Uzaludnost osporavanja
bl. Alojzija Stepinca

Uvijek se iznenadimo kad se netko usudi dovesti u pitanje duhovni, moralni i ljudski integritet osobnosti bl. Alojzija Stepinca

Nemalo smo iznenađeni činjenicom da smo nedavno u dnevnom tisku mogli čitati razgovor koji je novinar vodio s teologinjom, doktoricom povijesti i znanstvenicom Hrvatskog instituta za povijest Margaretom Matijević (u daljem tekstu M. M.). Doista je neprihvatljivo da se spomenuta znanstvenica u prosuđivanju Stepinčeve osobnosti i njegovih postupaka ne služi znanstvenom metodom, odnosno dokazanim povijesnim činjenicama nego svojim proizvoljnim i neutemeljenim promišljanjem i zaključivanjem. Smatramo potrebnim istaknuti da joj je u takvom promišljanju na svoj način „pomogao“ i novinar, čini se namjerno, svojim sugestivnim pitanjima. No da ne bismo i mi zaključivali neutemeljeno, navest ćemo na poseban način istaknuti naslov spomenutog intervjua koji glasi: „Stepinčevi prosvjedi protiv ustaških zločina bili su rijetki i u rukavicama“. Kako vidimo već u naslovu izrečena je tvrdnja koja nije istinita. Naime, 1943. pred zagrebačkom katedralom A. Stepinac jasno i odlučno, a ne u rukavicama, govori protiv rasizma te tvrdi: „Katolička Crkva ne poznaje rasa koji gospoduju i rasa koje robuju. Katolička Crkva poznaje rase i narode kao tvorevine Božje, a ako koga više cijeni to je onaj koji ima plemenitije srce, a ne jaču pesnicu. Za nju je kralj kao čovjek u kraljevskoj palači upravo takav čovjek kao i zadnji siromah i ciganin pod šatorom.“ Ako su za spomenutu znanstvenicu ove Stepinčeve riječi „u rukavicama“, podsjetit ćemo je kako ih je shvatio njemački general G.von Horstenau, koji je u tom vremenu djelovao u Zagrebu, a koji je osvrćući se na te i druge tvrdnje iz Stepinčeve propovijedi 1943. izjavio: „Da je to izjavio u Njemačkoj, ne bi živ sišao s propovjedaonice.“ Osim toga u navedenom razgovoru začuđuje i odgovor znanstvenice M. M. na pitanje novinara je li Stepinac, kao što je smatrao Svetozar Rittig, nakon rata trebao odstupiti, odnosno povući se u Rim i prepustiti mjesto nekom drugom. Povjesničarka M. M. odgovara: „Stepinac je odlučivao samostalno, žestoko Pastirsko pismo u rujnu 1945. pisao je iz uvjerenja, ne po nalogu, ostanak u Hrvatskoj bio je njegova volja, mučeništvo njegov izbor. Prije bi umro nego kapitulirao u tom svom ratu protiv komunista.“ Sve što je rečeno u ovom odgovoru zapravo svjedoči o Stepinčevoj odlučnosti i volji da bude dosljedan i ustrajan u svom poslanju, odnosno da u teškom vremenu ostane i bude uz svoje vjernike, svoj narod. Stoga začuđuje, kao što smo već rekli, da povjesničarka kao da čitateljima daje naslutiti da Stepinac nije morao doživjeti ono što je doživio, na što nas nedvojbeno upućuje izraz „mučeništo je njegov izbor“. Doista neshvatljivo, jer bi znanstvenica trebala znati da Stepinčevo mučeništvo nije bio njegov izbor nego posljedica montiranog sudskog procesa, koji je organizirala komunistička vlast, na kojemu je A. Stepinac nepravedno osuđen na dugogdišnji zatvor.
U vezi s ovim intervjuom smatramo potrebnim upoznati čitatelje da je novinar s povjesničarkom M. M. obavio razgovor zapravo u povodu izdanja njezine historiografske monografije o životu, liku i djelu Svetozara Rittiga. Kako navodi novinar, Svetozar Rittig bio je svećenik, političar, povjesničar, mecena, humanitarac, humanist, partizan, ministar u komunističkoj Vladi Narodne Republike Hrvatske i predsjednik komisije za vjerska pitanja. Stoga ostaje nejasno zašto se u razgovoru, i to ne malo, govorilo o A. Stepincu i prosuđivalo njegovo djelovanje. Istinoljubive čitatelje i ljude dobre volje koji su čitali spomenuti intervju zasigurno je iznenadila činjenica da je povjesničarka M. M. uspoređujući Svetozara Rittiga i Alojzija Stepinca više „na strani“ Svetozara Rittiga. Međutim ističući njegove „zasluge“ začudo „zaboravila je“ da je bio partizan i ministar u komunističkoj Vladi Narodne Republike Hrvatske. Nije li kao partizan i ministar znao za komunističko-partizanske zločine, koji su izvršeni u vremenu i neposredno nakon završetka Drugog svjetskog rata? Nije li znao koliko je nedužnih svećenika i redovnika strijeljano, a ne znamo da je prosvjedovao čak niti „u rukavicama“, kao što povjesničarka M. M. tvrdi za Stepinca da su njegovi prosvjedi protiv ustaških zločina bili „rijetki i u rukavicama“.
Zaključno smatramo potrebnim upozoriti da znanstvenica M.M. izlažući o određenim povijesnim događajima koristi neznanstveni postupak, što je na osobit način došlo do izražaja kada primjerice osvrćući se na ustaške zločine tvrdi sljedeće: „Do kraja 1941. ubijeno je mnogo nevinih koje su ubili oni s katoličkim krsnim listom u džepu. Ne znam, možda netko bolje zna, kad su to hrvatski katolici pali niže nego 1941.“ Ovo je doista skandalozno da netko zločine povezuje s krsnim listom zločinaca, jer bismo u tom smislu, što nam ni u snu ne pada na pamet, mogli govoriti i o krsnim listovima fašista, nacista, te partizana koji su ubijali nevine civile i vojnike u Bleiburgu i na hrvatskom Križnom putu. Svi zločinci imaju osobna imena i prezimena i odgovorni su za svoja nedjela kao ljudi, a zločine su vršili najčešće zaslijepljeni određenom ideologijom, a ne kao pripadnici određene vjeroispovijesti.

Tin KOLUMBIĆ