ANTONIO PEREIRA

Biskupov znak

Moj otac je bio ekonomičan; ne kažem to ružno jer ako je neki ukućanin morao putovati vlakom, putovao je trećim razredom. Zbog toga je bilo slavlje kada smo večerali u vagon-restoranu, kao dvije važne osobe.
Bili su to najdulji dani godine i polovinom popodneva smo izišli iz kuće dok je sunce još strašno peklo. Poštanski autobus iz Galicije kasnio je i bio je pun već od Torala, toliko pun da smo jedva ušli. Poslije, već na podnožju brdâ, vlak se često zaustavljao zbog loše pruge. Prolazili smo hodnikom u našem vagonu a misli na sjedište izvan mjesta za prtljagu bila je maštarija. Moj otac me je zabrinuto promatrao sav znojan. On je bio snažan nakon godina za nakovnjem svojih djedova.
Konobar u bijeloj bluzi je zvonio hodnikom najavljujući večeru. Otac me je promatrao, no ovaj put sa sažaljenjem. Ne dižući glas, da ga ne bi čuli ostali putnici, rekao je konobaru da nas zapiše za prvi krug večere.
– Tko je u prvom krugu može odmah poći u vagon-restoran – reče konobar.
Hodali smo hodnikom vagonâ s tepisima, koji su bili manje puni nego vagoni treće klase. U vagon-restoranu je bilo ventilatora. Kopali smo u tužnim hodnicima rudnika uglja, no tu unutra se nalaziš u scenariju ogledala i rezbarija, i većinom svijeta oduševljenog stranim jezicima, Companhia Internacional dos Grandes Expressos Europeus.
– Ovdje se rano večera, kao na brodovima – reče moj otac kada smo sjeli za stol, dok nas sunce nije željelo posve napustiti.
– Jeste li koji put putovali brodom? – upitah ga.
– Čitav život je putovanje. – S odgovorima mojeg oca uvijek se zna koliko je sati.
Donijeli su nam slabu juhu, iako je bila u kromiranom bolu. Francuske tortilje i sitna riba. Moj otac je uvijek sa znatiželjom gledao drugu stranu tanjura i čaša da vidi ime proizvođača, a noževe je ispitivao jagodicama prstiju. Govorio mi je o keramičkoj tvornici u San Claudiju, odabrane kristale koji se mogu usporediti s tvornicama u Solingenu u Njemačkoj…
Moj otac nije imao književnu naobrazbu, ali je uživao u uzvišenim izrazima. Privlačili su ga pridjevi poput «raskošan».
Točno ovaj: kada se u programima za proslave – on je bio u odboru – najavljivala «raskošna povorka Presvetog Krista». Krajobrazi su trebali biti «ugodni». I još: «raskošniji». Odobravao je moju naklonost prema književnosti. Što bih čitao. Ponosio se da njegov dječak može pročitati ono što bi on slučajno želio napisati, da su mu dali znanje. No, mislio je da je pisanje bilo snošljiva sklonost s trgovinom i imao je želju da njegovi sinovi budu u tomu, i da možda jednog dana bude tvrtka koja će čitav kraj opskrbljivati s lijesovima. A sada to, kamo smo se uputili, bio je Castrocontrigo jer je tamo bio najbolji proizvođač pokrova u zemlji i moj otac je želio otkupiti čitavu proizvodnju, dvanaest pokrova dnevno koji se prave od kestenova drveta i napodatnijoj kože. To popodne, zbog okoline ili zbog toga što nas je odbijala, osjetio sam da sam bliže nego ikada autoru mojih dana.
Kakva umišljenost autora mojih dana. Toliko da toliko ne ponavljam svojeg oca. Morao je prepustiti mjesto sustolnicima drugog turnusa, i osim toga vlak je ubrzavao prema Astrogi gdje smo imali sklonište.
Izišli smo na platformu vagona i miris dima nije prekrio miris žitnih polja. Noć je bila zvjezdana, sa sjajnim trakom na zapadu koji je isticao tornjeve katedrale, palaču iz bajke. Bio je prekrasan lipanj. Otac me je pomilovao po glavi, no u obitelji nismo bili svadljivi i povratila mi se dlaka koja nije izgledala za milovanje.
Iznenada zvižduk lokomotive snažno je odjeknuo, gotovo svečano, jedan dug i dva kratka zvižduka.
– Jesi li čuo? – reče mi otac. To je strojovođa dao znak biskupove kušnje!
– A to? – zadivljeno ću ja.
– Oni imaju svoja pravila, znakove: opasnost, posebna opasnost, lokomotiva na kraju koja se odvaja od kompozicije. Biskupov znak je iz poštovanja kada se vlak približava nekom biskupskom gradu, od onih koji imaju biskupa, a nemaju građanskoga guvernera. Astorga, Calahorra, Guadix…
Čudo se ponovilo. Dubok signal, koji slabi pri kraju, gdje raskoš izgleda kao da prepušta korak emociji koja ti stiska prsa i već smo u poteškoćama.
– No biskupov znak – koji mojeg oca vuče na početak – mora se čuti kada strojovođa zapazi oznaku biskupskog središta Mondoñeda, u vrijeme svetog Luke.
Poslije sam doznao da u Mondoñedu nema više vlaka, međutim to nije važno kada je pripovijest lijepa.

 

Antonio Pereira González (1923. – 2009.) španjolski književnik, poznat po svojim kratkim pripovijetkama. Često ih je čitao javno.

 

 

 

RAFAEL DIESTE

Povratak

Zasjela u ljubavi prema svjetlu, gdje se još uvijek plamičak trsio da joj pravi društvo, stara Resenda se usredotočila na razmišljanje o sjećanjima i, možda, o nekim predosjećajima koji su joj te noći poremetili san. Ponekad se malo pomakne, sluša, i odmah se vraća u svoju ushićenost…
Ostalo joj je ime Resende jer je njezinom pokojnom mužu bilo ime gospodin Resende, i također kao način da sačuva poštovanje prema njemu.
Još je stari radio kada je naočit mladac, njegov Andresiño i kućni biser, otišao u udrugu s drugima, grickajući karanfil u zemljama Morería. Malo njih je znalo o njemu reći drugo. No, moraš voditi računa… Tamo nije kao ovdje. Tisuće i tisuće ljudi, golema svjetina. Jedni idu sprijeda, drugi trpe žeđ na vrhu nekog brda, ili prenose hranu… Tko govori o smrti? Znalo bi se. I dolazi tada tkanje i rastakavanje sumnji, zavjerâ: slučajevi koji se gube, kao zarobljenici onih koji idu u tajne zadatke. S tim tjeskobnim pripovijestima starih se zaustavilo. No, vrijeme je teklo… Na koncu, prestalo se govoriti o predmetu, i uskoro je starac izgubio dušu i onu ljubav na zemlji koja uzgaja labradore. Nije trajalo puno. Jednog dana je osjetio studen i skupio se u postelji sa željom jednog dugog, beskonačnog odmora, u izgubljenom licu u tko zna kojem svitanju. Ležao je jedno vrijeme bez ikakve želje za govorom. Jednog dana je pozvao drugaricu pokraj sebe, stisnuo joj je ruku i vrlo tiho prošaptao: Nemoj se vraćati…
Te noći je stara umrla.
Stara Resenda je ostala sama, sama. No u njezinom duhu jedna jedina riječ se digla da nikada ne bude srušena. Umirući starac je rekao: Ne vraćaj se. Ona, sa sigurnošću učinjenoj od žudnji i predosjećaja, reče: Vrati se! I čekao je kroz mnoge zime…
Neki nježan, prigušen hod je klizio gornjim katom.
Poslije su se velika kuhinjska vrata malo otvorila, tiho i oprezno. No, iznenada su se zatvorila i žestoko udarala u zaglavni kamen.
Staričini snovi su pobjegli. Užarenim očima digla je glavu i dopustila da ju slušaju…
Sve se utišalo u kući, osim laganih i tihih koraka.
– Tko se tamo kreće? – kriknuo je. I njegov vlastiti glas bez odgovora ga je ispunio čuđenjem.
Prvi put da se osjetila sama, i kao ukočena i još više nego prestrašena te samoće.
Tada je počala zvati sina, kao da je tamo spavao s ciljem da ustraši lupeža, no i da se osjeti manje bespomoćna:
– Budi se, lijenčino, neki nepoznati se motaju po kući! Hvata sjekiru i trči na toga tipčinu koji hoće pljačkati siromašne. Za jednu koru kruha kojeg je našao u peći bio je sposoban da me zadavi.
Glas mu se smotao. Čini se da netko želi gurnuti vrata izvana s mačijom sporosti ili s lupeškim vjetrom. Odjednom su zaškripale šarke sa stanovitom nametljivom lijenosti, i vrata su se otvorila. Tamo, zaustavivši korak, kao da želi dati majci vremena da se smiri, ostao je ukočen i veseo, sin stare Resende. Proplamsaj male vatre, koji se u taj trenutak naglo razbuktao, osvijetlio je njezino lice. Bilo je kao oduvijek… Zubi su grizli karanfil.
Neka žena, koja je letjela pokraj kuće, čula je kako stara izvikuje ime svojega sina. Drugi kažu da su ju čuli kako govori u zao čas, i – štoviše – da pjevucka dok se motala amo-tamo. Drugi (malo kasnije) kada se neki strani prosjak, sumnjičav, nadvirivao kroz jedan kućni prozorčić preko jedne brajde, da vidi kamo je stara spremila to malo zlata dok se i dalje pričalo po selu da je imala običaj reći: Sačuvala sam ga za tebe, moj sine. Prošle su zle godine, no još uvijek je ovdje. No kaže se da taj prosjak nije mogao ništa reći o sličnom zlatu… O strašnom događaju kojega je ispovjedio u pokajanju.
Sljedećeg dana – sunce više nije grijalo – susjedi su zvali na vrata tihe kuće. Napokon su odlučili, nakon što su govorili s velikim veseljem o neobičnim znakovima – da će srušiti vrata. Kroz otvor koji su probili najkrupniji provukli su se svi.
Vrlo brzo su naletjeli na staru Resendu. Uskoro su ju našli ispruženu na tlu s otvorenim očima a da nije izgledala mrtva.
O Andrésu se više nikada ništa nije čulo. Svi kažu da su ga pojeli gavranovi u Moreji.

Rafael Dieste Gonçalves (1899. – 1981.), španjolski pisac.

 

Sa španjolskoga preveo Josip HEĆIMOVIĆ NIKŠIĆ