SVE ZA HRVATSKU

HRVATSKU NI ZAŠTO

Priredila Ankica Tuđman,

VL, Zagreb, 2011.

SUBOTA, 22. RUJNA 1973
Tako se u optužbi protiv V-Dj-I-K (na str. 31-32), baš u uvodnom dijelu za spomenutu djelatnost, veli da su se provedbi svojih kontrarev. ciljeva idejno i organizaciono povezali i s ekstremnom političkom emigracijom, održavajući “u tu svrhu… intenzivne političke kontakte i razmjenjivali propagandni materijal radi korištenja u neprijateljskoj djelatnosti protiv SRH i SFRJ”, “posredstvom člana U i IO MH i pripadnika njihove k-ne grupe Tuđman dr. Franje”!!
Zaista zanimljivo. Osobito kad se ima na umu da su neka od spomenutih osoba (npr. Tomulić, Soldo) poznati u emigraciji kao provokatori, a da ja sa svim tim ograncima i društvima i osobama nikakve dodire nisam održavao, već Komarica po službenoj dužnosti kao Predsjednik komisije, a ispada da je on bio moj organ! Lijepa konstatacija…
Osim na tom mjestu, u toj me se optužbi spominje još i na 44 str. gdje se govori da su četvorica optuženih “u uskoj vezi s Gotovac Vladom, Pavletić Vlatkom, Tuđman dr. Franjom i Šošić dr. Hrvojem… tvorili jezgro kontrarevolucionarne grupe”…
Iz zapisnika se vidi da je Šime u obrani bio intelektualno-moralno na visini, a u završnoj riječi je (po preporuci odvjetnika) pokušao biti “samokritično” pomirljiv, što mu, razumije se, nije nimalo pomoglo.
Ostao je dosljedno na braniku hrvatskih interesa protiv birokratskog centralizma i hegemonizma, ponavljajući činjenice:
– da je centralizam i heg. i po riječima Tita, Kardelja, Bakarića, Blaževića i drugih ugrožavao same osnove SFRJ;
– da je u Beogradu u bankama (bez reeksportera) skoncentrirano 51 % jug. kapitala, a u cijeloj Hrvatskoj oko 16% (NIN, 27.8.1972); hrv. su ekonomisti mislili da Beograd raspolaže s 12 tisuća milijardi dinara, a prema NIN-u izlazi ne 12 nego 15, dok Hrvatska ima 4 tisuće i 700 milijardi.
– god. 1968. u Beogradu je bilo 86,8% svega jug. reexportnog potencijala, a u Zagrebu 5,8%.
– da reexporteri u godini dana zarađuju i do 300% na predujmu kapitala, a banke (po riječima Sante Gabrijela) i više od 60% kamata.
– da je promet reexp. u 1971. iznosio u obje strane oko 4,5 milijarde dolara, koristeći beneficije kakve nemaju ni u jednoj zemlji svijeta;
– primjer poslovanja Genexa: izvozi Plivine proizvode u SSSR uz “šticu” (?) od 30%, ali do I.XI-og izvoze najviše do 50% narudžbi, a kad Pliva urgira jer ako ne izvrši do kraja godine platit će penale, onda na preostali kontingent Pliva daje rabat od 80%: tako reexporteri povećavaju svoje fondove do 300%;
– dok se 10.000 naših mornara sa 1000 časnika trg. mornarice ukrca10 na strane brodove i radi za Grčku i dr., jug. trg. mornarica spala je sa 17 mjesta prije rata na 22 mjesto, a s našim kapitalom kupuje se flota pod panamskom i libernijskom zastavom;
– cijeni se da su reexp. u zadnjih 7 godina izvezli u inozemstvo oko 2 milijarde dolara, što da je investirano u Jugoslaviji mogla bi se zaposliti polovica radnika koji su bili prisiljeni otići u inozemstvo;
– privreda SRH raspolaže sa svega 58% narodnog dohotka, dok privreda SFRJ raspolaže u prosjeku sa 68%; razlika od 10% je čisti odliv narodnog dohotka u obliku kamata i anuiteta, što (na ovogodišnji dohodak od 7.000 milijardi st. d.) znači da bankama i reexp. izvan Hrvatske odlazi godišnje 700 milijardi dinara!
– investicije u SRH bile su od 1947 do 1965 najniže, a od 1965 do 1970 to se još i pogoršalo, iako je (1970) u Hrvatskoj trebalo investirati samo 2.2. dinara da bi se dolar dinar uvećanja narodnog dohotka, a u Jug. je čak trebalo invest. 4,56 din.
– krediti za Hrvatsku godinama najniži, a ipak je SRH davala oko 28% ND (narodnog dohotka) i oko 50% svih deviznih prihoda.
– u doba A-U izv1ačeno je iz Hrvatske 55 ili 56% svih prihoda, osim toga otvaranjem tržišta talij. vinima upropašteno hrv. vinogradarstvo i stotine tisuća otjerane u svijet;
– u doba monarh. Jug. beogradski hegemonizam – i Talijani iz Istre – izvukli su iz hrvatskih krajeva 50 milijardi predratnih dinara (= 50 milijuna volova po cijeni od tisuću dinara, za 20 godina).
– stopa investicija u Jug. od 1961-67 g. bila je između 36,2% i 43,9% – najveća na svijetu, ali su druge zemlje imale veću stopu rasta, što govori da su te investicije bile neekonomične. Jug. je prošle godine imala stopu rasta od 5% i apsolutni prirast po stanovniku svega 30 dinara (valjda dolara!?), a u spomenutom razdoblju Japan je imao (s nižom stopom invest.) stopu rasta od 9,6%, SSSR 5,8%, Grčka 6,6%, Rumunjska 7,7%, Bugarska 7,4%, Italija 6,6%, Španjolska 6,1%, a SAD 6,5% i prirast od 325 dolara po stanovniku. 1949 g. Japan je imao 100 dolara po st. a Jug. 145, a na početku 1972 g. Japan ima 1920, a Jugoslavija 650 dolara društvo proizvoda!
– učinak našeg radnika u netto proizvodu je 2.100 dolara godišnje, a kad ode u Zap. Europu onda 4.700 dolara.
– transport morem jeftiniji je 50 i % od kopnenog, pa ipak se zapostavljaju prednosti Jadrana.
– kao delegat II Kongresa SK Hrvatske vidio je da su Hrvati zastupljeni u SK svega 60% (naprama 80% st.) a na Zgb. sveučilištu bilo ih je u SK svega 51 % od 90% u sastavu;
– od 1964-69 nije u Hrvatskoj otvoreno ni jedno novo radno mjesto; a 1969. bilo je manje zaposlenih nego 1964; 1963. bilo je zaposleno 945.000 osoba a 1969. g. 931.000!
– (Za okrugli stol u Splitu i na marendu u Sinju bio je pozvan od Slavice. S tog skupa terete ga magnetofonske vrpce i svjedoci, a za Slavicu je književnik Živko Jeličić glasno govorio da je Udbin čovjek!)
– čitava dotacija MH iznosila je posljednje godine 58 milijuna SD, a Prosvjeta je dobila 50 milijuna; U završnoj riječi branitelji Mladineo i Vuković, su odbacili član 100 (kontrarevolucija) dopustivši eventualno odgovornost po čl. 118 (propaganda), a Šime je izjavio da je normalno da bi korigirao svoje stavove i danas ne bi ponovio neke stvari od prije dvije godine (nakon amandmana, itd.).
A onda je 23.2.1973., sudsko vijeće kojem je predsjedavao Ivan Motika izreklo kaznu od šest godina.
Motika je sam govorio da je Vijeće bilo odlučilo 4 godine da bi se bolestan mogao pustiti, ali da je dobio nalog za šest godina, a Šime je izgubio glavu, te su ga izveli silom i injekcijama primirili.
Još uvijek bolestan čami u zatvorskoj bolnici.
U obrazloženju presude među ostalim cvebama veli se da su njegovi (Š. Đ.) “govori, članci, studije i stavovi” bili s “oduševljenjem prihvaćeni”: “kod šovinista, te pro-ustaških, pro-frankovačkih i klerofašista, nacionalista i federalista (da, piše, federalista), kao i kod ostataka razvlašćene buržoazije”!!!
Šime je na marginama napisao: “Sud priznaje da je antifederalistički, tj. unitaristički”, a uz druga obrazloženja “Branke Khuena i Stojadinovića”, (riječ o korištenju emigrantskih izvora) a sud vjeruje svima samo ne onima koji brane istinski samoupravni model SFRJ”.
Navečer na večeri Ivica i Sofija, i Marija. Nije bilo baš veselo. Teško mi je samom ali još i teže ponekad s drugima.

NEDJELJA, 23. RUJNA 1973.
Ovih sam dana pročitao knjigu:
Ivo Omrčanin: Politische und diplomatische Geschichte Kroatiens, Neckargemünd 1968.
Razmjerno dobar pregled, pretežito starije poovijesti, najnovija razdoblja su površnije prikazana s isključivih desnih stajališta; na kraju je dana iscrpna bibliografija, iz nje se vidi da je pisac sam sudjelovao u puču Vokić-Lorković 1944. godine.
Šteta što nema takvih pregleda na svjetskim jezicima pisanih znanstveno objektivnije.
Kad ćemo se već jednom i u znanosti otarasiti strančarstva?
Pokušah, okusih, iskusih, da li i ispatih do kraja, bumo vidjeli?!

PONEDJELJAK, 24. RUJNA 1973.
Kole me pozvao da ga odvezem u bolnicu. Dobio užasne bolove u lijevu ruku, a desna u koju je invalid i onako ga neprestano podsjeća na rat.
Odveo sam ga u Vojnu bolnicu kod Zlatka Rukavine na Kabinet internih bolesti u Vlaškoj.
Kad smo ušli, kod Zlatka je bio neki čovjek, učinio mi se poznatim, ali budući da namjerno nisam htio obraćati na nj pažnju, već sam, nakon pozdrava ostao u razgovoru sa Zlatkom, najednom on reče:
“Ja sam Puba Cerjan”, i pruži mi ruku. “O zdravo”. Rukovasmo se. “Što ti radiš ovdje?! pitah ga, a on odgovori da je on već godinu dana stalni posjetitelj bolnice, i ne znam što je sve nabrojio, a debeo je, i kao da puca od zdravlja.
Htjedoh mu pakosno reći da je teško biti na takvoj vlasti. Ali se uzdržah. Puba Cerjan! Kao brodolomca sam ga izvlačio da dobije Spomenicu, čin, odlikovanje i da bude kako-tako tretiran kao revolucionarni kadar. Danas je potpredsjednik Saveza boraca, zastupnik u Saboru, predsjednik Saveza sportskih organizacija Zagreba i tko zna što još.
Socijalistički integralista, jedan od naših tulumaša. Pitam Zlatka za Slobodana B. Nisu mu još dali dozvolu da otvori gostionicu, ali on tuži.
Od čega moje tegobe, pritisak u sljepoočicama?
A, živci, nije ni čudo, veli Zlatko.
Poslije svratismo kod N. P. Tako sam prvi put upoznao čovjeka koji se zauzimao, premda me nije poznavao. Stari radićevac.
O zetu ne misli baš dobro zato što se prihvatio te dužnosti, ali za mene je učinio mnogo. Sve što je mogao.