Uz ponovno čitanje Vladislava Kušana

U prisilnoj dokolici somnambulna mliječna lica ispred ekrana računala kokainizirana virtualnom stvarnošću u neiscrpljivosti informacija zapravo su dugo vrijeme bila mentalno izolirana i pasivna.
Alat je postao monstrum koji diktira i oblikuje varljivu prisutnost totaliteta postajući punilo ljudske mašte i tlapnje po kojoj je čovjek dostupan cijelom svijetu i svijet njemu, kompenzirajući stanje osobne praznine. Kada čovjek u novim, oslobađajućim okolnostima, napusti sjedeću poziciju te iz sobnog prostora zakorači na trotoar, smjer njegovog kretanja određuju dnevni poslovi, bujica utilitarne percepcije, da bi ga opet negdje presrela imperijalna moć računala. Postoji li, dakle, mogućnost za dokolicu, za smirenje i opuštanje, osjećajnu pažnju oka, bez misaone napregnutosti kada naša osjetila usklađujemo s toplim bojama svjetlosti, kada sjena nije siva, već plavičasta, što nam poručuje i sam Leonardo da Vinci. Iz nešto bližeg vremena prilaze nam spontani hodočasnici organiziranog kretanja (isto tako oka), slikari, oni koji su u srodstvu s dokolicom kistom gradili pikturalnu koncepciju svjetlosti te time postali dragocjeni buditelji boje u sivilu ljudskih sjena. U svečanom trenutku dokolice kada kontempliramo tajnovitu tišinu, u egzilu sveprisutne prirode na pristojnoj udaljenosti od gradske mobitelijade i SMS poruka, kad te poruke pritječu iz probuđene stvarnosti „unutarnjeg kolorizma duše“, kad novi odjek osjetilnih impresija i impulsa, boje, kolorizam, slikarstvo, postaju krunski svjedoci naših doživljaja i stanja. Boja i kolorizam! Takav vizualni apetit može nas usmjeriti, navesti na ponovno čitanje nekih tekstova pjesnika i likovnog kritičara Vladislava Kušana (1904.-1985.), budući je o naznačenoj problematici progovorio znalački, apartno i inspirativno. Mislimo pritom na knjigu „Imago mundi“ (1982.) u kojoj su prikupljeni autorovi eseji, studije i prikazi o likovnoj umjetnosti.
Iz knjige za ovu prigodu izabiremo temu „Moderni kolorizam i hrvatski koloristi“, jer aktualizira važnost slikarskog idioma. To da se na našem kulturnom obzorju pojavljuje pjesnik koji piše o slikarstvu nije neka novost (Maroević, Horvatić, Zidić, Sabol, Dragojević…), ali da je učio glasovir i slikarstvo uz činjenicu da je studirao filozofiju u Zagrebu (od 1924. do 1930.) te surađivao u velikom broju časopisa („Hrvatska prosvjeta“, „Hrvatska revija“…,) njegovoj pojavi, široko obrazovanoj i mnogostruko kompetentnoj osigurava krucijalno mjesto u hrvatskoj kulturi. Dakle, erudit s književnim i intelektualnim pokrićem i značajnim kritičkim potencijalom.
Uvodni diskurs Kušanova teksta raportira o nekim općim mjestima kada je u pitanju kolorizam, dajući tome aksiomatičko značenje kad se boja pojavljuje „…kao osnovno sredstvo izraza… to je pretvaranje plastičkih u slikarske vrednote…“ Nešto dalje čitamo: „Sjena više nije samo suprotnost svjetla, mrtvi mrak bez pikturalnog sadržaja i malo pomrčine, koje daje objektu reljef, sjena je modifikacija svjetla puna nemirnih i živih boja.“ To je ujedno jedno od najznačajnijih otkrića kolorizma, jer refleks, zrcaljenje okolnih boja na lokalnoj boji predmeta kada u hladnoj zatreperi topli valeur zasjavši prožimajućim totalitetom kromatskih odnosa osigurava opstojnost kolorističke kompozicije. Aspekte ovog viđenja i djelovanja boje poznavali su već Rubens, a posebice Delacroix. Jedan oblik suvremenog apstraktnog slikarstva lišen motivskog predloška radikalizirao je pikturalni idiom koreografijom vitalističkog gesta, razbuđujući u plohi koloristički dinamizam maštovitih refleksa. Dinamička ravnoteža prirode prevedena u kolorističku ravnotežu gdje je svaki centimetar slike suradljiv s cjelinom svjetlosne vizije.
Krenuvši od impresionističkog modela kao pozicije suvremenog kolorizma navodi Kušan europske primjere od Maneta, Moneta, Cézannea, do Matissea, progovarajući budnim alatom kritičara i o vrijednim, ali sporadičnim primjerima kolorizma kod hrvatskih slikara: od Bukovca, Becića, Mišea, Filakovca, Joba, do Plančića i Juneka… Pišući književno sočno, šteta što tekst ne zahvaća i neke druge slikare (Šulentić, Mezdjić, Parać, Dulčić…) Odriče se pretencioznosti da evocira golemu slikarsku ostavštinu europskog kruga, već polazište nalazi na mutacijskoj prijelomnici impresionizma koji je punom svjetlošću (plener) otvorenog prostora dezintegrirao objektivitet rastvarajući ga zasutim kromatskim mrljama relativizirajući fizičku solidnost pojave u atmosferi prožimajuće svjetlosti. Teme slika postaju boje, egzekutori svake misaone spekulacije, kad improvizirani udari kista realiziraju dinamizam prolaznih impresija, energirajući kratkotrajnost likovne emocije. Prijeti li pikturalni raspad?
Ponukani Kušanovim tekstom, učimo impresionističke slikare prepoznati po njihovom dobroćudnom i vedrom hedonizmu, predavanju doživljajnim trenutcima dana, a slike kao poetski portret svjetlosti izražen bojom, što jesu značajke nove slikarske koncepcije. Zato ono što slijedi iz povjesnice suvremenog slikarstva na ovaj ili onaj način je priznavanje ili oponiranje njihovim otkrićima: boje i slikarske mrlje. Sve su to dobro poznavali stari majstori, ali nikad tako ozračene boje prozračnim svjetlom prirode i izrazito svijetlom paletom. Cézanne tako monolitan u otporu prema fragmentarnosti prolaznog na svojoj slikarskoj trpezi prostire stabilnost kolorističke modelacije, dosegnuvši na kraju svog stvaralačkog puta „čisto slikarstvo“, apogej modulacijskih struktura, pikturalni kontrapunkt terceta – zelena, oker, plava, interpretirajući prirodu po duhovnoj poruci starih majstora. Nova integracija svijeta, pojava organiziranih gotovo mozaikalnim kraćim potezima i mrljama, arheologizacija boje u njezinoj elementarnoj osnovi, praelement svega vidljivog. Iluzornost prikaza zamjenjuje solidnost i trajnost osjećajnog i misaonog kompakta kao djelotvorne metode za obnovljenu viziju prirode. Novo osjećanje poretka, vizualnih senzacija i njihova slikarska interpretacija.
Boja se u svojoj svjetlosnoj poziciji ostvarivala u raznim suodnosima nastavljajući život Argusovih očiju i Janusovog dvoličja. Predstavnici izama (slikari) s kraja 19. i prvim dekadama 20. stoljeća boju su znanstveno razdjevičili (divizionizam), i u sintetizmu dekorativno oplošnili i kloazonirali, zatim rafiniranom arabesknošću stilizirali, pa osirovili i ogolili ekspresionističkom deformacijom, a kasnije armirali geometrijskom strogošću. Suvremenim temperamentom i senzibilitetom slikara taljena je boja na osobnim, osjećajnim i misaonim temperaturama sukladno umjetničkim zahtjevima vremena te postala solipsističko svjetlosno žarište novih kolorističkih odnosa, što propituju prirodu same slike. Nastavila je biti maštoviti suparnik prirode i kozmosa. Nova priroda i novi kozmos. Novu kolorističku formulu odredit će apstraktni izvodi koji određuju stupnjeve njezine autonomnosti, kompozicije koje možda i nisu više slikarstvo, već likovne strukture budući jukstapozicija i superpozicija određuju njihova parkirna mjesta u plohi. Oduzeti boji njezinu izvornu vitalnost, njezinu osjetilnu hranjivost, prožetu hladnim ili toplim emanacijama, zagraditi ju sociološkim, filozofskim i utilitarnim sadržajima, značilo bi oduzeti joj moć i polet svjetlosnog bića. Taj polet boje diskretnijeg treptaja u hrvatskom slikarstvu najkonzekventnije je senzibilizirao Ivo Dulčić (1916. – 1975.), a kasnije Trostmann. Već u Dulčićevim crtežima struji slikarski lirizam i jedan je od rijetkih kod kojih slikarsko opserviranje crtom tako dobro kontrapunktira s bojom. Kod njega se posuđeni glazbeni pojmovi, kontrapunkt i akord mogu mirne savjesti povezati s osjećajem za ostvarenu kolorističku skladbu. Nije čudo što su sakralne teme kod tog slikara bojom dosegle sklad figuralnog i apstraktnog kolorističkog izraza. Da Kušan danas piše svoj tekst, Dulčić bi u njemu imao vidno mjesto.
Boja ima tisuću života. Ona je topla ili hladna, živi skrivena u nijansama veznih polutonova. Intimna je i lirska, misaono strogo, ispunjena dramatskim patosom, koketna, svadljiva i požudna. Nalazimo je u svom srcu kao i umu, na slikarskim platnima, u pogledu žene, šali, razgovoru, a posebice u prirodi, uglavnom, svugdje. Ona nije vlasništvo darovitih, privilegij umjetnika, ona je privilegij života. Potiče dobrotu i pročišćenje ljepotom svega vidljivoga. Nije samo simbol, već potpuna neposrednost. Slikarstvo je njezin medij. Ne zadirući u suvremenije aspekte kolorizma, Kušanov tekst diskretno nas navodi na zaključak da je boja uvijek osobna intonacija pikturalnog izraza slikara, da kolorizam nije kvantum boja u slici (plohi), već boja organizirana po kontrastnim sekcijama koje koordiniraju cjelinom gdje često koloristička poenta kao svjetlosna sastavnica čak često skromnoj paleti osigurava koloristički sjaj. U tom smislu boja ne odražava, već izražava pikturalnu istinu vanjskog i unutarnjeg krajolika što ga osvjetljava. Rođen iz kontrasta boje, svijet nam se ukazuje u punini svjetla, to je uvjet vidljivosti. Slikarstvo kao plod europske duhovnosti upućuje nas na izvore svjetla na oko koje sanja stvarnost svijeta, kao izvorna čežnja za jedinstvom suprotnosti, za kolorističkim skladom koji nas oplemenjuje održavajući na životu svjetlosnu zjenicu boje.
Kozmopolitski šarm Pariza kao dominantnog središta umjetničke kulture od šestog desetljeća dvadesetog stoljeća već slabi, ali je u vrijeme hodočašća hrvatskih slikara imao što pružiti. Koliki su i kakvi utjecaji tada formirali hrvatske umjetnike određuju osobni senzibiliteti i afiniteti, ali je sigurno da su dionici hrvatskog slikarstva osigurali kontinuitet na podlozi europskog kolorizma. Cijelu tu problematiku detektirao je Kušan na korist i zadovoljstvo kvalificiranim i nekvalificiranim istraživačima našeg slikarstva.
Recentni život boje suočen je s obiljem tema (lokalnih i globalnih) i vizualnih senzacija pa je prisutna njezina zaleđenost realizmima, često začaranima poliranim okom kamere ili apstraktizmima s vitaliziranom optimističkom gestom. Te slikarske pojave imaju u našoj sredini značenje po darovitostima koje nas uspješno privode slikarskom sadržaju svijeta na razini osobnijeg idioma.

Danijel ŽABČIĆ