Pero Pavlović

RIJEČI ĆE NEBO ZARJA NA ZEMLJU ROSITI

Stihove ove pisah 5. lipnja 2003. posvećujući ih Ivanu
Pavlu II. u prigodi njegova očekivanog posjeta BiH. Sada
domećem – taj dragi svetac, usprkos „crnog poveza preko
očiju“, dobro vidi što se sve danas događa u ovoj zemlji, jer
na nju s neba gleda Kristovim očima, ljubeći sve njene
narode i ljude. Isto na nju gleda i uzoriti kardinal Vinko
Puljić. Poštuje sve žrtve totalitarnih sustava: nacizma,
fašizma i komunizma. Ljubi Istinu, Istinu i samo Istinu,
dajući tako očit primjer ljudima dobre volje.

Zaćarlijao, zamirisao, raspirlitao se rani lipanj
Pjevne krilatice ćuhom draganja pronose radost i mir

U škrinjicu srca, u uzbiban vilovit stih zatočit ljepotu!
i riječi će lepršati, svjetlucati, treperiti, šumoriti, čiliti
One će ogrozdit, ozorit slatko saće opojnosti,
nektar duše, božansko piće svježine i produhovljenja
One će nebo zarja i blaženstva na zemlju rositi;
daždit obilje milosti, okrjepe, pouzdanja i svjetlosti
Osijevom će blagosti prožet svaku travku, pup, dašak života;
oživotvorit, osinjit slike, veličajan imenik očuđenja
Jošte skladne, slovne, smjerne, sebedarne, snovidovne
– zrcale davno naslućen put, bistre vidikovce

Dragovit žubori himan: pjevuckanje, pirlik, pir, zvon…
Bockaju klasići, ogrljci, oštrike, ošlje, čestar suhih vlati,
pljevica, ovas, ječam, sjekavice – ošiljene osti sunca
Iz kolopleta glasja, kreta, svira i ushita,
u oplet i ores najumilnijeg pjeva java uzbokorila:
kres, krijes, kitnjaste ogrozde lozja, nar, lempriku, žuku,
kantarion, kunavac, šapiku, komoniku, kukurijek

Ozrele omedenile trešnje lijepe se o jagodice
i zrnate guste kaplje s plodova se cijede
Sve u slatkoj omami srće, mili, krili:
gundelji, zlatice, hitre, metulje, pipe, pčele, osice
Dan širi modra krila nedovida i vedrine
Lasno lipanj i najskrovitije tajne odanjuje;
lijep, lazuran, lahoran – spomen mu na lipe miriše
Ehom pjesme stoput odzvanja u niski ljubavi
u tragu ocvalih imena i suglasju oka, srca i duše