SVE ZA HRVATSKU
HRVATSKU NI ZAŠTO
Priredila Ankica Tuđman,
VL, Zagreb, 2011.
ČETVRTAK, 27. RUJNA 1973.
Paul Lendvai: Eagles in Cobwebs. Nationalism and Communism in the Balkans, New York 1969. Jedna od najboljih zapadnih studija o unutarnjim i međunarodnim odnosima balkanskih zemalja. Knjiga se bavi Jugoslavijom, Rumunjskom, Bugarskom i Albanijom. Zanimljiv pregled povijesnog razvitka kao uvod u suvremena zbivanja, koja se prikazuju na temelju osobnog istraživanja u tim zemljama i razgovora s najistaknutijim državnim i političkim prvacima.
Supilo je god. 1910. osuđujući Hrv. srp. koaliciju, kojoj je sam udario temelje, i njenu politiku “mrvica” što ugrožava “narodne ideale”, u borbi za mladež rekao: “I baš nova generacija mora znati i moći reći: ne!, ona se mora riješiti svih onih kobnih predrasuda naših starijih generacija” (Riječki Novi list, 1.12.1910).
Poslije njega (i njegove generacije) dvije su generacije pale žrtvom i njegovih “kobnih predrasuda”.
Hoće li još koja?!
PETAK, 28. RUJNA 1973.
Nesana, krepana, bolesna noć. Probudih se negdje u zoru u mokroj pidžami. Zadnjih se dana opet znojim i osjećam prebijeno; vjerojatno i nahlada zbog ovog jesenjeg naglog zahlađenja: kiše, a temperatura pala na 12° C.
Probudih se opet u osam, iz sna: hodao sam nekim gradom, nije bio Zagreb, sigurno, kao Beograd, ali nekako čudan: s primorskim i štajerskim primjesama.
Ušao sam u neku gostionicu, zapravo vrtnu restauraciju; bila je poluprazna, ali većina stolova prljava; tamo u uglu bio je jedan, pa drugi, čišći stol, ali za svakim je sjedio gost, a ja imam u džepu presudu pa se osjećam nevoljko: nisu to oni naši ljudi iz Gradskog podruma; ipak upitah da li je slobodno? Čovjek je kimnuo a ja onda sjeo za pokrajnji prazan stol – do vraga i prljavost, kad je ovdje i bilo čišće. Najednom je ušao Tolja Crnobrnja. Vidio me, ali prošao pored bez pozdrava. Što si drugo i očekivao, budala, zar ne znaš da su sva stara prijateljstva pala, a preostali goli vjekovni odnošaji dvaju posebnih…, no, u to priđe Tolja a s njim je bio i Miloš Šumonja. Pazi sad ovo, a što oni obojica sada ovdje? Pa, da, jedan je šef civilnog, a jedan šef vojnog kabineta. Ali zašto je i Miloš onda u civilnom odijelu? Prije no što sam to dokučio Miloša je nestalo. Jasno, uvijek je bio samo činovnička dušica, a Tolja, premda nekad ljotićevac, kao da se pretopio u revoluciji do kraja, uvijek je imao nešto u sebi ljudskog, još dok je bio u vojsci, a poslije i u diplomaciji…
Iz tog mog povijesnog moraliziranja trgne me Toljino pitanje: “Znači i ti?” Što ja? Zar i Ti misliš da biti Hrvat i stajati na braniku hrvatskih interesa, još iz revolucije, znači biti separatist, kontrarevolucionar, strani agent i što ti ga ja znam što sve ne?! Onda su to zbilja svi Hrvati, i ovi što ih sada vodite na uzici… Gledao me bijelo… Da, da što me gledaš, ali to je protiv vašeg vlastitog interesa, hrvatski će narod preživjeti i tu golgotu a kako ćete se vi opravdati, zar ste zaboravili da nikakvi pogromi, čak pod staljinističkim režimima, nisu prošli bez… Prekinula me buka, netko je vičući zvao Tolju i viknuo: dođi za mnom. Trčali smo među usplahirenim svijetom, bilo je to negdje na periferiji, kuće samo s jedne strane ulice, s druge park i kukuruz, ljudi imaju na ustima i nosu gaze kao u bolnicama za vrijeme operacija. Tolja je utrčao kroz dvorska vrata a ja sam ostao, okrećući se što da činim; najednom je iz dvorca izletio neki katapult, zapravo neka šasija bez motora i šofera, da li se na to stavlja lijes?, to čudovište jurilo je ulicom strjelovitom brzinom, ljudi su padali u stranu, sklanjajući se, a onda je najednom skrenulo u stranu, uništavajući nasade i kukuruz i tamo se negdje zaustavilo. No, lijepo, kakva šteta. Ušao sam za nekim ljudima u jednu kućicu gdje su stavljali gaze na lice da bih potom pošao za Toljom.
Najednom mi je postalo jasno da se to zbilo, eto i objavili su odmah: svuda crnina, crne zastave, spomenici pokriveni crnim zastavama; ljudi uznevereni, što će se sada zbiti? Ništa. Sve može ići samo do određene granice, a onda mora doći do promjene. Sve se pretvara u suprotnost.
Kad se prenuh iz sna bilo mi je hladno u oznojenoj pidžami, ali vani je bilo sjalo sunce: vrijeme se proljepšalo poslije nekoliko kišnih dana.
Da, koliko mi je dana još preostalo do 15-og, kad se moram javiti sudu za odlazak u Lepoglavu? Moram si to pogledati i na vrijeme saznati što oni kane, a što još ja mogu učiniti na osnovu liječničkih uvjerenja.
Krleža je neki dan rekao Nadi B.43 da je on razgovarao i da će vidjeti gdje je to opet zapelo. Nada veli da bi on rado da mu se javim ja i A. A meni se ne da. Bio sam kod njega, a on sam se nije više meni javljao. Na prigovor mojih da ja trebam njega a ne on mene, odvratih: ne čini on to samo zbog mene, ni prije svega zbog mene, nego više zbog sebe!
15-ti listopada je u ponedjeljak. Još dva tjedna i dva dana.
Radio baš javio: Kosigin je jutros iz Zagreba, gdje se zadržao jedan dan, nastavio put na Brijune. Na aerodromu ga ispratili Perišin, Bakrač, Vrhovec (predsj. grada) i generalmajor Ferdinand Toplak. Gdje je Đoko J. pa i drugi? Zauzet, ili protokol? Prati ga Bijedić.
NEDJELJA, 30. RUJNA 1973.
Jučer u Zagorju kod Rudeka na branju (grožđa).
Slavica i Milan nisu došli…
Šahiranje s Kolom…
Savka priča da su pokušali sve da nađu mogućnost sporazuma s bivšim srpskim vodstvom. Najpozitivniji bio je Marko Nikezić, a najnepomirljiviji M. Bojanić: ni pod koju cijenu nije htio dati nikakve ustupke; zadržati financ. kapital i ključeve ekonomskog a time i političkog odlučivanja…
O sivoj eminenciji…
U tuškanačkoj part. organizaciji jedan od najglasnijih pobornika unitarističkih gledanja je umirovljen gen. Nikola Grubor (1941/42/ nalazio se u ustaničkim četničkim redovima), ali i on se zapitao: “da nismo nešto pogriješili prema drugarici Zastavniković kad poslije 30 god predaje partijsku knjižicu” (riječ je o kćeri “grofice” Zastavniković). Nad slučajem desetina hrvatskih generala, predratnih komunista i prvoboraca, to mu nije palo na um.
A kad su u to doba radikalnog razračunavanja s “nac. i k-cijom” na sastanku potegli i pokojnog Vecu i kad je Nada Holjevac dobila zbog toga histerični napadaj – onda se čak jedan Josip Špiranec našao pobuđenim da veli, pa nećemo valjda prekapati grobove mrtvih drugova – komunista.
Poslije toga su u društvu Anka Berus – Biber – Tehek komentirali: pokazao se još jedan nacionalista; prije ili kasnije mora iskočiti!!
Da, zbilja! Čak i Špiranec…
To isto društvo ponovno poteže pitanje braće Rukavina: sva trojica nepopravljivi…
Sarajčićka došla k Nadi Holjevac da joj kaže da barem plaća članarinu ako već ne želi doći na sastanke zbog toga što ne može podnositi neke ljude.
Sarajčić jedan od glavnih u tuškanačkoj organizaciji soc. savezu.
Nevenku Manolu su već brisali iz evidencije; Miru Rukavinu još trpe, kao uostalom i Ivu.
PONEDJELJAK, 1. LISTOPADA 1973.
Jučer Krleža svratio kod Ive. Rekao da je s nekim razgovarao o tom zapinjanju na sudu…
Žele upriličiti veliku proslavu o njegovoj 80-godišnjici. Dosada izbjegavao…
SRIJEDA, 3. LISTOPADA 1973.
Danas sam dobio rentgenske nalaze iz Zajčeve bolnice, kamo sam otišao na snimanje posredstvom dr. Marka Križa (uputnica dr. Atletića iz tuškanačke ambulante).
E, pa lijepo. Uz sve ostale tegobe evo i novih!
Zaključak nalaza:
“Polysimitis, deviatio septi nasi. Spondyloartrosis deformans vert. cervicalis. Discopathia (C5-C6)”.
Tako znači, imam i novih zdravstvenih razloga za novo traženje odgađanja nastupa kazne.
A što se zdravlja tiče, tonemo očito sve dublje. Čitajući u Medicinskoj enciklopediji o tim bolestima, nailazim da trajna živčana napetost može biti uzrokom i njima.
A prenapregnut sam do neizdrživosti …
ČETVRTAK, 4. LISTOPADA 1973.
Na večeri kod Kramerovih, N. Š. 44 priča da se u Splitu pojavio prvi slučaj kolere kao i u Italiji, zaraženi je afrički crnac.
Murtić je napravio mozaik za nadgrobni spomenik Peri Pirkeru. Ni on, ni Miro Begović, ni radnici nisu ništa naplatili. Obitelj je platila samo materijal, oko milijun i sto tisuća. Moram poći vidjeti.
O zbivanjima od Karađorđeva do danas:
Miko Tripalo imao razgovor, prije 21. sjednice, sa Starim gdje mu je sve rekao ali ujedno obećao da neće govoriti na sjednici. Napisat će u memoarima.
Miko se pouzdavao u Juru Bilića, a taj je i nakon sjednice došao kod njega, rekavši mu da se na nj može obratiti…
Savka je pak mislila da će Milka i Ema biti uz nju…
Ni poslije Karađorđeva još nisu bili posve načistu da su već skinuti, već su mislili da će oni provoditi novu politiku…
Jučerašnji i današnji Vjesnik piše o tome da belomanastirski slučaj zahtijeva radikalno rješenje. Tamo je naime općinski komitet (već po drugi puta) skinuo s dužnosti sekretara komiteta zato što je održavao osobne veze sa CK SKH. Stvarno nedozvoljen slučaj. Osim toga i taj sekretar, kao i onaj prije njega, bio je radnik sa Belja i još k tome Hrvat… Predsjednik općinske konferencije SK Beli Manastir (Žakula) objasnio je da je na tu dužnost došao po ključu a ne po sposobnosti, a osim toga opć. komitet ne može dopustiti da sekretar saobraća sa IK CK SKH mimo redovnih izvještaja…
Pa naravno!
Prema tome, ama baš ništa se nije promijenilo od prije Karađorđeva.