Hrvatski identitet u BiH ne može se zatrti

dr. sc. Marija Musa, izv. prof., Sveučilište u Mostaru

Ponedjeljak, 11. svibnja
Razmišljam o pisanju dnevnika. Zašto to činiti? Koji mu je smisao? Jer: Ne boj se! nisi sam! ima i drugih nego ti / koji nepoznati od tebe žive tvojim životom… // Ne gordi se! Tvoje misli nisu samo tvoje! One u drugima žive, kaže veliki Tin.
Između krika rađanja i smrtnoga hropca traje naš život u kojem se stječe iskustvo kao rezultat djelatna suodnosa čovjeka i ljudske zajednice u kojem glavnu ulogu ima riječ. Dani našega života i na toj osnovi nastalo iskustvo koje pišu dani, najbolje govori o osobitosti, osebujnosti, kakvoći i smislu čovjekova poslanja. A smisao je, kaže se, riječ zbog koje postoje sve ostale riječi. Dakako, prave riječi nema bez postojanja i biti čovjekove, a ni smisla bez suodnosa društvene zajednice i čovjeka kao pojedinca na čijoj se korelaciji dodira i prožimanja zbiva nadmoć kozmosa nad prolaznosti kaosa. Cilj mi je svojom krhkošću, svojom nadom i vjerom, svojim skromnim djelom i darovima riječi pridonijeti skladu i mikrokozmosa i makrokozmosa te pokušati pridonijeti katarzi ljudske drame kojom se otvara staza mira i dobra i bliži perspektiva smisla. Zbog te nakane, zbog vjere i ljubavi u riječ, zbog svetosti riječi, kako nas uči i Biblija, trebamo govoriti (i pisati) čuvajući uzvišenost riječi po kojoj smo i postali čovjekom.
Dakle, razmišljajući o pisanju dnevnika, konačno sam se odlučila za to da u mogućem čitatelju nađem čovjeka koji neumorno traga za smislom i životnom istinom – ne zbog toga što bi netko mislio kao i ja, nego upravo zbog toga što svaki čovjek misli drukčije od drugoga, a što je i uvjet dijaloga kao komunikacijske biti pri kojemu, ako je istinski dijalog, postajemo skladniji, svrhovitiji i bliži, ali i dalje različito usmjereni i vlastitim postupcima nošeni prema smislu života, kako ovozemaljskoga (vremenita postojanja) tako i duhovnoga života beskrajne blizine u apsolutu istine.

Utorak, 12. svibnja
U početku bijaše zavičaj. A u zavičaju Zadar, kolijevka moga rođenja i arkadija moje mladosti, mjesto moga školovanja i polazište svih mojih novih putova. U njemu moja kuća, moji roditelji, moja sestra i brat…
Brat mi je jako bolestan, već deset dana. Po žurnome postupku otišao je u bolnicu u Zagreb, a za nekoliko dana vraćen je u zadarsku bolnicu. Po cijele dane mislim na nj sjećajući se pritom i naših roditelja koji su davno umrli, prizivajući dane sretne mladosti s dotocima asocijacija vedrine, bezbrižnosti i radosti što ih je plodila obiteljska punina, sklad i ljubav.
Tada sam bila zagrljena obiteljskim suncem, nosila bistrinu oka, vedrinu lica, pila opojni miris mora u cvatnji dana, a dah proljeća zanosno me milovao mekanom svibanjskom noći. A sada?!
Ma, premda su ti dani minuli, ipak ljepota zova i jarkost veduta zavičajne zipke ne gase se posve. Ali, ponekad kao da mi ponestaje snage, hrabrosti i pouzdanja nositi te darove koji poput virova udaraju mojim sjećanjima. Na trenutak se osjećam usamljenom, nejakom i nedoraslom zagrljaju zavičaja jer je dio moga svijeta okrnjen, otet.
No, ne smijem klonuti. Jer, sretoh novi zavičaj iz kojega ću vas na kraju pozdraviti.

Srijeda, 13. svibnja
Premda je pandemija koronavirusa u BiH ugrozila sve vidove života, ipak se osjeća permanentno poboljšanje epidemiološke slike.
Radujući se vijestima kako je Federalni stožer CZ BiH donio odluku o „liberalizaciji mjera“ vezanih za pandemiju, očekujem kako će moj već odavno planirani put u Zadar i Zagreb, uskoro biti moguć.
Pored svega zla koje je donijela epidemija, u danima svojevrsne „izolacije i socijalnoga distanciranja“ ima i dobra: počeli smo se vraćati k sebi sučeljeni s esencijalnim upitima i, usuprot prilikama, sve više osvješćujemo smisao života, odnos prema sebi i drugima i iz tjeskobe izlazimo duhovno jači, uspravniji, pročišćeniji – razotuđeniji. I doista, ništa ljude ne može toliko zbližiti kao zajednički proživljena nesreća, reče veliki Andrić. Uvjerena sam da ćemo prošavši ove nesreće, katarzom osnaženi i preobraženi, na svim područjima pokazivati ozdravljenje i napredak.

Četvrtak, 14. svibnja
Sukladno donesenim odlukama mjerodavnih tijela, zbog dvomjesečne blokade i borbe s koronavirusom, i u Mostaru kao i u cijeloj BiH nastava se uglavnom odvija na daljinu.
U tom smislu organizirali su nastavu i fakulteti Sveučilišta u Mostaru (jedino sveučilište na hrvatskome jeziku u BiH) na kojima i ja izvodim nastavu – Filozofski fakultet i Fakultet prirodno-matematičkih i odgojnih znanosti. Izvođenjem svih vidova nastavnoga procesa putem platforma koje omogućuju rad na daljinu, Sveučilište u Mostaru postiglo je iznimne rezultate, a pružanjem sustavne stručne pomoći osnovnoj školi i školstvu uopće, ostvaruje vrlo važnu društvenu ulogu na čemu su mu zahvalni ne samo učenici, nastavnici i predstavnici školstva, već i roditelji i cijela društvena zajednica.
Evo, preko sustava SUMARUM i Google Meeta pripremam nastavu za studente kroatistike te prilažem i materijal na temu Funkcionalna raslojenost leksika koji postavljam na stranicu e-kolegija. Očekuje nas uskoro i polaganje ispita na daljinu.

Petak, 15. svibnja
Nisam više sigurna koliko su u službi dobra, a koliko u službi zla svi ovi mediji. Po cijele dane slušamo i čitamo o pljački i drugim kaznenim djelima, o kriminalu vezano za respiratore; o napadima na kardinala Puljića, Katoličku crkvu i hrvatski narod zbog zakazane mise za bleiburške žrtve; o ubojstvima, drogi i sl. – „kriza će biti cijelo ljeto“; ali jutros pročitah kako je Odbor za bratstvo predvođen papom Franjom jučer u kapelici Santa Marta u Vatikanu pozvao na molitvu za Božju pomoć u prevladavanju pandemije; te još jednu vijest, večeras, iz Međugorja koja potvrđuje nadu: Hodočasteći u Međugorje jedna majka iz Libanona potražila je utjehu 7 godina nakon sinove smrti i posredstvom jedinstvene poruke o spasenju duše njezina sina, dobila je snagu i oprostila osobi krivoj za njegovu smrt te nakon dugogodišnjega „gušenja u boli“, počela se nanovo radovati životu, posvjedočila je Minerva Tannouri, Libanon.

Subota, 16. svibnja
Ne jenjava paljba prijetnja, uvrjeda i javnoga linča uperenih na vrhbosanskoga nadbiskupa Vinka Puljića, Katoličku crkvu, a samim tim i hrvatski narod u BiH zbog zakazane mise za žrtve bleiburške tragedije koja će se održati danas u Sarajevu. Misu za sve žrtve kao izraz poštivanja i suosjećanja sa svima onima koji su izgubili svoje najbliže, što su osuđeni bez suda među kojima je bilo i dosta djece, iznemoglih i bolesnih. Čuli smo ovom se misom izražava i oprost bezdušnim egzekutorima pobjedničke partizanske vojske koji su ovim djelom anticipirali idućih 45 godina totalitarizma. Zašto to smeta političkom Sarajevu, zašto to smeta mnogim srpskim i bošnjačkim političkim i inim vođama pa su stali na čelo te medijske hajke i prijetnja samome kardinalu Puljiću kao što su i članovi Predsjedništva BiH Bakir Izetbegović i Željko Komšić, potonji kao Hrvat u tome najvišem državnom tijelu došao je usuprot hrvatskoj političkoj volji – bez glasova Hrvata – nelegitimnim majorizacijskim postupcima Bošnjaka koji bi htjeli, usuprot ustavu, hrvatski identitet oskrnaviti do razine Komšićeve ljudske groteske.
Zahvaljujući Bogu, misa je održana u miru i dostojanstvu. Zbog stalnih napada i dijaboličnih planova prema mome narodu, ne mogu ostati mirna i ne prizvati snagu povijesne istine i moć nacionalnih i vjerskih znamenja, pa stoga, ufajući se blaženoj kraljici Katarini Kosača-Kotromanić i drugim časnim vođama što su čuvali vjeru i ime, franjevcima koji su na svome martirijskom putu preko sedam stoljeća predvodili, učili i branili katolički puk nadvladavajući sve kušnje turskoga zuluma kao i nepravde drugih stranih osvajača, uvjerena sam da ćemo nadvladati i ove teškoće novoga doba. Koliko god bile zloguke prijetnje, glas povijesti, moć vjere, istine, ljubavi i života što ga svojim znamenjem emaniraju Kraljeva Sutjeska, Fojnica i Kreševo te Mostar, Široki Brijeg, Humac i Međugorje, ne će se ugasiti.

Nedjelja, 17. svibnja
U Ograđeniku smo. Razmišljam u jutarnjem miru evocirajući svoj dolazak u ovaj kraj, dane i uspomene… Baštineći proljeća svoga života te darove svoga ljeta, nade su mi ostvarene. U obitelji, okrijepljena ljubavlju i povjerenjem, veseleći se djeci i unučadi, spokojno se napajam rujom svojih jesenjih plodova. Hercegovina, Brotnjo (područje općine Čitluk) i Ograđenik u njemu, u kojem je roditeljska kuća moga muža, naša kuća, te Mostar u kojem radimo i živimo i mi i naša djeca (Ilija i Antonela) i njihova djeca (Šimun, Marija i Marta), moj je sadanji zavičajni svijet što ga najavih na početku, vrt što ga bodre međugorska zvona. Tu molim mir, obnavljam prizore ljubavi i blizine, pribavljam snagu vedrine kojim držim krajičak osmijeha darujući ga čovjeku, s osobitom nadom da ga zadrže i odrasli i djeca u nesebičnosti svojih koraka.
Želeći podijeliti ljepotu ovoga pitomog kraja jedinstvene pitoresknosti, zadovoljstvo radom i predanost dobru, podariti „mir i miris Brotnja“, kako je govorio uzorni fra Mladen Barbarić, pozdravljam vas ispod stoljetnoga hrasta s Musina briga, zrenika s kojega se vidi cijeli taj kraj – i vinogorje, i polja, i šume, i livade u zagrljaju suhozidina i litica kamena živca iz kojega mašu Brotnjaci i njihova djela.