SVE ZA HRVATSKU

HRVATSKU NI ZAŠTO

Priredila Ankica Tuđman,

VL, Zagreb, 2011.

PONEDJELJAK, 24. RUJNA 1973.
(…)
Sad sam ponovno čuo iz prve ruke: kad je pred početak procesa Bakrač postavio da samo Komaricu treba pustiti, onda je od strane suda rečeno odlučno da za mene imaju još manje, pa da prema tome treba i mene pustiti. Tako su Bakrač i Vrhovec bili stavljeni u nezgodnu situaciju pa se složiše.
Ali što je u tom sklopu onda značila intervencija Krleže kod Tita i ovih iz CK Hrvatske?
Možda su baš presudom htjeli dokazati kako ima krivo da bi ga, uz veličanje, malo i lupnuli da se ne miješa u njihova posla.
Danas zet ne može više ništa. To je moralo ići na mišljenje tužiteljstvu a ono zadržava…
Svjestan je svog položaja, a osim toga planski su ga umočili dodjelom 4-sobnog stana u njihovoj zgradi, a onda su se pobrinuli da mu dadu bilten s izvještajem da se piše kako je baš zato…
Večeras na zagrebačkom TV dnevniku Milan Gavrović komentira neki član novog Ustava, koji uređuje prava države i privrede u sferi raspolaganja viškom rada… Nikako da se slože. Reče doslovce: ove je godine privreda opterećena različitim poreskim nametima 37% više nego lani!
Zaista lijepo! Odlični rezultat postignut, pošto se nakon Karađorđeva u novoj atmosferi počelo rješavati to pitanje prvostepene važnosti, što je na dnevnom redu još od početka privredne reforme 1965. godine!!
Od tada se položaj privrede i neposrednog proizvođača, tj. građanina tako poboljšava da je iz godine u godinu – po ovim službenim podacima – u sve gorem položaju…
Jučer, Milan Zjalić, potpredsjednik Izvršnog vijeća o nestašici energije: obustava struje proizvodnji prouzrokuje štetu, po 1 kw. Obustave u prehrambenoj ind. 10 din,u tekstilnoj 11, u brodogradnji 20, u grafičkoj 40, itd. A izlaz? Ne vidi se, razumije se u SRH.
Umro je pjesnik, nobelovac Pablo Neruda. Od kaplje. Nije mogao preživjeti zulume vojne hunte u svom Čileu i smrt svog prijatelja Allendea. A. komentira: i on je potpisao apel stranih pisaca protiv progona u Jugoslaviji.
Prije rata, u doba Aleksandrove diktature, Einstein, Thomas Mann i drugi, a poslije Karađorđeva: Pablo Neruda, Andre Malraux, Bohl i dr.

UTORAK, 25. RUJNA 1973.
Nikolina Petrović: O nekim specifičnostima razvitka srpske nacije u Habsburškoj monarhiji (JIČ, 1-2/1970).
I taj je članak (prilog na V kongresu povjesničara Jugoslavije 1969. u Ohridu) primjer “marksističke” metode srpskih povjesničara. Pisac je od početka do kraja pun marksističke frazeologije i formalne osude društveno nazadnih sila i u povijesti srpskog naroda, a zapravo afirmiranja svega srpskog s isključivih stajališta…
Pisac mora priznati činjenicu da je Beč dao takve privilegije srpskoj pravoslavnoj crkvi u Vojvodini da je ona mogla postati središte razvitka srpske nacionalne svijesti i Srba u Habsburškoj monarhiji i u Srbiji (pod Turskom).
Spominje da je Beč dao te privilegije da bi ih koristio u svojoj borbi za prevlast nad Mađarskom i za ciljeve svoje politike na Balkanu. Tako su dobili već tada mogućnost da putem pravoslavne crkve srbiziraju dijelove Banata i Erdelja u kojima su Rumunji imali golemu pretegu.
Moravši priznati da se “bečki apsolutizam” poslužio Srbima u “borbi s mađarskim plemstvom”, Petrović ih opravdava postavivši tobože znanstveno pitanje: “da li je i u kojoj mjeri borba mađarske aristokracije protiv bečkog apsolutizma bila tada progresivna”?
Odgovor se zna: srpska pravoslavna crkva bila je progresivna, ona je jadna morala čuvati “svoj položaj i svoje privilegije od neprestanog nasrtaja moćnog međunarodnog idejnog centra feudalizma – katoličke crkve”!
Ni riječi o tome da su Srbi te svoje privilegije zlorabili protiv Hrvata. U banskoj Hrvatskoj (nakon austrougarske nagodbe) u službi Mađara, a u dalmatinskoj Hrvatskoj u službi Beča i talijanaša, i to pod idejnim vodstvom te iste Srpske pravoslavne crkve i građanske klase 19. st. kojima se bavi u svom znanstvenom radu!
Uostalom od srpskih (i od svih drugih) povjesničara ne treba ni očekivati nekakvo drugo stajalište.
Ali gdje su hrvatski povjesničari? I još točnije kad ćemo stvoriti uvjete da oni mogu iznositi hrvatska gledišta?
Na TV dnevniku: od 500 milijuna kw sati, koliko struje nedostaje Jugoslaviji, na Hrvatsku otpada 340 milijuna (=68%!)
Miro čuo da su neke beogradske novine donijele vijest da je neka boračka organizacija iz Šibenika (ili okolice) protestirala zašto je meni, jednom od glavnih kolovođa, smanjena kazna na godinu dana.
JIČ 1-2/1970:
Muhamed Hadžijahić, govoreći o formiranju nacionalnih ideologija u BiH u 19. st., trudi se da bude objektivan, a zapravo navodi vodu na mlin srpskim tezama. Nisu mu dosta srpski izvori. Navodi i Hilferdinta, koji je još 1859, kao Rus jasno bio na strani pravoslavlja i srpstva.
Sam MH negira bilo kakvo postojanje kako srpske tako i hrvatske nac. podloge u BiH, da bi zatim ustvrdio da se srpska nac. ideologija loše razvijala i učvrstila u 19. st. (nakon osnivanja Društva za širenje srpskog imena u BiH 1863.); da se hrvatstvo kolebalo između hrvatstva, ilirstva i jugoslavenstva i nije dostiglo srpski razbuktali nacionalizam.
Tvrdi da su Srbi prvi stvorili nac. buržoaziju u bosanskim gradovima, a da je “nekada moćan trgovački stalež kod Hrvata, konkretno u Sarajevu propao iseljenjem iz zemlje sa princem Eugen1697. godine”. Ali ni to, no to da je I. F. Jukić na svom putu po Bosni 1842. u banjalučkom kraju našao naziv “Hrvatska kapa”, kad se od pravoslavaca nitko još ne naziva Srbinom, ni krajni predstavnici hrvatskog ilirskog pokreta u BiH, nisu dokaz o povijesnoj podlozi hrvatstva. Zbog toga i ne uzima u obzir jezik i samu povijesnu sudbu.
Iznosi podatak da se A. Starčević, pedesetih godina pr. st. spremao u Sarajevo da bi pokrenuo izdavanje lista radi pridobivanja muslimana za hrvatstvo.
Prilog E. Tomac o držanju hrvatskih socijalista pred prvi svjetski rat prema jug. pitanju.
Valjalo bi jednom već napisati studiju o podlozi i putovima hrv. socijalista od austro-marksizma do jug. unitarizma!
Dosada sam zapravo samo načeo ta pitanja, takoreći usput (velike ideje…).
U Pragu je 1970. u 79. godini života umrla Milada Paulova (1891-1970), pisac monografije o Jug. odboru. Dokumentirano je uvijek najpregledniji, pa i najobjektivniji rad. Bez njega bilo bi teško dati moje povijesno-političke ocjene tog odbora u mojim objavljenim radovima i u rukopisima o monarhističkoj Jugoslaviji.

SRIJEDA, 26. RUJNA 1973.
Obavijest: cio dosje poslan Vrhovnom sudu. Zakonsko pravo tražiti odgodu do šest mjeseci.
Zločin na Baniji zbio se u Grabovcu. Čovjek koga su ubili zove se Papež (tako je K. zapamtio); stariji čovjek, partizan, kao predratni pripadnik ili simpatizer lijevog pokreta dolazio u kuću Bobetkovih. Uhvatili su ga na nekoj partizanskoj proslavi, odveli u neku kuću i tukli do smrti, a zatim golog bacili na prugu da ga sasiječe vlak, ali je vlakovođa opazio pa zaustavio lokalni vlak.
Zločin se nije mogao prikriti pa su uhićena četvorica sudionika, ali da mu se oduzmu političke značajke šire se glasine da je to ubojstvo učinjeno u svađi u pijanom stanju.
Bačuška – Volner predlagao na part. sastanku Marijana Cvetkovića za člana novog CK SKH (uz prethodno njegovo odobrenje), ali osnovna organizacija i Općinski komitet to odbijaju: treba mlade nove rev. snage!
A po drugoj strani priča se da je M. C. najozbiljniji kandidat za novog predsjednika SKH.
Takve su prilike!
I ovakve: Zlatko Frid, predsjednik republičke vjerske komisije saopćio jednom part. funkcioneru da je podnio ostavku na taj položaj, jer da ne može više podnijeti a da si ne pljune u lice kad god se pogleda u zrcalo, zbog politike što ju je dužan voditi. A za uspostavljanje, dotično održavanje kakvih-takvih dobrih odnosa s dobronamjernim dijelom katoličke crkve prozvaše ga vatikanskim agentom.
Saborski zastupnici Cencić i Ilija Antunović, otprije poznati unitaristi, u Saboru na dan svečane sjednice u prigodi 30-obljetnice priključenja Istre… postaviše provokativno pitanje u svezi s ispadima skupine mladeži i vojnika nakon utakmice Dinamo-Zvezda. Desput odbio takvo postavljanje pitanja…
Pišući o društveno-političkim pogledima Vladimira Jovanovića (1833-1922), jednog od vođa i ideologa Ujedinjene omladine srpske, i teoretičara države, prava i politike, Andrija Stojković veli:
“Jovanovićev nacionalizam je, slično Vukovom, demokratski (podcrtano u izvoru). Po njemu, među Južnim Slovenima postoje ‘Srbi i Hrvati, dve grane iste nacionalnosti koje deli samo razlika u vezi’ (JIČ, 1-2/72,53).
Pa zaista i jeste demokratski! Što da ne. Osobito kad se piše socijalističke godine 1972., a ona bejaše ko što znamo posle Karađorđeva 1971. Kako da ne!!