STRAH OD NOVOG VREMENA

 

TUŽALJKA NA VJETRU

Zar da poklonjeni dan bude kratak kao stijenj,
kao trenutak između dva izdisaja?
Zar da se duga kao voda, kao miris rasprši u vjetar,
da je bezdan pomiješa sa silnim sjenama u pritaji?
Umjesto da u zaklonu sačuvamo stare igračke
i tegobne riječi pune neizdržive ljubavi
uz koje nekoć zajedno odrastasmo
i koje jačahu nagu bezbrižnost u obilnim godinama,
a koje danas, kad smo sami i još pošteđeni,
svaki za sebe stablo, korijen,
svako svoj plod koji nema tko uzbrati,
bude očaj i prostiru žalost.
Umjesto da odnjišem starost naših igračaka na rukama
i predam je najdražima
da bi me znali voljeti
i da u njinim očima u beskraj nižem brojanicu božjega neba
i da vječno moja osjetila, u njihovim, veličaju elemente.
Dotakni Adama, dušo, njegovo nerođeno tijelo
dok bježiš zaludno pred naletom oluje
kad se o tebe otimlju besmrtni
s mračne i svijetle strane vječnosti.
Dotakni ga, najbliža vrelu, u dnu bijega,
tvrdoćom čežnje oproštaja.
Neka ostane nešto od nage cjelovitosti makar u nedohvatu
neka kao osvit lebdi onkraj postojanja
potonulo i prvo u redu providnosti
da bude znak junaštva i barjak pred zlim vremenom.
Nijedan se od nas nije olako prepustio.
Kad smo se počeli dijeliti svatko na sebe
kao zrna jednoga nara
još je slatkoća mirila prostorom stvorenim našim pogledima,
još su se orile zakletve i nadimala srca.
Strašna je odlučnost besmrtnih koji ulaze u stečenu samoću
kao što mrak ulazi u nagu večernju sobu
da u svoje utvrde pokupe zadnje svjetlo,
zadnje stvari i zadnju nadu.
Mora da smo negdje pogriješili jer bijasmo košnica
zaljubljenih bića, posljednji od viših stvorova.
Ptice su čekale na nas, planine, zvijezde,
hramovi, nekropole, uplakane oči čekahu na nas,
sve što je iz ništa iskrslo
i što smo poput školjki čvrsto zatvarali u duh.
A sad kad je toliko svjetova koliko je naših samoća
moje zrake se vraćaju u mene kao da sam sebi sunce,
svačiji je dan okraćao i stvarima je ostavljeno
da budu plijen grabežljivima.
Kad bi se barem moglo odraziti lice u drugom,
kao u dvorani zrcala umnožiti slike,
nakrcati prostor našm likovima,
zagušiti prazninu koja nas razdvaja od Boga.
Od mene neka riječ ode preko granice
k drugim riječima jednakim u oproštaju
njihov prkos da ulanča nad nama veliki krug čežnje.
Što drugo mogu moj viloliki vjetre
kome ne vidim rođenje ni spokoj
i koji mi čekanje namačeš zebnjom?

 

SASTANAK U ŽELJI

Ako jednom ne prepoznamo dodir niti shvatimo šapat,
ostat će, kao ožiljak, prvi miris zvijezda u zemlji,
ostat će cvijeće za koje ne možemo reći
da ga ubrasmo ikad,
niti opipasmo prstima.
Bit će kao zlato koje čuva savršenost,
kao plamen koji ne tamni ni kad okrenemo potiljak.
Tko nam razdere haljine i zareže kožu
nosi nevidljivi dio nas prije tog čina,
tko nam ulijeva sebe u sluh
već nas kao sjenke posjeduje u želji.
Sve što pogledamo, taknemo
ima odsjaj u drugom svijetu.
I odakle bratstvo ako ne po igri nepokretnosti i želje
koja svaku stvar čini nalik riječi
u čijoj nevinosti zvuka odzvanja vasiona?
Željena ruža kojoj idem u susret
dio je beskraja,
dok ruža u ruci kojoj mogu sačekati ocvat
tek je ruža opomene.
Tu gdje se susret rukuje s rastankom
svaki je od nas nespojivo dvostruk:
nevidljiv s onu stranu u želji
i opipljiv s ovu stranu nemoći.
Ako jednom ne prepoznam nečiji dodir niti shvatim šapat,
ništa zato,
sve će ostati isto
i sve će ostati daleko:
zvijezde koje zbratimljeno dišu u zemlji zemljom,
odsjaj staroga zlata
u kojem se zajedno kupamo
snagom obostrane želje.
Tamo gdje nas nema imamo čiste duše.
U kućištu tišine, u svjetlu, u anđeoskoj pustoši.

 

PREOBRAŽAJ

Riječi trunu tiho kao odležalo cvijeće,
želje hlape kao upotrebljeni mirisi.
Od čega odaja vonja po blizini, po ljepoti?
Netko zvekirom tuče o jake vratnice,
njegov strah odjekuje do pustih zvijezda.
Netko tvrdim čavlima zakiva otvore,
njegov oprez pospješuje spretnost goniča.
Krajem krstare došljaci s opakim svjetiljkama.
Lumin obasjava nepoznate predjele u pomrčini.
Nije lako razabrati rubove ceste,
udahnuti bešćutnost širine
dok putuješ prepušten i žalostan,
dok ti uspomene lepršaju kao zastave,
tako je novost snažna i primamljiva.
Još koji korak, još koji posrtaj i razočaranje
pa zagaziš u obasjane predjele kao skakač u prazninu.
Pozdravljam te, okrutno vrijeme
koje donosiš nepoznatu svjetlost,
koje bol pretvaraš u zaborav, a plemenitost u veselje,
koje sravnjuješ vino i vodu,
blagu rumen istoka s gorkim crvenilom zapada,
koje omekšavaš grube očinske dlanove,
a plahost oka presvlačiš staklom i ledom!
Pozdravljam te, ozbiljno kao ljubavnici propast ljeta,
ni s, užasom, ni s čuđenjem.
Riječi se raspadaju, želje gase,
snoviđenja sahnu kao lišće.
Polako nas napuštaju nezasitni prevareni.
Ali, od čega odaja vonja po blizini, po ljepoti?
Od koga dolazi blistanje pod spuštenim vjeđama,
čije disanje susrećem u gorućem ritmu duše?

 

 

Neven Jurica hrvatski pjesnik i književni kritičar (Dubrovnik, 4. travnja 1952.). Na Filozofskome fakultetu u Zagrebu diplomirao komparativnu književnost i filozofiju 1975. Nakon 1990. bio na istaknutim političkim i diplomatskim dužnostima. Pjesništvo mu je obilježeno vjerom u transcendentalan i jedinstven model ljepote te žudnjom za apsolutom. Objavljene su mu zbirke pjesama Nacrt anđela (1979.), Unatrag (1983.), Odsutnost (1987.) i Jesenska gozba (1994.). U studijama, esejima i književnim kritikama nastoji proniknuti u duhovnu pozadinu djela, a posebice se bavio prešućivanom književnošću kršćanskog nadahnuća. Tiskane su mu studije U sjeni transcendencije (1987.), Onkraj lirike (1988.), O pjesnicima (1989.), Bog i hrvatska poezija XX. stoljeća (1991.), Iluzije (2016.) i dr. Sastavio je i više antologija.