Križni put hrvatskih glazbenika
Prisjećamo se niza hrvatskih intelektualaca i brojnih glazbenika koji su dijelili sudbinu svoga naroda u svibnju 1945. a čijim je nestankom, stradanjem i prisilnim zaboravom nastao veliki zastoj i praznina u razvoju glazbene umjetnosti u Hrvatskoj u desetljećima koja su slijedila
U danima sjećanja na stotine tisuća stradalih, osuđenih, zatvorenih, ubijenih i nestalih Hrvata tijekom svibnja 1945. i godinama poslije Drugoga svjetskog rata prisjećamo se i niza hrvatskih intelektualaca i brojnih glazbenika koji su dijelili sudbinu svoga naroda, a čijim je nestankom, stradanjem i prisilnim zaboravom, nastao veliki zastoj i praznina u razvoju glazbene umjetnosti u Hrvatskoj u desetljećima koja su slijedila. Značajan doprinos predstavljaju tiskane skladbe koje je, u suradnji s fra Petrom Kinderićem, priredila vrijedna i marna dr. Marija Riman, objavivši nekoliko knjiga s notnim zapisima o. Kamila Kolba, Mladena Pozajića, o. Miroslava Grđana, o. Bernardina Sokola, o. Anslema Canjuge i drugih, a također je značajna slično koncipirana knjiga i skladbe svećenika vlč. Matije Ivšića (autori T. Prša, D. Ljubičić, I. Fočić), čiji je skladateljski opus tek prošle godine objavljen na dvostrukom nosaču zvuka. Uz poznata imena poput Lovre Matačića, Borisa Papandopula, Marijana Zubera, obitelji Stahuljak, tu su i s. Eulalija Kulijer, o. Inokentij Timko, vlč. Vlatko Lakoseljac, fra Bruno Adamčik, o. Petar Perica, prof. Vladimir Gerčan. Donosimo životopise tek nekoliko njih:
o. KAMILO KOLB (Okučani, 31. srpnja 1887. – Virovitica, 13. srpnja 1965.), skladatelj, orguljaš, pjevač i zborovođa, učenik F. Dugana, školovao se u Ljubljani i na Muzičkoj akademiji u Zagrebu. Djelovao je u franjevačkim samostanima kao voditelj zborova i orkestara te učitelj pjevanja. Godine 1945. osuđen je na 6 godina zatvora s prinudnim radom i 4 godine gubitka političkih i pojedinih građanskih prava, te se do 1950. nalazio u zatvoru
Stara Gradiška. Tamo se susreo i s drugim zatvorenicima, svećenicima i glazbenicima: Lovrom Matačićem, Mladenom Stahuljakom, o. Anzelmom Canjugom, te Marijanom Zuberom s kojima je djelovao u zatvorskom instrumentalnom ansamblu i skladao. Kao pjevač debitirao je1921. u Ljubljani i do 1944. nastupao kao koncertni pjevač. Skladao je čak 1455 skladba, od čega 1300 izvornih. U izvornom dijelu opusa prevladavaju one za vokalne sastave, a također i instrumentalne i orkestralne, a mjesto na koncertnim podijima svakako zaslužuju i skladbe za različite komorne sastave (violina, violončelo i glasovir; tri violine; flauta i dvije violine; klarinet, rog i glasovir; klarinet i orgulje; violončelo i glasovir; oboa, rog, gudački orkestar i harmonij).
o. BERNARDIN SOKOL (Kaštel Sućurac, 20. svibnja 1888. − između Badije i Orebića, 28. rujna 1944.) studirao je glazbu na Akademie für Musik und darstellende Kunst, odjelu Bečke glazbene akademije, te postao učitelj pjevanja, zborovođa i orguljaš. U Dubrovniku je predavao moralku, crkveno pravo i glazbu, a u Rimu je doktorirao teologiju i studij muzikologije. U Zagrebu je predavao uvod u koralno pjevanje i crkvenu muzikologiju. Za dan fra Bernardinove smrti se uzima datum kada su ga partizani odveli iz samostana s Badije i bacilili u more. Njegovo tijelo izbacilo je more kod Orebića, gdje su ga mještani u tajnosti pokopali, ni danas se ne zna gdje.
o. dr. JORDAN ANTON VICULIN (Kaštel Lukšić, 16. rujna 1893. – Zagreb, 22. veljače 1944.) hrvatski glazbenik, pučki misionar i vjerski pisac, dominikanac. Školovao se u Bolu i u Dubrovniku; za svećenika zaređen 1916. Završio konzervatorij u Klosterneuburgu kraj Beča. Bio je profesor filozofije na Visokoj bogoslovnoj školi u Dubrovniku (1918.–20.), a od 1930. djelovao u Zagrebu. Skladao je niz crkvenih popijevki, od kojih su najpoznatije Kraljice Svete Krunice, Tebe boga hvalimo i Magnificat. Poginuo je prigodom bombardiranja dominikanskog samostana u Zagrebu 22. veljače 1944.
o. ANZELMO CANJUGA (Budislavec kod Varaždina, 27. studenoga 1894. – Stara Gradiška, 19. prosinca 1952.), skladatelj, orguljaš i glazbeni pisac. God. 1947. osuđen na šesnaest godina zatvora i pet godina gubitka svih građanskih prava te je u zatvoru i umro. Skladao je liturgijske napjeve Uzmite, jedite i Ljiljane bijeli. Školovao se u Varaždinu i Senju, a glazbu je učio kod A. Dujmušića i F. Dugana st. Vodio je crkvene pjevačke zborove, priređivao orguljske koncerte. U časopisu Sv. Cecilija objavljivao je članke i crkvene skladbe. Skladao je pet misa, pasije, motete, himne, litanije i tridesetak crkvenih popijevaka, te orguljske skladbe. Njegove brojne Logorske skladbe, nastale tijekom robije u Staroj Gradiški, još u rukopisu, čekaju objavljivanje, predstavljanje i izvođenje.
vlč. BRANKO BIRT (27. ožujka 1910. – 13. travnja 1966.), svećenik, prvi tajnik Instituta za crkvenu glazbu. Lažno optuživan, proganjan, na udaru komunističkih vlasti, uhićen 19. veljače 1947., sto dana okovan lancima, prvo osuđen na smrt pa pomilovan na 20 godina; u Staroj Gradiško robovao 13 godina, pušten 1962. Pisao članke i skladbe; objavljivao ih u Sv. Ceciliji.
MIRKO KOLARIĆ (Čakovec, 2. studenoga 1910. – svibanj 1945.) na Muzičkoj akademiji u Zagrebu diplomirao je pjevanje 1936. kod Lava Vrbanića, te učio dirigiranje i kompoziciju. Vodio je amaterske zborove. Od 1934. Surađivao je sa zagrebačkom radiopostajom, te bio urednikom časopisa „Sklad“. Djelovao je u Ćirilo-Metodovom koru, te je 1938. postao prvi dirigent Katedralnog zbora.
Djelovao je kao učitelj pjevanja, pisao je stručne članke, harmonizirao oko 200 međimurskih crkvenih napjeva, a skladateljski opus mu je činilo oko 90 skladbi. Neka Kolarićeva ostvarenja ipak su zaživjela u školskim udžbenicima, ali su ih potpisivali drugi skladatelji.
Muzikolog mr. Miroslav Vuk zapisao je: “Kolarić je zajedno s desetcima drugih hrvatskih intelektualaca i stvaralaca poslan u arhiv prisilne amnezije svojih suvremenika i dakako potonjih naraštaja, kojima kao ime nije mogao ni govoriti ni svjedočiti, jer ga se nije čak ni spominjalo, a kamoli izvodilo.“ Po povratku s Bleiburga ubijen je oko 25. svibnja 1945. u Varaždinu, negdje kod dravskog mosta u obližnjoj dravskoj šljunčari.
SLAVKO MODRIJAN (Lukovdol, 20. srpnja 1909. – Zagreb, 7. travnja 1985.) glazbeni pedagog, zborovođa i skladatelj. Studij kompozicije završio je na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, bio je dirigent dječjih zborova u Klinča –Selu i Zagrebu, direktor glazbene škole u Bjelovaru i profesor glazbene umjetnosti u Slavonsko-brodskoj gimnaziji. Godine 1936. osnovao u Zagrebu muzičku školu Proljeće, za obrazovanje mladeži u zbornom pjevanju, a od 1935. do 1941., uređivao je mjesečnik Proljeće, u kojem je objavio preko 1200 (!) skladbi za djecu i/ili dječje zborove, i u obradbama vodećih hrvatskih skladatelja (Hatze, Kolarić, Kolb, Gotovac, Vrhovski, Šlik, Matz…), za zborove, uz pratnju gudačega orkestra ili tambura, s vrijednim uputama o glazbenim pojmovima, osnovama dirigiranja i vokalne tehnike, hrvatskim običajima i suvremenim metodama u glazbenome odgoju. Njegova djela su: Suita Djeca u proljeće za zbor i orkestar, Visibabe za ženski zbor – obradbe narodnih napjeva, Zbirke dječjih zborova: Jaglaci (1942.), Glazba nas zove i Kroz povijest glazbe (4 sveska)1952., te zbirke za klavir: Hrvatska pjeva i svira (1942.) i Hrvatska mladež za glasovirom (1943.). Njegova izdanja Proljeće, za učenike i nastavnike u osnovnim (!) školama potvrđuju iznimno visoku razinu glazbenoga obrazovanja u osnovnim i srednjim školama u Hrvatskoj, koja zasigurno poslije nije bila dostignuta. Rijetki primjerci Modrijanovih izdanja Proljeća mogu se pronaći u nekim knjižnicama i antikvarijatima, a njegovu fotografiju nisam uspjela pronaći.
Eva KIRCHMAYER-BILIĆ