče umbri maj
če ostat semaj naš guaj

Koko godišt ima, numimo reč
samo ga ne tijemo čut več

Ma se ne straši, nit se sramolji
se mblide ke on je nazbolji

Saki misec ga moreš vit
doma, van, na tjac, po sutit

Jenara, dučembra ol džunj
oto je on, se zove: FAUNJ!

Zajednička poveznica ovih radova u svakom je slučaju glazba, koja koristi zvukove i ritam inspirirane tipičnom glazbom pizzica i taranta, vrlo raširenom u južnoj Italiji, krenuvši od Salenta. U biti ovo je jedinstvena kombinacija koja spaja moliškohrvatski jezik sa širokim okolnim područjem, spojivši tako duboko ukorijenjenu tradiciju u našoj zajednici (jezik) s onim što u najvećoj mjeri glazbeno karakterizira ovaj dio Italije. Obzirom da u Moliseu nije sačuvan zapravo niti jedan cjeloviti napjev koji bi imao obilježja izvorne etno-glazbe, to je svakako oblik koji, na folklornom planu, najbolje predstavlja našu zajednicu.

Etnografska istraživanja
Osnutak glazbeno-folklorne skupine značilo je za nas također istraživati i otkrivati ​​i druga područja u našoj baštini koja su nužno povezana, i koja su se samim time nametnula: to su nošnje i instrumenti.
Naša zajednica nema – a možda nikad nije ni imala – narodnu nošnju. Do prije nekoliko desetljeća stanovnici hrvatskih naselja, poglavito žene, odijevale su odjeću tipičnu za južnu Italiju, ali uz dodatak nekih specifičnih slavenskih odjevnih predmeta, kao što je npr. gunjica, mali vuneni šal koji je pokrivao ramena.
To je bila tipična svakodnevna odjeća, te sigurno ne predstavlja narodnu nošnju. Stoga smo morali krenuti novim putem, te smo – recimo to tako – na neki način rekonstruirali najvjerojatniju tipičnu nošnju, bazirajući naša istraživanja prema preostalim dostupnim starim odjevnim predmetima, te koristivši stare tehnike: za obradu tekstila još se uvijek koristi tkalački stan (na moliškohrvatskome: tkanje), koji nas je nadahnuo za stvaranje tkanina za nošnje prema starim motivima, onako kako se to oduvijek radilo u našoj zajednici.
Neke od tih tkanina satkanih na tkalačkom stanu još se uvijek koriste za posebno ukrašavanje ili dekoraciju pojedinih predmeta kućne uporabe (npr. stolnjaka, ubrusa, posteljine…). Među tim ručnim radovima posebno se ističe vrsta tkanine karakteristična za grad Mundimitar, nazvana „serpitjel“ (koju susjedi Talijani zovu „schiavona“, tj. šklavunska) a koja je upotrijebljena kao osnova za realizaciju nošnje.
Na temelju tih istraživanja, pronašli smo dodatak za gornji dio nošnje (korpet) i nekoliko umetaka za žensku odjeću. Isto tako, za muške nošnje su napravljeni prsluci (kamižola) obogaćeni tkaninom serpitjel, a kao podloga uzet je drugi tonalitet iste boje.
Također, kombinacija glazbenih instrumenata glazbeno-folklorne skupine vrlo je posebna i jedinstvena. Zajedno s uobičajenim instrumentima kao što su gitara i harmonika, uključuje i neke klasične (violina i flauta), čiji zvuk nadopunjuju posebni tradicionalni instrumenti južne Italije (mandolina, daine i bufù). Među njima svakako je novost i privlači najviše pažnje bufù. To je popularno tradicijsko glazbalo napravljeno od drvene zvučne kutije, na čijem je vrhu pričvršćena životinjska koža. Trljanje drvenog štapa umetnutog u kožu može proizvesti tipični, vrlo duboki zvuk. Taj zvuk i onaj koji daju daine (instrument tipičan za već spomenutu južnotalijansku glazbu pizzica i taranta) zajedno izvedbi skupine daju osebujan glazbeni pečat.

Naravno da je prilično zahtjevno i teško predstaviti jedan dio naše kulture i hrvatske baštine ovako kako je ostao sačuvan, nakon što smo sve to pet stoljeća prenosili s jedne generacije na drugu, izolirani od ostatka pradomovine ovdje u Italiji, i bez ikakvih dodira sa zemljom porijekla. No, rezultat koji smo postigli pokazuje na najbolji način baštinu koju smo uspjeli zadržati, posebno u odnosu na područje te povijesne i kulturne utjecaje s kojima su se stoljećima susretali Hrvati u Moliseu.

Zaključak
Unatoč modernizaciji i globalizaciji koje polako gutaju neke važne aspekte kulturne baštine moliških Hrvata, neki dijelovi njihove kulture uspijevaju se odhrvati tim pogubnim utjecajima, polako oživljavaju i postaju sve jači upravo zahvaljujući inicijativama koje pokreću nove generacije, mladi koji tek stasaju. Kroz očuvanje i proučavanje jezika moliškohrvatske manjine dolazi se ponovno do otkrivanje drevnih tradicija i njihovog obnavljanja u suvremenim uvjetima.
No, ne smije taj ogromni rad ostati na lokalnom nivou, nego treba jača prisutnost naše stare domovine i konkretnija suradnja hrvatskih institucija kako bi se naš potencijal koristio i na drugim poljima (npr. društvenim i ekonomskim).