Stanovite riječi stvaraju mi teškoće

 

Netko koga promatram
stanovito vrijeme

Ne stiže hrpimice.
Ne okuplja se grupimice.
Ne sudjeluje masovno.
Ne slavi bučno.

Ne glasa se
u zboru.
Ne izjašnjava se unatoč svemu.
Ne svjedoči u ime.
Ne raspituje se –
u njegovoj nazočnosti –
tko je za, a tko protiv,
hvala, ne vidim.

Nema njegove glave,
gdje je glava do glave,
korak u korak, ruka pod ruku
i naprijed k cilju
s letkom u džepovima
i proizvodom od hmelja.

Gdje je samo na početku
idilično i anđeosko,
jer će se uskoro jedna gomila
s drugom pomiješati
i ne će se znati,
čije je, ah, čije
to kamenje i cvijeće,
klicanja i palice.

Neimenovan.
Neslikovit.
Zaposlen u Gradskoj Čistoći.
U blijedi osvit,
s mjesta gdje se događalo,
skuplja, iznosi, u prikolicu baca
ono što je čavlima pribijeno na poluživo drveće,
što je zgaženo u zgnječenoj travi.

Poderane transparente,
razbijene boce,
spaljene lutke,
oglodane kosti,
krunice, zviždaljke i prezervative.

Jedanput je u grmlju našao krletku za golubove.
Odnio ju je doma
i drži ju samo stoga
da bi ostala prazna.

Priznanja stroja za čitanje

Ja, Broj Tri Plus Četiri Podijeljen Sa Sedam,
čuven sam po širokom lingvističkom znanju.
Već sam uspio raspoznati tisuće jezika
kojima su se tijekom svoje povijesti
služili izumrli ljudi.

Sve što su zapisali svojim znakovima,
premda zatrpanim slojevima katastrofa,
izvlačim, rekonstruiram
u prvotnom obliku.

To nije hvalisanje –
čitam čak i lavu
i listam pepeo.

Na zaslonu objašnjavam
svaku imenovanu stvar,
kada je načinjena,
iz čega, i zbog čega.

Štoviše, u svom zanosu,
proučavam neka pisma
i u njima popravljam
ortografske pogrješke.

Priznajem – stanovite riječi
stvaraju mi teškoće.
Na primjer stanja zvana ‘’osjećaji’’
još do danas nisam u stanju točno objasniti.

Slično je s ‘’dušom’’, čudnovatom riječju.
Zasada sam utvrdila kako je to vrsta magle,
navodno trajnija od smrtnih organizama.

Ipak najteže izlazim nakraj s riječju ‘’jesam’’.
To izgleda kao obična djelatnost,
općenita radnja, ali ne kolektivna,
u pravremenu sadašnjem,
u nedovršenom načinu,
premda, kako znamo, davno svršenom.

Samo je li to dostatno kao definicija?
Na vezama mi krčanje i škripa vijaka.
Moja tipka za Centralu dimi se umjesto da svijetli.

Možda ću zamoliti bratsku pomoć
kompića Dvije Petine Nula Kroz Pola.
To je doduše poznati luđak,
ali ima ideja.

Postoje i takvi koji

Postoje i takvi koji vješto brode kroz život.
U njima i oko njih vlada red.
Za sve imaju rješenje i ispravan odgovor.

Smjesta pogađaju tko koga, tko s kim,
s kakvom nakanom, kamo.

Udaraju pečate na jedine istine,
u stroj za uništavanje bacaju nepotrebne činjenice,
a nepoznate osobe
u unaprijed određene registre.

Misle onoliko koliko treba,
ni trenutka dulje,
jer iza toga trenutka vreba sumnja.

A kada im postojanje uruči otpusnicu,
napuštaju položaj
kroz označena vrata.

Katkada im zavidim
– srećom to prolazi.

Lanci

Vruć dan, pseća koliba i pas na lancu.
Nekoliko koraka dalje zdjela puna vode.
Ali lanac je kratak i pas ne doseže.
Dodajmo slici još jedu sitnicu:
naše neusporedivo duže
i manje vidljive lance,
zahvaljujući kojima slobodno možemo proći pored.

S poljskoga preveo Pero MIOČ

 

 

 

Wisława Szymborska (Kórnik kod Poznanja, 2. srpnja 1923. – Kraków, 1. veljače 2012.).
U književnosti, kao pjesnikinja, debitirala 1945.; od 1953-81. urednica je tjednika Życie Literackie. Dobitnica je velikog broja priznanja i nagrada te Nobelove nagrade 1996. U čitavom njezinu životu i stvaralaštvu prepoznatljiv je anticelebritno osobno stajlište. Više je željela biti osoba nego osobnost, a dvije, za nju, najpoticajnije i najvažnije riječi bile su ne znam.
Pjesnikinja je i feljtonistkinja, te prevoditeljica francuske poezije (između ostalih: Baudelairea i Musseta).
Iz opesežnog djela izdvajamo stihozbirke: Dlatego żyjemy (Zato živimo) (1952. i 1954.), Pytania zadawane sobie (Sebi postavljana pitanja), (1954.), Wołanie do Yeti (Dovikivanje jetiju) (1957.), Sól (Sol) (1962.), Sto pociech (Sto im sreća) (1967.), Poezje wybrane (Izabrane pjesme), Autoričin izbor i proslov (1967.), Wiersze (Pjesme), izbor. (1970. i 1977.), Wszelki wypadek (Svakakava slučajnost) (1972. i 1975.), Tarsjusz i inne wiersze (Lèmūr i ostale pjesme) (1976.), Wielka liczba (Velika brojnost), (1976. i 1977.), Ludzie na moście (Ljudi na mostu) (1986. i 1988.), Koniec i początek (Svršetak i početak) (1993., 1995., 1996. i 1997.), Wiersze Wybrane (Izabrane pjesme) ( 2000.), Chvila (Trenutak) (2002.), Dwukropek (Dvotočka) (2005.), Zmysł udziału (Osjećaj sudioništva) (2006.), Miłość szczęśliwa i inne wiersze (Sretna ljubav i ostale pjesme) (2007.), te Posmrtno izdanje zbirke Wystarczy (Dosta je) (2012.) (P.M.)