Molim te, tajanstveni mjeseče
zaštitniče slabih i ortače preljubnika,
pokrovitelju svih skrovišta,
utjeho ranjenih i pobjeglih
koji si bio svjedok čuđenja
mog praoca Adama,
sakrij me u svojim sjenama.

Ti koji si gledao rajsku nevinost,
ublažavao boje rata,
stišavao krikove patnika
i blijedim svjetlom pokrivao umiruće,
nađi mi utočište!
Maleno makar kao orahova ljuska.

Meni je dano da vidim sablasti.
Duboko ispod površine kao šaš u vodi.
Jedan potopljeni svijet
kao izvrnuta rukavica,
lubanje pod kožom, lica pod maskama.
Oči uskrsloga Lazara
koji još motri tamnu unutrašnjost.

Dano mi je da uđem u kuću
kojoj ne pripadam,
u obred koji ne poznajem,
gdje ću biti presječen
pogledima kao sabljama.
Moj Bože, strašan je tvoj svijet!
U njemu se uljez pretvara u lovinu,
a nedužnost u zločin.

Mjeseče prastari koji si brisao suze
mog praoca Adama
spusti mi vjeđe
da me ne vide sablasti.

NAPUŠTENOST

Anđeli silaze s neba
i prosiplju osmijehe.
Zvijezde prostiru noć svjetlom.
U krošnjama na rubu balkona
razlistava se život.
Prostodušan čovjek ne krije radost.
Sve ima svoje vrijeme, kaže Propovjednik.
I pjesma i tuga, i bol i užitak.

Ali, onaj tko je pratio samoću
kao što lovac prati tragove
stoji pred zadnjim neotvorenim vratima.
On ne vidi anđele.
ne sakuplja zvijezde,
ne vraća pjesmu krošnjama.
On nosi umor snažan kao planina
I razočaranost hladnu kao stijena.
Na pragovima prijeđenih vrata
Opominju mrtvi i pustoš.

U plodna jutra zvuk je zvona obećanje.
U večerima spokoja noć se čeka s pouzdanjem.
Sve ima svoje vrijeme, kaže Propovjednik.
Ali, onaj tko je strah prekrio sa starom
mahovinom
sad stoji pred zadnjim neotvorenim vratima.
Njegova je duša obamrla
kao žrtva kad utihne
pred glatki udar sječiva.

DOŠLO JE VRIJEME  

Došlo je vrijeme
da se primirimo
kao ranjena divljač.
Zatvorimo okna i vrata,
prolaze i procijepe.
Da pogasimo svijeće,
šutimo i zaboravimo sve razloge:
one koji su nas vodili
opasnim drumovima
i one zbog kojih smo padali
niz oštre litice;
one s kojima smo hrabrost
vježbali za uspon;
one zbog kojih smo primali zagrljaje

STRAH

Izgleda da smo sami, moj anđele
kad izgovorene riječi
razabirem kao zvuk:
jednako kao i šuštanje lišća u jesen.
Pa i ples kojem se prepuštam,
usprkos tebi,
nema povezanost oblika:
kao kad crtaču pri crtanju linije
zadrhti ruka.
I kako ću ti onda ispričati priču
kad stvari ne vidim
u njihovu rođenju:
kad je ova zvijezda ova zvijezda,
ovaj čovjek ovaj čovjek
i ovaj dan ovaj dan!
A još jučer veličao sam svoje vojskovođe
i zbrajao bitke
da bih poput dobra podanika
naplatio za život.
Izgleda da smo sami, moj anđele
jer se priča više ne da pričati,
jer svoje lice ujutro ne prepoznajem
u svom licu uvečer
i jer je strah jači od tebe.

GRADNJA VRLINE

Vrlinu gradimo mukotrpno kao zakon i hram,
onako kako su nas učili,
kroz dan koji vene u vremenu i rđi.
Kao zlato u zlatara zemlja se uzda
u ruke ljudske.
Imamo sve što je potrebno:
svjetlo u pomrčini, silno,
i oku nedostupno,
kao kad nas iznutra prelije nježnost
zbog nekog starog obećanja,
ili kao kad nas skameni slutnja poziva
u doba igre i zaborava.
Tako se, u dosluhu s našim dušama,
spuštaju odano i tužno
Tvoje oči, Gospodine
nad ovu zavodljivu pustinju
u kojoj krv tuče mjesto pijeska
kao udari munje u oluji
i gdje razvaline mame čežnju za utvrdama.
Tajnu Tvoje muke odgonetamo,
skrovito, svatko svojom mukom,
i svatko za sebe uči ustrajnost.
I svatko drugačije ulazi u svjetlost.
A koliko je onih što odoše s olujom,
krupni od vlasti i razuma,
a uistinu tako tihi
kao što je tiha prašina na grobovima.
A naposljetku, svi ćemo težinu ponijeti –
– vlastiti dio tvoje tuge, Gospodine –
i oni prepušteni oluji i oni koji ostadoše,
jer je lakoća samo za djecu i anđele.
Evo gradimo vrlinu, Bože moj,
teško kao zakon,
s uzdanjem zemlje
i pod svjetlom nedostupnim oku,
a nada se skuplja kao gorčina u grlu
već stoljećima.